 Najveća pomorsko-desantna operacija u povijesti započela je 6. lipnja 1944. Nakon jakog bombardiranja iz zraka, savezničke snage pod zapovjedništvom američkog generala Eisenhowera (na slici sa svojim vojnicima) iskrcale su se na stotinjak kilometara dugoj obali između Ouistrehama i pokrajine Carentan. Iskrcavanje je izvedeno s više od 4 000 desantnih plovila koje je pratila i podupirala flota od nekih 700 ratnih brodova, a dodatnu podršku pružalo je 13 000 zrakoplova. U dva mjeseca, nakon bitaka kod Caena, Avranchesa, Mortaina i Falaisea, savezničke su snage slomile njemačku zapadnu frontu i počele prodirati u unutrašnjost Francuske, gdje su im se pridružile slobodne francuske snage generala de Gaullea.
Iskrcavanjem u Normandiji i 15. kolovoza 1944. na jugu Francuske, Saveznici su otvorili drugu frontu te 25. kolovoza oslobodili Pariz, a do sredine rujna 1944. i cijelu Francusku, Belgiju, Luksemburg i dio Nizozemske, te su potkraj ožujka 1945. izbili na Rajnu.
Zračne snage 82. Airbornea padobranima su se 6. lipnja u 2 sata i 30 minuta spustile u Sainte-Marie-du-Mont. Taj je prizor ovjekovječen u filmu "Najduži dan", a ljudima je u pamćenju ostala slika padobranca koji je ostao visiti na zvoniku crkve.
|
Francuska ima dobre ceste, a osobito dobro građene i održavane autoceste. Jedina je zamjerka što su vrlo skupi, a naplatne su kućice, kako jetko znaju primijetiti tamošnji vozači, gotovo na svakih stotinu metara. Možda je upravo zato primjereno razvijena i mreža lokalnih cesta. Vjerojatno to nigdje nije tako vidljivo kao u području Normandije i Bretagne na krajnjem sjeverozapadu zemlje.
 |
| Slikoviti Port-en-Bessin nalazi se u neposrednoj blizini plaže Omaha |
Od Pariza do Caena vodi autocesta koja se neposredno pred njim grana u široke obilaznice s brojnim kružnim tokovima vožnje. Prije dvadesetak godina mnogi su se još smijali Englezima i njihovoj "maniji" izgrađivanja kružnih tokova, a danas u Europi gotovo svako selo ima barem dva takva rješenja račvanja prometa. Vjerojatno da normandijske ceste svoju prohodnost i dobro održavanje duguju i posebnoj vrsti turističkih obilazaka. Riječ je, dakako, o posjetu brojnim vojnim, poglavito američkim grobljima, koja već šezdesetak godina čuvaju zemne ostatke onih koji su, iskrcavajući se s nebrojenih savezničkih desantnih brodova, zauvijek ostali ležati na nekoj od obližnjih "plaža" zvanih Sword, Gold, Juno ili Omaha. Danas su rijetki ljudi koji među grobovima još traže imena svojih suboraca. Većinu posjetitelja čine djeca, a još više unuci, s obzirom na to da je od tog ključnog događaja II. svj. rata proteklo mnogo više od pola stoljeća.
Usnulo ribarsko mjestašce
Cesta koja vijuga uz samu obalu osutu pješčanim dinama, baš kao i ona koja kao glavna prometnica malo južnije od nje vodi od Caena do Cherbourga, kao da povezuje izloške kakva muzeja pod otvorenim (ne nužno i vedrim) nebom. More koje oplakuje plaže je sivo, kadšto zeleno, nikad posve plavo, i vrlo hladno. Šestog lipnja 1944., za iznimno loših vremenskih prilika, vjerojatno je bilo još hladnije onima koji su u njemu ginuli, pokušavajući doprijeti do samo nekoliko desetaka metara udaljenih dina s kojih su ih tukle njemačke strojnice i u betonske bunkere ukopani i uzidani njemački topovi, za vrijeme bitke koja će u povijest ući i u njoj ostati kao operacija "Overlord".
 Otok ili brdo?
Posjetitelje Normandije i Bretagne ne čine samo potomci poginulih vojnika. Nedaleko je Mont St. Michel - jedno od najposjećenijih mjesta u Francuskoj uopće. Izdaleka vidljivo, iznimno romantično brdo sa crkvom u središtu, ovisno o plimi ili oseki, može biti i otok i polutok. Pješčani sprud kojim mu se prilazi u odre-đeno je vrijeme prekriven morskom vodom, pa je tad automobilima nemoguće prometovati. Ako nisu amfibije! Usidren u širokom ušću, na samoj granici između Normandije i Bretagne, ovaj otok se uzdiže iznad livade kojom ovce pasu morskom soli natopljenu travu, podsjećajući na legendu o biskupu Aubertu kojem je bilo suđeno da izgradi svetište koje će kasnije postati poznato kao sv. Mihovil - zaštitnik od opasnosti koje donosi more. Mjesto je kao svetište i središte hodočasničkih pohoda bilo poznato još u vrijeme Merovinga. U vrijeme normanskih osvajanja preplavile su ga izbjeglice, valjda praoci njegovih današnjih stanovnika.
|
Plaža Omaha u neposrednoj je blizini mirnog, gotovo idiličnog ribarskog mjestašca Port-en-Bessin: usidrene ribarice, nijedan prolaznik na ulicama, usnuli bistroi i mali restorančići sa zelenim pločama na kojima je kredom ispisano kako su upravo dagnje ponuda dana.
 |
 |
| Danas mirne normandijske plaže na Dan-D su bile nešto živahnije (gore) |
Nije daleko ni posljednja, plaža Utah, koja se proteže u području zvanom Saveznički put; na njezinom južnom dijelu još su uvijek vidljivi njemački položaji, a posjetitelje privlači i Muzej iskrcavanja. "Najduži dan" pojam je vezan uz romantično mjestašce Sainte Mere-Eglise. Jasno da u sjećanje priziva i Franka Sinatru i Paula Anku: jednog zbog filma, a drugog zbog pjesme o najdužem danu u povijesti. Baš se u to mjesto i njegovu okolicu dva sata prije negoli je samo iskrcavanje započelo spustila prava kiša američkih padobranaca. O tome, pak, govori tamošnji muzej četa koje su stigle zrakom.
Padobranac i udovica
U prvom naletu savezničkog iskrcavanja, jedan je američki padobranac bio baš čudne (ne)sreće. Padobran mu je zapeo za zvonik crkve i dok su se pod njim vodile ogorčene borbe, on je visio o zvoniku, strahujući tko će ga prvi ugledati: njegovi ili Nijemci. Na njegovu sreću, ugledao ga je glavom gradonačelnik, inače član francuskog pokreta otpora, i sakrio ga kako ga Nijemci ne bi pronašli. Priča ovdje ne završava. Mnogo godina nakon rata sretni se padobranac vratio u mjesto gdje je visio poput crkvenog zvona. Gradonačelnik je već bio mrtav, ali ne i njegova žena. Bivši padobranac oženio se udovicom, sam postao gradonačelnik i sretno živio sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. U Sainte-Mere-Eglise i danas o crkvenom tornju visi padobranac. Plastični!
|
