Kada je u travnju stigla nominacija za sudjelovanje na manifestacijskoj hodnji u Belgiji, učinilo mi se primamljivo i izazovno. Zašto ne? Uvijek sam volio izazove i dokazivanja. A kada sam sa svojom namjerom upoznao svoju obitelj, kćeri nisu imale ništa protiv, ali je supruga zamišljeno zaklimala glavom: 4 x 32 km? Jesi li siguran da ćeš to moći izdržati? Nemaš više 20 godina. U redu, nemam 20, ali nisam ni za staro željezo, pomislio sam malo povrijeđen. Uostalom, što ti ženo znaš koliko ja mogu!?
Danas, nekoliko dana nakon povratka u Hrvatsku, moje me noge još uvijek podsjećaju na nezaboravnu avanturu. Nevoljko moram priznati: moja žena je to shvatila mnogo ozbiljnije. I bila je u pravu: bilo je vrlo teško.
"Four days of the Yser" tradicionalna je hodnja u Belgiji (zapadna Flandrija), u organizaciji Ministarstva obrane Kraljevine Belgije i otvorenog je tipa: mogu sudjelovati vojnici i civili, sukladno nominacijama. Nudi se nekoliko aranžmana: 4 x 32 km, 4 x 16 km, te različite kombinacije. Za postignute rezultate dobivaju se i različita priznanja. Naravno, ono najteže nosi najvrednije. Hrvatski tim bio je prijavljen na to najteže. Uostalom - jesmo li ili nismo vojnici?
Prijavljeni za najtežu dionicu
Nakon primljene zapovijedi u srpnju i dostavljenog popisa kandidata počele su sveobuhvatne pripreme. Određen sam za voditelja, jer imam najviši čin, a i nešto malo bolje pričam engleski. Proučio sam popis sudionika. Najviše sam, naravno, gledao JMBG i molio Boga da ne budem najstariji. I nisam bio. Imali smo i jednu pripadnicu ljepšeg spola. Malo sam se utješio, a onda prionuo na posao. Onaj telefonski, naravno. Kako se bližilo vrijeme polaska telefonirao sam sve više i sve češće. Uvijek nešto novo, dodatno, brzo sredi, zovi, organiziraj, trči: odore, obuća, zastava, hrana, dokumenti, prijevoz, osobe za kontakt... Sve sam uredno pisao, bilježio i križao. Dan prije polaska bio sam uvjeren da je sve napravljeno, a noć uoči polaska nisam (naravno) oka sklopio. Nema veze, spavat ću u autobusu, dalek je put... Kada smo napokon svi bili u autobusu, izmolili smo jedan zajednički "Oče naš" za sretan put, boravak i povratak.
|
|
|
Belgija je vrlo slična Slavoniji. Ravna je ko? tepsija. I tamo s bundeve vidiš sve oko sebe. Samo što je malo veća. Imaju mnogo stoke, i to kakve: krave i konji su nabildani kao švarcenegeri. I svi (nevjerojatno) vani pasu travu. Ceste bez rupa, besprijekorno označene, uređene i osvijetljene. Kuće zidane od sitne opeke, ali neožbukane (nisu imali za žbuku?!). Popodne, kada radno vrijeme završi, ulice, trgovi i tereni svih vrsta provriju od silnog svijeta. Sjedi se, jede, pije, igra i troši. Ništa im nije skupo. Mi razgledavamo i preračunavamo: ovo je skuplje nego kod nas, ovo je jako skuplje... Jeftinijeg nego što je kod nas - nema.
Osoblje u našem baznom logoru iznimno je srdačno i ljubazno. Uglavnom poznaju Hrvatsku i Hrvate. Neki su bili koncem devedesetih u Baranji (BELBAT). Kažu da je Slavonija lijepa kao i njihova Flandrija. Lijepa da, ali ovako uredna i plodna sigurno nije. Ovdje nema neobrađene zemlje, a sve zasađeno abnormalno uspijeva. Čovjek se zapita kakva je to zemlja i što to oni znaju i mogu - a mi ne.
Četiri dana po 32 km
Na svečanosti otvaranja (dan prije početka četverodnevnih hodnji) privukli smo pozornost činjenicom što smo došli iz daleke Hrvatske. Nikako nismo mogli "kopirati" njihove paradne kretnje (sve nešto komplicirano, zavrću ruke i noge), pa smo ostali pri našem, jednostavnom. Pozdravi rukom su isti, tu nije bilo pogreške. Naš vojni izaslanik nas je dočekao pri dolasku i smještaju, ali sada nije ovdje. Ima radnih obveza u Bruxellesu. A kada je drugi dan njihov ministar obrane pucnjem označio start, nagario sam po stazi. Sada će doći čas istine, pomislim, baš da vidim koliko mojih 45 još vrijedi i koliko moja žena (ni)je u pravu.
Bilo je zanimljivo: masa vojnika i civila slijeva se u istu stazu. Razdvojila se nakon nekoliko kilometara (jedni na 16, a drugi na 32 km), da bi se opet sastali. Mi, naoružani različitim sitnicama, vojnim oznakama i reklamnim materijalima, "lovimo" na stazi hodočasnike i ljubazno dijelimo. Zauzvrat primamo topao znak zahvale. Pratimo tablice s prijeđenom kilometražom i gledamo na sat: 5 km za 52 min, 10 km za sat i 50. Još 20 km, još 7 km ... Jedna provjera, druga provjera (očitavaju naš bar-kod kao u trgovini na salami). Osvježenja uz stazu (voda, mlijeko, sokovi) tamanimo u hodu. Prva pomoć? (Kome to treba). Napokon cilj. Povratak u autobus koji nas vraća u bazni tabor. Šaljem SMS kući: odrapio 32, još samo 3 x toliko.
U baznom taboru raspremanje i sagledavanje stanja. Sa strahom skidam čarape jer ne znam kakve su mi noge. Nevjerojatno - samo dva žulja. Domaćin je osigurao tim medicinskih tehničara koji znaju sa žuljevima. Tu je i liječnik, maser. Nakon zbrinjavanja - tuširanje, večera, večernja šetnjica pa belgijsko pivo. Onda spavanje, drugi dan drugih 32 km.
|
|
|
Drugi dan počinje kao i prvi, ali se noge brže umaraju. Ipak, svi bez većih problema stižemo do kraja i okupljamo se u bazi. Saznajem da jedan naš nije startao (nekoliko dana prije polaska ozlijedio je nogu). OK, ostalih 29 je odradilo 100%. Tijekom raspremanja dolazi do prve krize morala... Čujem: "Ja sutra neću ići...", "Ni ja, napravit ću jedan dan pauze...!" "Ja sam na granici." Svađaju se noge (kažu stani malo) i glava (moraš dalje). Vidjet ću ujutro. Ujutro noge lagano ukočene i bolne. Tijekom razgibavanja i zagrijavanja definitivna odluka: ne idem i neću biti jedini (s obzirom na razgovor od sinoć). A nakon doručka - iznenađenje. Svi se pakiraju i spremaju: hrana, voda, dvoje čarapa, pritežu se čizme... Pa, gdje su oni od sinoć koji ne idu??? I što sada s mojim ostankom? Ništa!
Napokon cilj
Treći dan lakši je zato što startamo iz našeg mjesta - baze. Start i cilj su tu, na trgu. Na početku malo bole goljenice, ali sam sasvim siguran da će za nekoliko kilometara proći. I prošle su: više ne bole goljenice, sada bole zglobovi. Ali volja je jaka. Mnogo tekućine, jabuka, breskva. Sendviče ni ne diram (ni jučerašnje nisam pojeo). Pri kraju hodamo zajedno ja - i (jedini) stariji kolega. Pričamo o automobilima, kako smo ih kupili/prodali. Bodrimo se. Napokon cilj. U bazu stiže SMS podrška obitelji: Izdrži još tih 32!
Za zadnji dan nema dvojbe: idemo svih nas 29 (onaj bolesni ponovno neće ići, ali će imati polovičan uspjeh: prvi i treći dan je odradio. Zadnji dan je i svečanost zatvaranja. Biti će tamo i naš VIZ. Gledam plan. Start u 08,30, a ceremonija zatvaranja u 15,30. OK, stižemo! Osim toga, belgijska dočasnica za kontakt rekla je da je staza "nešto kraća" (26-28 km). To je sat manje! Ali, na polasku nešto nije u redu! Polazimo autobusom za Iper (start/cilj zadnje etape) tek u 08,40. Startamo nakon 40 min vožnje, u 09,20, i to kao zadnji. Početno razočaranje nestaje pred ponosom i inatom. Uspjet ćemo! I nakon 100 km u nogama, prijeći ćemo tih 26-28 km za manje od 6 sati i stići na svečanost zatvaranja. Na bol se više i ne osvrćemo. Grabimo stazom i prestižemo one koji su startali prije nas.Kraj oznake 25 km slikamo se za uspomenu. To je zadnja oznaka, a cilj je tu negdje, malo dalje. Žurimo dalje. 20 je do 3, još 50 minuta do svečanosti zatvaranja. Uspjet ćemo. Primam poruku našeg vojnog izaslanika: "Na trgu sam, gdje ste vi?" Odgovaram: "Još 1-2 km, vidimo se". Ulazimo u predgrađe Ipera, očekujem iza svakog zavoja ljude u narančastom koji očitavaju ulazak u cilj. Ali, nakon nekoliko uličica opet smo u polju. A zvonik velike crkve u Iperu vidi se daleko, 5-6 km. Staza nije kraća, ponavljam bijesno u sebi. Neću stići na svečanost, ni ja niti nekolicina koja je ispred... Pratim narančaste putokaze koji uporno krivudaju i vode k cilju, ali puževski polako. I onda napokon cilj. Odmah iza ljudi u narančastom je naša belgijska dočasnica. Daje mi medalje, za mene i za one koji su još na stazi. "Hanalora, staza nije bila kraća!", kažem s gorčinom u glasu. "Ali uspjeli ste", bio je odgovor. Unatoč svemu, polovica našeg tima stigla je na vrijeme.
|
