Hrvatski vojnik - Internet izdanje

broj 21, veljača 2005.

Iz Pakistana Davor ČULJAK

Zadnja promjena: 3.2.2012.

Welcome to Adobe GoLive 6

RAZGOVOR - mr. Dinko Čutura, načelnik Vojnog muzeja
Kolinda Grabar-Kitarović, ministrica europskih integracija održala predavanje u Ratnoj školi
Vijesti
ČETVRTI KONTINGENT OSRH U MISIJI ISAF VI
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO
Šesta obljetnica Zapovjedništva za izobrazbu i obuku HKoV-a "Fran Krsto Frankopan"
RAZGOVOR - Zoran JEFTIĆ, srebrni rukometaš i ročnik sportske satnije
Novosti iz vojne tehnike
Offset u Češkoj
Hibridno-električni pogon vozila za vojne potrebe
Tigerovi zubi (II. dio)
Zloglasna zapovijed Laconia
DOSSIER - Zaboravljene ratne epizode
MILITARIA
Web info

Linkovi

Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence

DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP

Stvarnost Sialkota

Na ulazu u grad tisuće motora i skutera natrpanih pakistanskim obiteljima, otac vozač, između njega i guvernale bar dvoje raščupane manje djece, između njega i majke najmlađi član obitelji. Iza majke koja pod pazuhom drži živu kokoš svezanih krila, još jedan na mreži za novine... Na semaforu pokazujem da bih želio napraviti fotografiju. Otac odobrava, majka okreće glavu, djeca me gledaju sa zanimanjem. Šaljem im poljubac. Otac misli da je namijenjen njemu, pa mi uzvraća. Kažem vozaču da krene, nema veze što je crveno. Od danas prestajem fotografirati na semaforima...

To smo jutro stigli oko tri, dok je Islamabad još duboko spavao, uključujući i prekrivene djelatnice policije, koje su lagano listale stranice naših putovnica i nešto važno zapisivale. Bez pogleda, bez riječi. Ispred nas i iza nas mnogo ljudi sa sitnom djecom, koja po-nekad vrisnu, oko njih ranci, torbe, plastične vrećice. Desno iza stakla lijeno se vrti traka na kojoj su razvaljeni koferi i poderane putne torbe. Dok lagano "pištiš" u onim vratima i dok te prepipavaju i gdje treba i gdje ne treba, usput, kra-jičkom oka, možeš pratiti kako laptop, nakon neiz-bježnog rendgena, prig-nječen s dva metalna sanduka, čeka da ga spasiš. Ili zauvijek baciš.

Tim za velike utakmice
Pavičić i Matoković razbudili su se čim smo ih dobro prodrmali. Za nepun sat opet ćemo na pakistanske ceste. Svatko na svoju stranu. Vlado Matoković, nastavit će u Muzafarabadu pisati i o srcima i vjerujem da će jednom objaviti svoje priče upotpunjene dojmovima iz tog dijela Kašmira. Ivica Lovrić će i u Kotliju znati razveseliti kolege dobrim vicem i roštiljem uz koji se pije naša šljiva i prebiru najljepše uspomene. Kralj Srinagara Igor Štepanko i da-lje će s osmjehom vladati indijskim dijelom Kašmira i s nestrpljenjem čekati da Himalaje zamijeni svojom nepreglednom ravnicom. Mariju Čičak je za rad i zalaganje pohvalio i hrvatski veleposlanik u Indiji. A Tomislav Pavičić je svojom profesionalnošću i stečenim poštovanjem već pokazao da je pravi čovjek za tako odgovorno mjesto kao što je zamjenik šefa misije. Velika je to stvar, ljudi moji. S ponosom kažem, čast mi je igrati u timu za velike utakmice.

Tako je govorio Zaratustra...

Grad je zakrčen tisućama motora i drugih neobičnih prometala

U Vazirabadu svraćam u malu tvornicu noževa i mačeva. Nisu kvalitetni, ali lijepo izgledaju. Dok čekam da mi donesu ono što sam naručio, penjem se među radnike koji me neodoljivo podsjećaju na galiote. Sretni što ih je netko posje-tio, vole kad im se kaže da je njihova umjetnost cijenjena. Spremni su za fotografiju koju uzimam s grčem u grudima. Bože dragi, postoji i gore, ali ovo je više nego tužno. Nude me vodom iz boca povaljanih po prašnjavom podu. Pijem. "Tko ne želi među ljudima uvenuti, mora se naučiti piti iz svih čaša. I tko među ljudima želi ostati čist, mora se razumjeti i u to da se pere u prljavoj vodi." Tako je govorio Zaratustra.
Kilometrima prije Sialkota male, uspješne tvornice kožnih proizvoda, sportske opreme, medicinskih pomagala. Na ulazu u grad tisuće motora i skutera, rijetko koji s manje od pet putnika. Bajaji i Pak Heroi natrpani pakistanskim obiteljima, otac vozač, između njega i guvernale bar dvoje raščupane manje djece, između njega i majke najmlađi član obitelji koji spava iskrivljene glave, slinavog nosa i razjapljenih usta da uhvati zraka, jer su ga roditelji stisnuli da ne ispadne s motora. Iza majke koja pod pazuhom drži živu kokoš svezanih krila i sjedi postrance u nanulama koje će sigurno izgubiti na sljedećoj rupi, još jedan na mreži za novine. Na leđima mu je golema torba u koju je potrpano sve što su nakupovali. Grčevito se drži za majčine skute i lagano grebe japankama po asfaltu. A otac, očito u žurbi, trudi se da pretekne sve što se kreće i dokaže ženi i djeci svoje trkačke vještine. Na semaforu pokazujem da bih želio napraviti fotografiju. Otac odobrava, majka okreće glavu da joj se na slici ne vidi lice, djeca me gledaju sa zanimanjem. Šaljem im poljubac. Otac misli da je namije- njen njemu, pa mi uzvraća. Kažem vozaču da krene, nema veze što je crveno. Od danas prestajem fotografirati na semaforima...