- Vojni muzej trebala bi biti samostalna državna institucija
- nužnost pronalaženja odgovarajućeg prostora za smještaj eksponata
- sva građa čuva se u skladu sa zakonom o muzejskoj građi
- zbirka naoružanja sadrži oko tisuću eksponata, a borbenih vozila više od 50 različitih modela |
PKao i druge zemlje svijeta, i Hrvatska se može pohvaliti da među brojnim drugim muzejima ima i vojni, no iako egzistira u sklopu Ministarstva obrane od njegovog ustrojstva, Vojni muzej još uvijek nema status primjeren takvoj ustanovi pa čak ni odgovarajući prostor za smještaj i stalni postav bogate građe koju posjeduje. O tim problemima i drugim pojedinostima vezanim uz rad Vojnog muzeja razgovarali smo s njegovim čelnikom Dinkom Čuturom, bojnikom HV-a te profesorom i magistrom povijesti koji je i ovu priliku iskoristio za jednu lekciju iz nacionalne vojne povijesti.
Kakvo je trenutačno stanje u Vojnom muzeju s obzirom na nedavno provedeni preustroj?
Trenutačno imamo jedanaest djelatnika koji su po novom ustroju raspoređeni u muzeju, no moram reći da taj novi ustroj i nije baš najsretnije rješenje jer je muzej, koji je ranije bio samostalna uprava Ministarstva obrane, sada sveden na razinu jednog odjela unutar Službe za odnose s javnošću i informiranje MORH-a. Na taj način muzej je izgubio onu samostalnost koju je imao kao uprava te je samim time ograničen u samostalnom odlučivanju, što se odnosi i na financiranje te otkup građe, koju bi muzej eventualno kao i ranije otkupljivao, kao i na provedbu određenih programa, a snižavanjem razine samog muzeja bitno su smanjene i ingerencije načelnika.
Kakav bi, prema Vašem mišljenju, trebao biti status Vojnog muzeja?
Hrvatski Vojni muzej treba biti samostalna državna institucija, kao što su to i ostali muzeji te razine. Dapače, smatram da bi vojni muzej trebao biti muzej najviše razine jer bi on trebao predstavljati cjelokupnu hrvatsku vojnu povijest, od njezinog osnutka pa do danas, uključujući naravno i Domovinski rat. Naime, razumijem da primjerice poštanski muzej može postojati u sustavu pošte kao nekakav odjel jer to nije nekakav veliki muzej, međutim smatram da hrvatski Vojni muzej treba biti samostalna institucija koja će surađivati sa svim povijesnim muzejima u državi. Moja vizija je da bi hrvatski Vojni muzej trebao prikupiti ili posuditi svu vojno-povijesnu građu koja trenutačno trune u fundusima brojnih drugih muzeja u Hrvatskoj jer nigdje nemamo izloženu takvu građu, ni u jednom zavičajnom niti gradskom muzeju a Hrvatska je zemlja s mnogo gradova i još više građe. Tu bi građu, dakle, trebalo spojiti i izložiti u državnom vojnom muzeju koji bi dostojno predstavljao hrvatsku vojnu povijest, koja je i te kako bogata.
Vjerujete li da bi institucionalno rješenje hrvatskog Vojnog muzeja doista pomoglo u promociji naše nacionalne povijesti?
|
|
|
Od ranoga srednjeg vijeka pa do danas Hrvati su bili sudionici svih važnijih europskih ratova. Svoje kosti ostavili su na brojnim bojištima diljem Europe, pokazali su svoju hrabrost kako kao srednjovjekovni vojnici, gdje je Hrvatska kao srednjovjekovna država stajala uz rame najmoćnijih tadašnjih sila Franačke i Bizanta u vrijeme Tomislava pa kasnije kroz srednji vijek, a Hrvati su sudjelovali i u svim ratovima Habsburške Monarhije, u Tridesetogodišnjem ratu u kojem su kao dio odore oko vrata nosili ukras što je kasnije postala kravata, u ratu za austrijsko naslijeđe u kojem posebno moramo istaknuti baruna Franju Trenka, u Sedmogodišnjem ratu, kao i u ratovima protiv Turaka. Hrvati su u bici kod Siska 1593. praktički zaustavili prodor Turaka u Europu, kada je Hrvatska i dobila naziv "Predziđe kršćanstva", a ne treba zaboraviti ni to da je mongolski prodor u XIII. stoljeću zaustavljen upravo u Hrvatskoj u Grobničkoj bici, i tako dalje. Prema tome, svi važni prodori s Istoka prema Zapadu slamali su se u Hrvatskoj i Hrvati su vojevali u svim važnijim europskim bitkama. Sjetimo se da je Napoleon rekao da kad bi imao nekoliko pukovnija hrvatskih vojnika osvojio bi cijeli svijet. Naime, Hrvati su bili jedni od najcjenjenijih vojnika u Napoleonovoj vojsci, a i u Prvom svjetskom ratu sudjelovali su hrvatski generali Austro-Ugarske Monarhije, koji su gradili austro-ugarsku vojsku i bili temelj njezine snage. Samo u I. svjetskom ratu u austro-ugarskoj vojsci bilo je preko četrdeset hrvatskih generala koji su obnašali najviše dužnosti. Primjerice general Emil Uzelac bio je zapovjednik austro-ugarskog zrakoplovstva, general Borojević zapovijedao je skupinom armija, general Stjepan Sarkotić bio je vojni zapovjednik Bosne i Dalmacije, a mnogi hrvatski generali zapovijedali su korpusima i brigadama. Pa zar Domovinski rat nije najbolji pokazatelj hrvatskog vojnog umijeća. Hrvatsku smo obranili zahvaljujući svom vojnom talentu i hrabrosti iako su nam u početku svi predviđali brzi slom. Hrvati su u europsku vojnu povijest utkali svoje znanje i vještinu, svojom su nazočnošću gradili europsku povijest i oni su dio nje pa je čudno da se mi sada moramo boriti kako bismo ušli tamo gdje su naši djedovi i pradjedovi bili. Mi smo dio tog europskoga svijeta i naravno da trebamo imati vojni muzej u kojem bismo predstavili svoju vojnu povijest. Osim statusnog, Vojni muzej ima i prostorni problem. Imate li ideju i za to rješenje?
Mi imamo prebogatu vojnu povijest i žalosno je što je još uvijek nismo na dostojan način predstavili široj javnosti, no s jedne strane to je i razumljivo, budući da imamo relativno mladu državu u kojoj je u proteklih petnaestak godina od njezinog osnutka bilo mnogo prioritetnijih stvari od kulturno-znanstvene ili kulturno-povijesne djelatnosti kao što je gradnja vojnog muzeja. Međutim, mislim da je sazrelo vrijeme da se statusni i prostorni problem Vojnog muzeja riješi. Dakle, osim što bi trebalo riješiti pitanje institucionalnog ustrojstva, veliki problem Vojnog muzeja ponajprije je prostor. Mi imamo u svojim depoima mnogo skupljene građe, no još uvijek nemamo prostor u kojem bismo tu građu izložili. Istina, spominjala su se neka rješenja kao što je Rudolfova vojarna, za koju postoje i nacrti, no od toga se odustalo, pa zgrada u Vlaškoj, u kojoj smo već neko vrijeme smješteni, te za koju je također napravljeno arhitektonsko rješenje i idejni projekt, no i od toga se odustalo zbog drugih planova. Međutim, kako dosad nisu realizirani nikakvi planovi vezani uz ovu zgradu te još uvijek postoji mogućnost da se u njoj uspostavi Vojni muzej, mislim da bismo se trebali boriti za tu ideju te napokon realizirati taj idejni projekt, a razlog više da upravo ovdje (Vlaška 87, op. a.) bude Vojni muzej je i taj što je ova zgrada bila prva vojarna u gradu Zagrebu. Prema tome, ona je sama po sebi eksponat, mi je čak vodimo kao inventarski broj 1, a imali smo i jednu izložbu koju je napravio naš djelatnik Hrvoje Strukić o toj zgradi, prikazavši cijelu njezinu povijest. To je tipološka zgrada kao i druge vojarne koje su se 1860-ih gradile u Habsburškoj Monarhiji, a upravo u istoj takvoj zgradi smješten je i mađarski vojni muzej u Budimpešti. Zgrada ima velike dvorane kakve i trebaju biti za unutrašnji postav te veliko dvorište idealno za vanjske eksponate pa upravo stoga smatram da je to pravo rješenje prostornog problema Vojnog muzeja. No, ako to i nije moguće, svakako treba naći neko rješenje, odnosno odgovarajući prostor u kojem bi se mogli smjestiti unutrašnji i vanjski eksponati te koji bi bio lako dostupan posjetiteljima, kako školarcima i studentima te ostalim hrvatskim građanima tako i brojnim turistima te raznim stranim izaslanstvima.
Je li doista nužno da i hrvatski Vojni muzej bude u Zagrebu?
|
|
| Od ranoga srednjeg vijeka pa do danas Hrvati su bili sudionici svih važnijih europskih ratova. Svoje kosti ostavili su na brojnim bojištima diljem Europe. Pa zar Domovinski rat nije najbolji pokazatelj hrvatskog vojnog umijeća, zaključio je prof. Čutura svoju lekciju iz povijesti |
Mislim da je to najbolje rješenje, budući da je to ipak glavni grad i središte cijele Hrvatske, a isto je i u drugim zemljama, primjerice francuski vojni muzej je u Parizu, engleski u Londonu, austrijski u Beču, a spomenuo sam i mađarski u Budimpešti, dakle, logično je da i hrvatski Vojni muzej bude u Zagrebu. Dakako, mi podupiremo ideje i inicijative da se i u drugim gradovima Hrvatske osnuju odjeli, odnosno podružnice Vojnog muzeja gdje bi se predstavila vojna povijest toga kraja, osobito kad je riječ o Domovinskom ratu, kao što je Muzej Domovinskog rata u Karlovcu s kojim već surađujemo, a dali smo potporu i takvim inicijativama u Vukovaru i Dubrovniku. To sve mogu biti podružnice našeg muzeja, koje ćemo mi u potpunosti podupirati te im pomoći i u eksponatima i u stručnoj građi. No, svi ti muzeji moraju biti unutar nekakve muzejske cjeline i imati stručno osoblje jer se sva muzejska građa mora čuvati i izlagati po strogo određenim muzejskim pravilima. Sve je to regulirano zakonom i ništa se ne može napraviti ad hoc.
Kako u tim zakonskim okvirima funkcionira Vojni muzej kao sastavni dio Ministarstva obrane?
Kao i ostali muzeji, i mi imamo obveze prema Ministarstvu kulutre, kojem smo uz Ministarstvo obrane također podređeni, pa smo i kod njih registrirali muzej, a uspostavili smo i suradnju s Muzejsko-dokumentacijskim centrom te svake godine redovito pišemo izvješća i tim dvjema institucijama. Dakle, sva naša djelatnost podliježe pravilima i zakonu o muzejima, sva naša građa čuva se u skladu sa zakonom o muzejskoj građi, sve naše aktivnosti usklađene su i s Muzejsko-dokumentacijskim centrom i s Ministarstvom kulture, a mi naravno funkcioniramo kao odjel u sustavu Ministarstva obrane. Mi smo upravo u velikoj akciji popisivanja naše muzejske građe, kao uostalom i svi drugi muzeji u Hrvatskoj, što obavljamo po nalogu Ministarstva kulture jer je i to jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Dakle, osim brojnih drugih uvjeta, postoji i taj da sva muzejska građa u Hrvatskoj mora biti popisana i obrađena pa i naši djelatnici vrijedno rade na tome, i to po istom, tzv. Zlodijevom programu po kojem to rade i svi ostali muzeji u zemlji.
Može li se Vojni muzej pohvaliti bogatom građom ili se i fundus može svrstati u red problema?
Vojni muzej posjeduje velike zbirke; dovoljno je spomenuti da naša zbirka raznih vrsta naoružanja sadrži oko tisuću eksponata, a zbirka borbenih vozila obuhvaća više od 50 različitih modela. Također, imamo izvrsnu zbirku oklopnih vozila ručne izrade iz Domovinskog rata, iznimno dobro očuvanu i restauriranu, a to je posebna atrakcija, što se pokazalo tijekom mimohoda i izložbe tih vozila održanih 2000. godine u Zagrebu, kada su građani pokazali veliko zanimanje za taj dio našeg fundusa. Osim toga, iz Domovinskog rata imamo nekoliko tisuća različitih predmeta - odora, kaciga, ratnih karata, narukavnih oznaka, plakata, medalja, predmeta iz tzv. Republike Srpske Krajine te iz Vukovara iz 1991. Dakle, iz tog razdoblja novije hrvatske vojne povijesti imamo prilično bogatu zbirku i ona se još uvijek popunjava, a valja spomenuti da u našem fundusu imamo i ostavštinu generala Zvonimira Červenka te odore generala Janka Bobetka, kao i ostavštinu nedavno preminulog najstarijeg domobranskog generala Josipa Aleksića. S ponosom ističem da nam se nedavno javila i unuka generala Sarkotića, velikog hrvatskog časnika austrougarske vojske i ratnog zapovjednika Bosne u I. svjetskom ratu, koja je odlučila njegov dnevnik i još neke stvari povjeriti Vojnom muzeju, a Lovro Galić donirao nam je vrlo vrijednu zbirku ubojnih sredstava i oružja iz I. svjetskog rata koju je sam prikupio.
Dakle, Vojni muzej postaje ustanova u koju se slijevaju ostavštine vezane uz nečiju pa i našu vojnu prošlost i drago mi je što su nam već dosad mnogi na takav način iskazali povjerenje, a nadam se da će i drugi slijediti takav primjer te da će naš fundus biti još bogatiji, koji smo i sami obogatili kupnjom pojedinih eksponata, kao i da ćemo sve to uskoro moći negdje i izložiti.
|
