|
|
|
Poonch je udaljen od Jammua dvjestotinjak kilometara ili desetak sati zanimljive vožnje. Putem možete mnogo toga naučiti čitajući mudre izreke na pločama i kamenim pločama. "After whisky driving risky", "Ako voliš svoju ženu, razvedi se od brzine", "Safety first speed next", "Budi nježan u mojim zavojima", "Put do sreće stalno se rekonstruira". Najmudrija je zasigurno "You are not looking the road". Ova zadnja me podsjetila na vozača koji je pogazio neku babu. Pita ga sudac: "Zašto ste vozili 80, kada imate znak da je dopušteno 40?". A čestiti Ferdo mu iskreno odgovara: "Pa, ne mogu ja vozit? i gledat? znakove, druže sudija!"
Provalija s onima koji nisu čitali poruke
Dobrim dijelom puta bit ćete dio majmunskog svijeta. Ta divna stvorenja familijarno će se češati, trijebiti i sunčati na zidićima uz cestu, skakati po drveću ili sjediti mrtvo hladno i folirati da vas ne gledaju. Dovoljno je da se zaustavite i izađete iz auta, eto ih, oprezni ali radoznali, da provjere nosite li kakvu koru kruha. Prolazit ćete kroz pitome brežuljkaste predjele u kojima je još uvijek ljeto i priroda diše punim plućima, a cijelim putem u daljini, prema Surankotu, bijelit će se nepregledni lanci gorostasnih planina pod snijegom. Vozit ćete se u konvoju indijske vojske, bez obzira na to što službeno s njim niste krenuli, jer je tijekom dana od Jammua do Pooncha valjda sve na cesti jedan veliki nepregledni konvoj, i uvjerit ćete se odmah da je uzalud bilo koga pretjecati. Uz cestu, u provaliji, svaki put je nekoliko nestrpljivih koji nisu čitali poruke i koji su neplanirano završili putovanje baš ovdje. Cijelim putem pratit će vas zvuk zviždaljki kojima se koriste vidljivi i nevidljivi indijski vojnici kako bi obavijestili da putem ide vojno vozilo. I vidjet ćete masu vojnika, sa crnim maramama spuštenim niz leđa, poput pustinjskih jahača, okrenutih prema šumi, uvijek s prstom na obaraču.
Murija u kuhinji
|
|
| Majmuni - uobičajena slika uz cestu |
|
|
| Neplanirani završetak putovanja |
Poonch je planinski gradić s oko 20 000 stanovnika na indijskoj strani Kašmira, oko tri kilometra uda-ljen od kontrolne crte. Ako trčite neoprezno naokolo, a indijski stražari vas mlako pokušaju zaustaviti, natrčat ćete ravno na dvostruku žičanu ogradu visoku oko 2,5 metra. Baksuz kakav jesam, tu su me strpali samog, čučim po cijeli dan u mračnom uredu i prenosim radioporuke. Već se vidim na centrali kad se vratim kući. Kad nisu uključeni generatori, napon gradske struje je tako slab, kada je uopće ima, da žarulja svijetli kao svijeća, a nema šanse da električna grijalica radi. S obzirom na to da je dnevna temperatura sada koncem prosinca plus trideset, a noćna ispod nule, kao svi stari ljudi koji ne nose duge gaće i ostalu zimsku opremu odmah sam se prehladio. Kuhar, koji se zove Murija, šeta po kuhinji, ledenoj poput hladnjače, u nekakvoj najlonskoj maskirnoj jaknici i japankama na nogama. Kad god ga vidim, i kad nije hladno, smrznem se od njega. Od engleskog zna reći: "Sir, lunch" i "Never mind". Kad nešto objašnjava govori hindu, samo glasnije. Tako da kad razgovaramo, obojica se uglavnom deremo. A šulja se kao Indijanac. Sjedim za računalom, radim nešto, kad odjednom iza uha urlik: "Siiir! Luuunch!". Da ti se žile slede! Zovem ga neki dan, Muuuriiijaaa, malo je nagluh, pa moram glasnije. A i ja, kad god ga tako zovem, počnem trčati na drugu stranu. To je valjda normalno. Ima li još itko u našim krajevima tko viče "murija", a da ne počne bježati. Stiže Murija, dajem mu komad svinjetine da napravi ručak, a on izbeljio vodene začuđene oči u mene, kao moj Štef iz Zagorja nakon dvadesetosmog gemišta. Vrti glavom, zatvara nos. On da to pravi?! Fuj! Maše rukama, kao da leti. Opet kokoš, znači. Stižu i Taran Lal i Ajendra. Oni ne jedu ni piletinu. Dobro je da su oni vozači, a ne kuhari. Pa, hoću li ja to novogodišnje blagdane s rižom proslaviti, ljudi moji? |
