Izbor maronita Chamouna za predsjednika 1952. značio je čvrsto pristajanje Libanona uza zapadne sile. Libanonski su muslimani imali znatno višu stopu demografskog rasta od ostalih etničkih skupina te su potkraj pedesetih postali većina. Muslimanska je zajednica uglavnom bila nezadovoljna prozapadnom orijentacijom. Unutar nje postupno je napredovala ideja panarapskog nacionalizma sa zahtjevima za pristupanjem tadašnjoj uniji Egipta i Sirije.

U svibnju 1958., političke su napetosti prerasle u kratkotrajan građanski rat maronita te Druza i muslimana na drugoj strani. Washington je poslao kontingent marinaca u Bejrut i zaustavio eskalaciju krize. Smirivanju je sukoba pridonijelo Chamounovo odstupanje s vlasti.

Gomilanje napetosti

Unatoč visokoj stopi gospodarskog rasta koju je Libanon bilježio šezdesetih, tisuće palestinskih izbjeglica koje počinju pristizati nakon ratova 1948., 1967. i 1970. ruše ionako osjetljivu etničku ravnotežu na kojoj je zemlja počivala. Početkom sedamdesetih među 2,9 milijuna stanovnika živjelo je 400 tisuća palestinskih izbjeglica. Udio muslimana u ukupnom stanovništvu se još više povećao pa su 35 posto libanonske populacije činili šijitski muslimani, 23 posto suniti a oko 7 posto stanovništva islamska sekta Druzi. Raznim je kršćanskim crkvama (maronitskoj, grčkoj i armenskoj pravoslavnoj te katoličkoj i protestantskoj) pripadalo 35 posto stanovništva. Inače, za razumijevanje libanonskog sukoba je važno razumijevanje sektaškog i klanovskog ustroja libanonskog društva, pa su tako među maronitima moćni klanovi Chamoun, Franyeh i Gemayel iz kojih su dolazili poglavari države.

PLO se brzo povezao s domicilnim muslimanima čime je produbljen jaz između različitih vjerskih zajednica, a libanonski je teritorij i dalje bio polazna točka za napade na sjever Izraela. Tel Aviv je uzvraćao protuakcijama. U nastojanju da spriječi unutarnje sukobe, u studenom 1969. je libanonska vlada pristala dati Palestincima visok stupanj autonomije u izbjegličkim kampovima i zapravo dopustiti uporabu teritorija za napade na Izrael. PLO se zauzvrat obvezao da se neće miješati u libanonske unutarnje odnose.

Složeni sukob

Početkom borbi zemlja je podijeljena na priobalne dijelove koji su bili pod nadzorom kršćanskih milicija te na južni dio i unutrašnjost Libanona koju nadziru milicije sunitskih i šijitskih muslimana, Druza te palestinskih gerilaca. Podjela nije zaobišla ni glavni grad Bejrut. U ožujku 1976. se nakon otkazivanja poslušnosti časnika muslimana raspala libanonska vojska koja se dotad držala podalje od sukoba. Time je ratna prevaga počela pretezati na stranu oporbe. Otprilike sedamdeset posto zemlje našlo se u rukama Libanonskog nacionalnog pokreta. Etničkog nasilja nisu bili pošteđeni ni libanonski civili. Najveći zločini nad civilnim stanovništvom su se dogodili u siječnju 1976. u bejrutskom predgrađu Karantina gdje su falangisti ubili više od tisuću muslimana, na što je PLO uzvratio pokoljem u kršćanskom gradiću Damouru.

Na scenu stupa Sirija

Nakon neuspješna pokušaja posredovanja, u lipnju 1976. godine je na poziv predsjednika Franyeha u rat na strani kršćanskih milicija ušla Sirija. Dvadeset tisuća sirijskih vojnika je zaposjelo dolinu Bekaa gdje su napali muslimanske milicije i PLO. Do listopada 1976., polovica je Libanona bila pod sirijskim nadzorom. Odluka sirijskog predsjednika Bašar al Asada da ratuje na strani kršćanskih milicija je rezultat strateške procjene da bi pobjeda oporbenih skupina i PLO-a isprovocirala ulazak Izraela u sukob. Sirija je osim toga povijesno i geografski povezana s Libanonom, a na libanonskom tlu je utočište imala i oporbena sirijska skupina Muslimanska braća. Naravno, sirijsko pristajanje na maronitsku stranu ogorčilo je ostale arapske zemlje. Paradoksalno, osim Sirije pomoć kršćanskim milicijama je pružao i Izrael koji je maronitima slao oružje te provodio pomorsku blokadu obale.

Prekinuta nova savezništva

Potkraj listopada 1976. arapski su čelnici na samitu u Kairu pokušali pronaći mirno rješenje. Dogovorena je uspostava arapskih mirovnih snaga koje su većinom činile sirijske trupe. Istodobno su na jugu Libanona palestinske skupine i dalje bile aktivne u napadima na Izrael. Koristeći kao povod otmicu autobusa na izraelskom tlu, koju su izveli militanti iz redova Fataha, izraelska je vojska 14. ožujka 1978. provalila na jug Libanona. Uništila je palestinske vojne baze, potisnula PLO prema sjeveru i došla do rijeke Litani. Vijeće sigurnosti UN-a je odmah zatražilo izraelsko povlačenje i uspostavilo misiju UNIFIL, sa zadaćom nadgledanja povlačenja i osiguranja povratka libanonske vlasti na zauzeto područje.

Otprilike u isto vrijeme dolazi i do prekida dobrih odnosa Sirije i kršćanskih skupina u Libanonu. U veljači 1978. je u istočnom dijelu Bejruta došlo do borbi libanonske vojske i postrojbi arapskih mirovnih snaga koje je u to vrijeme činila samo Sirija. Nakon približavanja lidera Falange Bashira Gemayela Izraelu, te napada na obitelj bivšeg predsjednika Franyeha u lipnju 1978., Sirija je napala falangiste i prekinula trogodišnje razdoblje njihova prešutnog savezništva. Do pucanja savezništava unutar koalicija došlo je 1980. Šijitska je milicija Amal ušla u borbe s palestinskim fedajinima a među kršćanskim milicijama su zaratili falangisti s milicijom Ahrar klana Chamoun.

(nastavit će se)