1. S dolaskom proljeća, s buđenjem novog života u prirodi, dolazi nam i ovo sveto vrijeme "Vazmenog otajstva", tj. Isusove muke, smrti i uskrsnuća kao konačne Kristove proslave. Krist nas poziva da prihvaćajući Njegov put i sami uđemo u Vazmeno otajstvo našeg svagdašnjeg života. On nam daje prigodu da zajedno s Njime prijeđemo isti put, kako bi se i po nama dogodilo uskrsnuće - novost života ne samo za nas, nego i za zajednicu kojoj pripadamo. Sv. Pavao i nas glasno potiče da "nadodamo patnjama Kristovim ono što im nedostaje za tijelo njegovo, za Crkvu" (usp. Kol 1,24). To je stvarnost koja nam je ponuđena i u kojoj vidimo smisao i opravdanje vlastitog života. To je put koji kršćanin svjesno odabire i koji slobodno prihvaća u trenutku svoga vjerničkog opredjeljenja za Krista i sakramentalne ugradnje u prasakramenat, Crkvu Kristovu.

2. Isus Krist je, ljubeći nas do kraja, želio jednostavno ostati s nama do kraja vremena, kako bismo zajedno s Njim ostvarivali spomen-čin Njegove muke i smrti, da bismo u tom istom otajstvu mogli već sada po vjeri živjeti njegovo uskrsnuće. Svaka misa je slavljenje spomena "blažene muke Krista, tvoga Sina, našega Gospodina, njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu..." (usp. I. euharistijska molitva). Stoga se kod svake mise, koja se događa u zajednici vjernih, sjećamo i slavimo ono isto otajstvo koje se dogodilo na Posljednjoj večeri, na Veliki petak, u uskrsnom jutru te kod uzašašća i silaska Duha Svetog na apostole.

Božja dobrota prema čovjeku
3. Misa je bitno vezana na povijesni događaj starozavjetnog žrtvovanja, kojem će Krist dati novi sadržaj i novu stvarnost. No, ona je istodobno i posadašnjenje te iste stvarnosti. Naime, Crkva i danas živi od Kristova života, Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Misa, o kojoj želimo razmišljati u Godini euharistije, oslanja se na vrlo snažnu tradiciju Izabranog naroda, njegova oslobođenja iz egipatskog ropstva te na spomen pashalne večere, koju će Židovi blagovati, sjećajući se svog oslobođenja iz egipatskog ropstva.

4. Uz to usmeno prenošenje iskustva Božje dobrote prema čovjeku - prema Izabranom narodu - zajednički se blaguje hrana koja podsjeća na naviještenu riječ. Najprije se blaguje janje. Njegova prolivena krv znak je krvi kojom su bili poškropljeni pragovi židovskih obitelji prije odlaska iz Egipta. Ta je krv oslobodila izraelske prvorođence od uništenja. Osim toga, janjeće meso bilo je znak sigurnosti, za putovanje u neizvjesnost; u slobodu, koja će se dogoditi u prolazu kroz pustinju da se "sažeže" sve ono što može podsjećati na egipatsko ropstvo. Na toj obrednoj večeri blaguje se i beskvasni kruh, koji u pustinji ima svoju trajnost. Jede se i gorko zelje - da ono bude podsjetnik na svu gorčinu egipatskog ropstva te opomena pri svakoj eventualnoj želji za povratkom na pune "egipatske lonce". Pije se vino zajedništva, jer sudioništvo u istoj čaši predstavlja čvrsto povezanu zajednicu ljudi.

5. Krist je na svojoj Posljednjoj večeri sačuvao tu formu židovske obredne večere, htijući time pokazati povezanost s Božjim djelom koje je Gospodin izveo u Starom zavjetu. Krist ne dokida ni Zakon ni Proroke - On ih, jednostvano, nadopunjuje. Zato će na Posljednjoj večeri blagovati janje, jesti beskvasni kruh i gorko zelje, piti vino iz "roda trsova". Posebice će podsjetiti apostole na starozavjetnu stvarnost egipatskog ropstva i oslobođenja iz tog ropstva koje je izveo Otac. Ipak, On će svoju Posljednju večeru, uoči svoje muke i smrti, ostaviti kao spomen-čin svega onoga što je govorio i činio; što se dogodilo s Njime u posljednjim danima Njegova života na zemlji.

Svaka misa sjećanje je na Kristov život
7. Svaka misa koju slavimo sjećanje je na Kristov život, na njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Iz prve Crkve ljubomorno čuvamo ovaj dvostruki susret s Kristom. Kod svake mise Crkva nam čita Božju riječ iz Starog i Novog zavjeta, da bismo u njoj prepoznali koliko nas Bog ljubi. Kršćani su zato pozvani da se svake nedjelje okupljaju u zajednici vjernih, kako bi, slušajući Božju riječ, nastojali u svjetlu te Riječi promatrati svoj život i po njoj živjeti. Krist, bogat milosrđem, želi nam pokazati koliko nas Bog ljubi, iznoseći pred nas veličanstvena Božja djela koja je izveo za nas - za čovjeka. Bog sve što čini, čini iz ljubavi prema čovjeku. I samog Sina Jedinca poslao je u svijet iz ljubavi prema čovjeku. Ta se ljubav i danas u zajednici Crkve navješćuje kroz čitanje Božje riječi i kroz primjenu te riječi na naš život.
Tekstovi Staroga zavjeta govore nam kako je Bog pripremao poslanje svoga Sina u svijet. Kroz molitvu psalama, ponavljaju apostolske Crkve, kako je ona doživljavala naviještenu Božju riječ, te mogućnost da bez straha i mi danas možemo živjeti svoju pripadnost Kristu. Odlomci Evanđelja su Isusov govor u kojem nam On pokazuje što nam je činiti i na koji način živjeti Njegovu riječ u svom životu, da bismo je mogli predati budućim naraštajima.
Moleći ispovijest vjere, glasno želimo izreći da vjerujemo Kristu i njegovoj Crkvi. U molitvi vjernika odgovaramo na Božju riječ i iznosimo Gospodinu molitveni iskaz svoje duše. Time završavamo prvi dio u kojem nam je Bog govorio, a mi smo ga htjeli susresti u njegovoj riječi.

8. U drugom dijelu mise, ponajprije u prinošenju darova, mi donosimo na oltar kruh i vino, "plod zemlje i trsa, rada ruku čovječjih", svjesni da su i kruh i vino plod čovjekove suradnje s Bogom. Oni označuju sav ljudski rad: trud znanstvenika, koji nastoje oko bolje prehrane čovječanstva; napor naših vojnika i policajaca, koji su u službi mira, muku radnika različitih struka, koji svojim znojem pridonose boljitku svijeta; sav napor liječnika, koji s ljubavlju susreću Krista napuštenog u bratu, koji je na bolesničkom krevetu, koji "nadodaje patnjama Kristovim ono što im nedostaje za Crkvu".

U znakovima kruha i vina donosimo na oltar također sav napor čovječanstva, pa i onih nepoznatih koji svojim malim doprinosom čine da čovjeku bude bolje. Mi dajemo ono što imamo, s molbom da Gospodin od toga učini za nas kruh života i piće duhovno. Koliko bismo toga mogli reći u tajnosti srca i u tom trenutku prinijeti!? Možda i nerazumijevanje koje smo doživjeli na radnom mjestu prošlog tjedna; radost našeg osobnog uspjeha ili radost naše djece; možda bolest i borbu za život naših najbližih... Sve to darujemo Gospodinu u trenutku prinošenja kruha i vina na oltar, da On to upravi Ocu nebeskome onako kako će biti najbolje za nas i za zajednicu kojoj pripadamo.

9. Primivši darove kruha i vina svećenik započinje euharistijsku molitvu sjećanja na djelo Kristovo na Posljednjoj večeri. Zapravo, svećenik u tom trenutku "posuđuje" Kristu svoj glas i Krist izgovara nad kruhom i vinom riječi koje je izgovorio na Posljednjoj večeri - "ovo je tijelo moje", i "ovo je krv moja" te time kruh na tajanstven način postaje Kristovo tijelo za nas, a vino Kristova krv za nas. Tajna je to velika. Kakva radost za duše koje u to vjeruju!

10. Ali Krist nije ostao s nama, u prvom redu da mu se divimo ili da ga gledamo. On je Bog za nas, On je htio da bude hrana za nas. Zar nam ne veli: "Uzmite i jedite!" i "Uzmite i pijte!" Upravo zato misa ima svoju puninu u blagovanju Tijela Kristova i Njegove Krvi. Da bismo mogli pristupiti stolu blagovanja, potrebno je da pokažemo svoje zajedništvo i zato nas svećenik poziva da izmolimo molitvu djece Božje, Oče naš, koju nas je naučio moliti sam Gospodin Isus. Molitva Oče naš govori nam da je Bog naš otac, da smo mi njegova djeca i da se s punim pouzdanjem u Njega možemo nadati i vjerovati riječima apostola Pavla koji kaže: "Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8,28). Zar nije upravo to poruka Isusova Vazmenog otajstva? Zar to nije poruka svake mise? Svi koji smo spremni pristupiti svetoj Pričesti posvijestimo sebi činjenicu da je Krist i tu misu slavio upravo za nas. Stoga pristupajmo Kristu i blagujmo ga da bismo od Njega živjeli.

Kristov mir svakome od nas
11. Razmišljajući tako o misi, kao daru uskrslog Gospodina, vjernici mogu mijenjati svijet na bolje. Blagovanje svetog euharistijskog kruha daje vjerniku nadljudsku snagu, čini ga sposobnim da ostvari herojska djela poput svetih mučenika, poput divnih uzora nesebične ljubavi i prijateljstva.
Želim, draga braćo i sestre, da svaka misa bude za svakog od nas iskorak u ostvarenje volje Božje u našem životu, da ono što smo nedjeljom na misi čuli i o čemu smo razmišljali pokušamo i živjeti te tako postati Njegovi svjedoci u ovom našem konkretnom svijetu u kojem živimo i jesmo. Zar nam nije uskrsnuli Krist ostavio upravo to kao svoju oporuku!?

12. U svijetu punom egoizma, gdje su užitak i uspjeh bez odgovornosti postali pravilo ponašanja, u mentalitetu gdje vladaju laž, kleveta i ogovaranje, u tom i takvom okruženju poslani smo kao vjernici mijenjati svijet, živeći poput prve crkve Kristovo poslanje, nadajući se protiv svake nade.
Isus je na Posljednjoj večeri svojim učenicima podario i poželio mir, pred velikim i teškim iskušenjima uputio im je riječi ohrabrenja: "Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši" (Iv 14,27). Taj mir nije od ovoga svijeta, to nije pax romana, ni pax americana, ni za XXI. stoljeće programirani pax globalica, niti ijedan drugi mir što ga ljudi mogu stvoriti, ugovoriti te vojnom silom i diplomacijom osigurati! Kristov mir je onaj dublji i uzvišeniji mir duše, mir savijesti, mir koji proizlazi iz vjere i pouzdanja u Gospodina Boga, koji nam je Krist programirao za vječnost. Te su Kristove riječi upućene svakome od nas, i našem vremenu. One odjekuju i u našim sadašnjim prilikama, u našim ljudskim neizvjesnostima i strahovanjima. U svakoj misi pozvani smo pružiti znak mira i poželjeti ga jedni drugima.

13. Želio bih da u ovoj Godini euharistije svaki član naše Vojne biskupije još bolje upozna i još više zavoli misu, taj veličanstveni Božji dar koji nam je Uskrsli ostavio. Želja nam je da svi pripadnici naše biskupije tako zavole Krista u euharistiji, da se rado i često druže s Njime u sv. pričesti, jer nas želi mijenjati na bolje. Jedino tako suobličavat ćemo se sve više Njemu do stupnja o kojem svjedoči apostol Pavao: "Ne živim više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2, 20). To se događa sa svima, sa svakim čovjekom koji se približi Isusu Kristu. I kad je tako sjedinjen s Kristom, postaje poput evanđeoskog svjetla, kvasca i soli u zajednici u kojoj živi.
S tim željama pristupam svima Vama, gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici Hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, želeći da po Kristovu uskrsnuću spoznamo još više ljubav Božju prema nama, koju nam je ostavio u svakoj misi. U tim mislima svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!