| Riječi Svetog Oca upućene Hrvatima
- Dužni smo ne samo opraštati, nego i druge moliti da nam oproste
- Ovaj svoj pohod miloj Hrvatskoj počinjem riječima ljubavi i nade. Neka on pridonese da se zemlja, koja je sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima
- Zaboravite vlastite probitke i skrbite za zajedničko dobro
- Budite narod nade, budite narod koji moli, budite narod koji vjeruje u Riječ koju nam je dao Bog
|
Možemo li i za koga sigurnije reći da je u naše doba bio svjedok Sina Božjeg na zemlji od Ivana Pavla II.? Možemo li naći primjer da je itko toliko ljubio čovjeka, toliko se zalagao za mir u svijetu, za praštanje i jedinstvo među narodima od njega? Možete li zamisliti čovjeka na kojeg je izveden atentat i koji odmah nakon oporavka posjećuje atentatora? Ne da mu oprosti, jer mu je oprostio isti trenutak kada je pogođen, nego da kroz razgovor pokuša atentatora uvjeriti u besmislenost rješavanja nesuglasica oružjem! Možete li zamisliti čovjeka koji u 27 godina višestruko proputuje svijet noseći nadu potlačenima, a zemaljskim moćnicima poruku da nisu apsolutni gospodari svijeta? Možete li zamisliti čovjeka koji uspije na jednoj misi okupiti četiri milijuna ljudi (Manila)? Možete li zamisliti čovjeka koji uspije skupiti gotovo sve vodeće svjetske vjerske poglavare u molitvi za mir (Asissi 1986.)?
Pitanja bismo mogli tako postavljati u nedogled, no i ovaj letimičan pregled dovoljan je kako bismo shvatili da se radilo o čovjeku, Ivanu Pavlu II., koji je Isusove riječi apostolima "Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju" u potpunosti shvatio i ispunio.
Jedan od najomiljenijih papa u povijesti
Za potpunu i objektivnu valorizaciju života i svoga onoga što je Ivan Pavao II. učinio trebat će povijesni otklon. No, moramo priznati da je pored velikih obožavatelja imao i brojne kritičare, kako unutar Crkve tako i izvan nje. Nekim svojim pastoralnim pohodima (Kuba, Sveta zemlja) ili službenim posjetima svjetskih dužnosnika (Jeruzelski, Gorbačov) učinio je ono što smo svi mislili kako je nemoguće. Zbog nedvosmislenosti izričaja i često nediplomatskog jezika, izravno je i jasno ukazivao na probleme, ne želeći pritom ostaviti ni malo mjesta dvojbi oko onoga što je želio reći. Rušio je ustaljenje vatikanske običaje, bio je spontan u ponašanju i prisan u odnosu. Vodio je Crkvu u teškim vremenima, svjedočio rušenju totalitarizama, ali i uspješno sačuvao jedinstvo Crkve od raznih pokušaja "modernog" tumačenja Evanđelja. Golemom snagom volje, čak i kad je bio vidno shrvan bolestima nije se odmarao ili zatvarao nego je išao među ljude svjestan koliku važnost ima njegovo pojavljivanje među vjernicima. Nije se libio javne isprike onima kojima je Crkva tijekom povijesti nanijela bilo kakvu nepravdu. Nesumnjivo, ostat će zapamćen, ne samo među katolicima, kao osoba čiji se cijeli život svodio na podizanje dostojanstva čovjeka stvorena na sliku Božju.
|
|
|
Bog je apsolutni gospodar svemira
Svjestan važnosti medija u prenošenju Radosne vijesti, Ivan Pavao II. nerijetko je komunicirao s vjernicima putem medija, odgovarajući tako na brojna pitanja koja muče čovječanstvo. Pokušat ćemo sada donijeti stavove Ivana Pavla II. o nekim najesencijalnim pitanjima koja muče svaki naraštaj čovječanstva. Na pitanje o "šutnji" Boga pred patnjom, ratovima, nepravdama svih vrsta, logorima... Ivan Pavao II. je odgovorio: "Toliko je neizlječivih bolesnika u bolnicama, toliko hendikepirane djece, toliko ljudskih života potpuno isključenih iz uobičajene ljudske sreće na zemlji, sreće što potječe iz ljubavi, iz braka, iz obitelji... Je li doista bilo potrebno za spasenje čovjeka da Bog svog Sina preda smrti na križu? S tim u vezi treba se pitati je li moglo biti drukčije? Zar se Bog mogao opravdati pred ljudskom povijesti tako punoj patnje drukčije nego da u središte povijesti stavi upravo Kristov križ? I suvremeni kritičari kršćanstva se slažu da je raspeti Krist dokaz solidarnosti Božje sa čovjekom patnikom. Bog se stavlja na stranu čovjeka. Čini to radikalno: ?Uzevši lik sluge, ponizi sam sebe, postavši poslušan do smrti, smrti na križu? (Fil 2, 7-8). U tome je sadržano sve: sve patnje, osobne i zajedničke, one izazvane silom prirode i one što ih je uzrokovala slobodna ljudska volja - ratovi, gulazi, holokausti. Da bi se mogao nadati spasenju od Boga, čovjek mora zastati pod Kristovim križem. Zatim u nedjelju, nakon Velike subote, treba se naći pred praznim grobom i kao jeruzalemske žene čuti: "Nije ovdje. Uskrsnuo je". Između križa i uskrsnuća sadržana je sigurnost da Bog spašava čovjeka, da se spašava po Kristu, Njegovim Križem i Njegovim Uskrsnućem."
|
|
|
Što za vjeru znači spasiti, odnosno što je to spasenje kao srce kršćanstva? Ivan Pavao II. odgovara: "Spasiti znači osloboditi od zla. Tu nije riječ samo o društvenom zlu kao što su nepravda, prisila, iskorištavanje; niti su to samo bolesti, katastrofe, prirodne nepogode i sve ono što se u ljudskoj povijesti smatra nesrećom. Spasiti znači osloboditi od korjenitog, konačnog zla. To zlo više nije ni smrt. Nije više, ako nakon nje slijedi Uskrsnuće. A Uskrsnuće se događa po Kristu. Korjenito zlo od kojeg se želimo spasiti je Božje odbacivanje čovjeka, tj. vječno prokletstvo kao posljedica čovjekova odbacivanja Boga". Na pitanje da li i zašto od svih kršćanskih Crkava samo Rimska posjeduje i naučava puninu Evanđelja, Ivan Pavao II. govori: "Prije svega treba objasniti kakva je kršćanska nauka o spasenju i posredovanju spasenja koje uvijek dolazi od Boga. ?Jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist?. U Kristu, Crkva je katolička, tj. opća. I ne može biti drukčija. U svim je, dakle, narodima zemlje jedan Božji narod, jer on iz svih naroda uzima svoje građane. II. vatikanski koncil u dokumentu Lumen Gentium (Svjetlo naroda) govori o pripadnosti Crkvi za kršćane i o usmjeravanju prema Crkvi za nekršćane koji vjeruju u Boga. Obje te dimenzije važne su za spasenje i svaka od njih ima više stupnjeva. Ljudi se spašavaju posredstvom Crkve, spašavaju se u Crkvi, ali uvijek se spašavaju zahvaljujući Kristu".
"Čovjek ove civilizacije postao je slabo osjetljiv na posljednje stvari", počeo je svoj odgovor Ivan Pavao II. na pitanje postoji li još raj, čistilište i pakao, te je nastavio: "U Kristu je Bog svijetu objavio kako hoće da se svi ljudi spase. Ako Bog tako želi, ako Bog radi toga daje Svoga Sina koji djeluje u Crkvi posredstvom Duha Svetoga, može li čovjek biti proklet, može li ga Bog odbaciti? Može li Bog, koji je toliko ljubio čovjeka, dopustiti da ga ovaj odbaci tako da mora biti osuđen na vječne muke? Ipak, Kristove su riječi nedvosmislene. Kod Mateja on jasno govori o onima koji će trpjeti vječne muke. Koji će to biti? Crkva u vezi s tim nikada nije ništa rekla. To je uistinu nedokučiva tajna između Božje svetosti i čovjekove savjesti. Šutnja Crkve je, dakle, jedino odgovarajuće stajalište kršćana. No, istodobno, ima nešto u samoj moralnoj svijesti čovjeka što reagira na gubitak takve perspektive: Bog koji je Ljubav, nije li i konačna Pravda? Može li prihvatiti te užasne zločine, mogu li oni proći nekažnjeno? Nije li pakao u određenom smislu ?posljednja daska spasa? za moralnu savjest čovjeka? Ljubav je ta koja sudi. Bog koji je Ljubav, sudi po ljubavi. Ljubav je ta koja traži očišćenje prije nego čovjek bude spreman za ono sjedinjenje s Bogom koji je njegov konačni poziv i njegova sudbina".
|
|
|
Na pitanje može li se voditi častan i ispravan život bez potrebe da se Evanđelje uzima ozbiljno, Ivan Pavao II. jasno ističe: "Crkva zapravo nikada nije zanijekala da i čovjek koji ne vjeruje može činiti časna i plemenita djela. Čovjeka se ne može prisiliti da prihvati istinu. K njoj ga nagoni samo njegova narav, tj. sama njegova sloboda koja ga obvezuje da iskreno traži i kad je nađe, da pristane uz nju s povjerenjem. Ako je jedan život doista ispravan, to je zato što Evanđelje, još nepoznato ili na razini svijesti odbijeno, zapravo već djeluje u dubini osobe koja poštenim trudom traži istinu i spremna ju je prihvatiti čim je upozna. Samo Bog može spasiti čovjeka očekujući njegovu suradnju. Činjenica da čovjek može surađivati s Bogom jest ono što odlučuje o njegovoj istinskoj veličini".
Ivan Pavao II. i Hrvati
Trinaestog siječnja 1992. Vatikan na čelu s Ivanom Pavlom II. čini presedan u svojoj gotovo dvijetisućgodišnjoj diplomaciji i prvi priznaje Hrvatsku neovisnost te na taj način podijeljenoj i neodlučnoj svjetskoj zajednici pokazuje što im je činiti.
Hrvatski premijer Ivo Sanader sa suradnicima 22. veljače 2005. zadnji je primljen u službeni posjet kod Ivana Pavla II. To nije slučajnost. Nećemo biti preuzetni nego ćemo reći: Ivan Pavao II. na poseban je način volio Hrvate i Hrvatsku. I Hrvati su voljeli njega. I zato su naša tuga i bol još veći, jer smo izgubili ne samo velikog prijatelja, nego i zagovornika i osobu koja je jako dobro razumjela naše probleme, ali i shvaćala naše želje i opravdane težnje. Hrvatska je jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja koju je Ivan Pavao II. u tako kratkom vremenskom razdoblju (devet godina) posjetio triput podarivši nam dva blaženika. Premda njegove riječi iz tih posjeta još uvijek kao eho odzvanjaju u našim ušima, prisjetimo se još jednom što nam je prigodom tih posjeta poručio.
Ono što ćemo posebice pamtiti iz njegova prva posjeta 1994. je njegova propovijed na zagrebačkom Hipodromu pred gotovo milijun vjernika. Papa jest tada pozvao cijeli hrvatski narod na opraštanje neprijatelju, istaknuvši kako smo "dužni ne samo opraštati, nego i druge moliti da nam oproste". Promatraču sa strane možda će trpko zazvučati ove riječi, ali Ivan Pavao II. rekao je ono što je morao reći bez obzira na žrtve koje smo u dotadašnjem tijeku rata već podnijeli, bez obzira na to što rat nije bio gotov, bez obzira na to što smo tada bili na domet neprijatelja. Jer, Radosnu vijest treba naviještati bilo to ugodno nekome ili ne! A što se dogodilo nakon izrečenih riječi? U okupljenom mnoštvu bilo je invalida Domovinskog rata, onih koji su izgubili svoje najmilije, koji su izgubili svoju životnu imovinu, no svi su oni Papu prekinuli spontanim i dugotrajnim pljeskom, sa suzama u očima zbog boli koja je iz dna duše provalila, ali svjesni da je to jedini pravi put kojim nam je ići. Jesmo li se tada uvjerili da mi nismo kao drugi, je li to bila dostatna poruka cijelom svijetu da agresorska zloća nije uništila duh hrvatskoga naroda? Naroda koji se hrabro branio, ali bez mržnje, uspješno odolijevao agresoru, ali bez osvete i bez pokušaja da se ozakoni odmazda. Osjećajući i razumijevajući bol s kojom je tada (i još uvijek) živio naš narod, na povratku u Vatikan Ivan Pavao II. još je jasnije objasnio te svoje riječi: "Naravno da oprostiti ne znači odreći se instrumenata pravde u pravnoj državi, koja je dužna progoniti počinitelje zločina. Oprostiti znači osloboditi srce od želje za osvetom, od osjećaja koji se ne mogu složiti sa civilizacijom ljubavi".
|
|
|
Drugi posjet Ivana Pavla II., nakon završenih ratnih strahota, (1998.), podario je hrvatskom narodu novog blaženika - kardinala Alojzija Stepinca. Svoj posjet Papa je započeo riječima: "Ovaj svoj pohod miloj Hrvatskoj počinjem riječima ljubavi i nade. Neka on pridonese da se zemlja, koja je sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima". Ove riječi nisu slučajno izrečene na samom početku pohoda. Ističući kako je Hrvatska sastavni dio Europe Ivan Pavao II. jasno je pokazao da čita težnje Hrvata i da daje svoju svesrdnu potporu u njihovom ostvarenju, a europskoj zajednici poručio da izađe iz svoje ljušture i prihvati Hrvatsku u zajednicu europskih naroda. Na odlasku iz Hrvatske dodatno je pojasnio svoje riječi s početka pohoda: "Europa je krenula u novi odsjek svog jedinstva i rasta. Da bi radost bila potpuna, nitko ne smije biti zaboravljen na putu koji vodi u europski zajednički dom".
Treći posjet Ivana Pavla II. (2003.) bio je obilježen još jednim darom - proglašenjem blaženom Marije Propetog Isusa Petković, ali i nepobitnom činjenicom koja učvršćuje tvrdnju da nas je Papa osobito volio, jer je svoje jubilarno, stoto putovanje izvan Italije, usmjerio baš u Hrvatsku. Svojom pronicljivošću osjetio je da je baš sada trenutak da u pozitivnom svjetlu skrene pozornost međunarodne zajednice na Hrvatsku, kako bi u njoj prepoznala zemlju i narod koji želi biti dio demokratskog svijeta, no jednako je tako i našem državnom vodstvu poručio da ima još mnogo toga za popraviti. Papa nam je u Dubrovniku rekao: "Zaboravite vlastite probitke i skrbite za zajedničko dobro. Želim vam da baština ljudskih i kršćanskih vrijednosti, što se nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje uz Božju pomoć i pomoć sv. Vlaha bude najdragocjenije blago puka ove zemlje", u Osijeku: "Nakon teških vremena rata, što je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizlječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju". "Budite narod nade, budite narod koji moli, budite narod koji vjeruje u Riječ koju nam je dao Bog", poručio je Ivan Pavao II. u Rijeci, dok je u Zadru istaknuo: "Posebno hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me danonoćno dočekivao raširenih ruku i otvorena srca". Svoj treći pohod zaključio je riječima: "Draga Hrvatska, neka te Bog blagoslovi".
Pitat ćete, se možda, u čemu je bila tajna ovako uzvišenog odnosa Ivana Pavla II. i Hrvatske, odakle tako posebno prijateljstvo i neskrivena ljubav? Odgovor je ponudio sam Ivan Pavao II. tijekom drugog posjeta Hrvatskoj kada je rekao: "Same mi od sebe naviru riječi vašeg pjesnika ?Tu brat mi je vsaki/tu doma sam taki...? (D. Domjanić ´Kaj´).
I zato, Sveti Oče, Ivane Pavle II., koji si našu malu zemlju učinio većom, počivaj blažen u društvu s blaženim Alojzijem Stepincem i Marijom Propetog Isusa Petković, i u zajedništvu s Nebeskim Ocem kojem si tako vjerno služio. |
