Extract from the interview
Colonel Ondrej KURTA, military attaché of the Slovakian Republic
How do you understand duties of a military attaché?
I think it is very important, primarily because of creating confidence among states, in a sense there are no ?surprises?, to cooperate, exchange information, carry out joint exercises, cooperate in third countries, in international missions. Croatia and Slovakia are becoming more interested in cooperation, especially in UN mission. That began in 2003 in Eastern Timor when two Croatian military physicians worked in a Slovakian hospital. After this mission ended, we started cooperating in UN mission on Cyprus within the Slovakian contingent where two Croatian military officers are deployed now. This will also happen soon on the Golan Heights where about 30 Croats will be there with Slovakians. That cooperation is desirable and in some way simpler because of all our cultural and language similarities.
Slovakia, as Croatia, survived the fall and disintegration of one army and creation of one brand new. How was this carried out?
Everything passed very peacefully in our country. Both sides, Slovakia and Czech Republic agreed on everything, not only in military issues, and created a model according to which separation of assets was carried out. The principle was one 2:1 in ?favour of? the Czech Republic. This principle was also applied to the army. There were people who did not agree with such division, primarily those who chose their spouses from the other state. It was normal that Slovakians did their national service in the Czech Republic and vice versa. I will not comment whether such division was good or not but once agreed, it was carried peacefully and without any incidents. There were exceptions. For example, in air force Slovakia renounced from taking over aircraft MiG-23 that remained in Czech Republic and MiG 29 were divided fifty ? fifty. Nothing was solved at the last moment. Everything was completely solved.
Slovakia accessed NATO last year. How did this affect your armed forces?
We passed a long and difficult way to achieve situation we have today. I cannot say that is only consequence of our accession to NATO. A lot had been done before that. If I made a comparison with Czech Republic, Hungary and Poland, I would say that our accession was more difficult. NATO insisted that we realize reforms before accession and that was not the case with these countries. I can not say they accessed NATO totally unprepared but they accomplished enough afterwards. It is difficult to say that we feel some big changes after the accession. Criteria were very strict but of course, we adjusted them to Slovakian conditions. It is difficult to carry out a reform since NATO itself is undergoing it because of new conditions and missions placed in front of it. We are also facing new demands and new missions in framework of NATO and our own interests.
What does membership of his country in NATO mean for a career of one professional soldier?
Look, Croats have great confidence in their Armed Forces. I understand why, they proved to be capable of defending their country. Although fortunately Slovakian army does not have such experience and did not have to participate in war, it was a state institution citizens had the greatest confidence in before accession to NATO. I think this is sufficient for you to understand that our soldiers and officers are proud of building something citizens believe in. That was difficult for many officers; they had to make a lot of effort to prepare Slovakia for NATO in a technical sense. Many of them were not in our armed forces at time of the accession. This is logical, the older worked on accession at the beginning. Our Armed Forces today are composed of very young people; about 50% of them joined the Armed Forces after the year 2001. However, we have many experienced officers who will lead them in the right direction. The new Act on Service of a Professional Soldier was passed on 1 September solving all military-professional regulations: qualifications, education, promotions. I think that good conditions for service in the armed forces have been created.
Slovakia is becoming a completely professional army from New Year?
Yes, we are abolishing national service. However, this does not mean it will be completely abolished. If a state of emergency happened, national service would be reintroduced. In fact, it was planned that professionalism would come into effect a year later but our economists reached a conclusion that was to be done as soon as possible. Why? I think that six-month national service that we had was too short. One can get some basis but this is not enough. The second reason is that Slovakia as member of NATO alliance has international obligations. It is difficult to issue an order to someone on national service to go abroad to defend our interests. That requires a capable professional, not so much trained and armed but conscious that is the job he does for a living and that can be dangerous.
Chief of General Staff of the Slovakian Armed Forces ? Lt General Lubomir Bulik visited Croatia recently. How did the visit pass?
This is not the first meeting of the Croatian and Slovakian Chiefs of Staff. A meeting was also held last year but our side was represented by another Chief of Staff who left later on. The visit was more of working type than protocolar and brought a significant breakthrough in the quality of our cooperation. Some concrete things were agreed as joint exercises of smaller units in Croatia and Slovakia. This is not demanding in financial or organizational terms. It is a big job to organize a trip for example, about 300 soldiers and is subject to clearances on much higher levels. In this way it is more attractive, one can work on details. I think it is a good decision to take such a course of cooperation.
What is your general opinion about the Croatian Armed Forces?
I think that the personnel is very well equipped for what it does. To a great extent it results from the war experience you unfortunately had. You have problems but we have them as well: procurement of the state-of-the-art equipment. That is in fact the problem of several countries, not only ours. Perhaps the USA is the only one without it. That will be a permanent problem, we will never have the latest equipment. Something is always modernized after several years. When you purchase something and start using it in the army, it soon becomes obsolete. Another good impression I have is from a talk with your officers and soldiers. They are proud of Croatia and of the army they belong to. I think that is the most important: they want to do the job they chose by themselves. Finally, we are similar in general and in our armed forces too. In a way, I observe Croatian army through my views and knowledge about the Slovakian army.
|
- Hrvatska i Slovačka sve su više zainteresirane za suradnju osobito u misijama UN-a
- kriterij za ulazak u NATO bili su vrlo strogi, no prilagodili smo ih slovačkim uvjetima
- danas u našim oružanim snagama imamo vrlo mlad sastav, oko 50% ljudi pristupilo im je nakon 2001.
- ukidamo služenje vojnog roka i od nove godine prelazimo na potpunu profesionalizaciju
|
Između Hrvatske i Slovačke postoji velik broj sličnosti: geografskih, povijesnih, jezičnih, kulturnih... Zbog svega toga, te dvije zemlje od svojeg oživotvorenog sna o neovisnosti imaju izvrsne odnose, koji nisu tek diplomatski. I ti izvrsni odnosi odražavaju se i na vojnu suradnju. Samo ta suradnja već je bila dovoljan razlog da za intervju zamolimo vojnog izaslanika Slovačke Republike, brigadira Ondreja Kurtu. No, tu je i činjenica da smo u razgovoru s njim (naravno, na hrvatskom, koji brigadir izvrsno govori), u ugodnom ambijentu slovačkog veleposlanstva, mogli obuhvatiti zaista širok krug tema... Inače, brigadir Kurta je iskusan vojnik, ali i diplomat. Prije više od dvadeset godina stupio je u oružane snage bivše Čehoslovačke, nakon proglaše- nja samostalnosti ostao je u vojsci Slovačke Republike i obavljao razne dužnosti u Ministarstvu obrane. U 90-im godinama bio je i zamjenik slovačkog vojnog izaslanika u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Vrlo dobro govorite naš jezik. Kako ste to uspjeli za dvije godine koliko ste ovdje?
Hvala vam na ocjeni mog hrvatskog, ali mislim da nisam toliko dobar. Stvarno pokušavam govoriti što bolje, ipak, još uvijek puno više razumijem što mi govore nego što sam govorim. Nešto prije nego što sam došao u Hrvatsku, uzeo sam poduku, prvenstveno kako bih shvatio razlike između hrvatskog i slovačkog, jer, ti su jezici dosta slični, što može nekada biti i opasno (smijeh). Zbog sličnosti, nije ni trebalo toliko truda. Nisam lingvist, ali mislim da je nakon češkog hrvatski najsličniji slovačkom. Dakle, nakon dolaska u Hrvatsku, u srpnju 2003. godine, morao sam odmah početi raditi, dakle, komunicirati s ljudima. Ugodnije se osjećaš kad komuniciraš jezikom zemlje u kojoj se nalaziš, jezikom koji razumiju svi. Moja kći, koja pohađa međunarodni razred u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu kao strana državljanka ne mora učiti hrvatski u obujmu u kojem moraju "domaći". No, nakon pola godine sama je odlučila učiti ga po normalnom programu. I moj sin, koji je malo stariji, izvrsno govori hrvatski. Ja nikad neću doseći njihovu razinu.
|
|
|
Kakvo je Vaše shvaćanje dužnosti vojnog izaslanika?
Mislim da je jako važna, ponajprije zbog stvaranja povjerenja među državama, u smislu da ne bude nikakvih iznenađenja, da se surađuje, izmjenjuju informacije, provode zajedničke vježbe, surađuje u trećim zemljama, u međunarodnim misijama...Hrvatska i Slovačka sada su sve više zainteresirane za suradnju, osobito u misijama UN-a. Počelo je to još 2003. u Istočnom Timoru, kada su dvojica hrvatskih vojnih liječnika radili u slovačkoj bolnici. Nakon ukinuća te misije, surađujemo u UN-ovoj misiji na Cipru, u sklopu slovačkog kontingenta tamo su sada dvojica hrvatskih časnika. Tako će ubrzo biti i na Golanskoj visoravni, tamo će sa Slovacima biti 30-ak Hrvata. Ta suradnja je poželjna i na neki način jednostavnija zbog svih naših kulturnih i jezičnih sličnosti.
Prošli smo dug i težak put
Prijeđimo na Vojno-diplomatski zbor u Hrvatskoj. Vidljivo je da on sada povećava obujam svojih aktivnosti. Kako Vi to komentirate?
Normalno je da VDZ sudjeluje u aktivnostima MORH-a i OSRH, no ne samo u njima nego i šire. Primjer je nedavno održani bal VDZ-a. Već je dogovoren i onaj za 2006. godinu. Imam iskustva i iz Londona, vojni izaslanici trebaju se što više družiti i informirati o događajima u zemlji u kojoj se nalaze, a to je najlakše u sklopu događanja koje organizira VDZ.
Slovačka je, kao i Hrvatska, preživjela raspad ili razdruživanje jedne vojske i stvaranje sasvim nove. Kako je to provedeno?
Kod nas je sve proteklo vrlo mirno. Obje su se strane, i Slovačka i Češka, u svemu, ne samo u vojnim pitanjima, usuglasile i stvorile model prema kojem je obavljeno razdruživanje imovine. Načelo je bilo 2:1 u korist Češke, to načelo je primijenjeno i na vojsku. Bilo je ljudi koji nisu bili suglasni s takvom podjelom, ponajprije onih koji su izabrali životnog partnera iz druge države. Bilo je normalno da Slovaci služe vojsku u Češkoj i obrnuto. Neću komentirati je li takva podjela bila dobra ili ne, ali kad je već dogovorena, provedena je mirno i bez ikakvih incidenata. Bilo je i iznimaka. Na primjer, u zrakoplovstvu Slovačka je odustala od preuzimanja aviona MiG-23, ostali su Češkoj, a MiG-ovi 29 podijeljeni su pola - pola. Ništa se nije rješavalo u zadnji čas. Sve je potpuno riješeno.
|
|
|
Prošle godine Slovačka je pristupila NATO-u. Kako se to odrazilo na vaše oružane snage?
Prošli smo dug i težak put kako bismo dostigli situaciju koju imamo danas. Ne mogu reći da je to samo posljedica našeg ulaska u NATO. Puno toga učinilo se prije pristupa. Kada bih nas uspoređivao sa Češkom, Mađarskom i Poljskom rekao bih da je naš ulazak bio dosta teži, NATO je inzistirao na realizaciji reformi još prije ulaska, kod ovih država to nije bio slučaj. Neću reći da su ušle potpuno nepripremljene, ali dosta su toga napravile nakon ulaska. Dakle, teško je reći da mi osjećamo neke velike promjene nakon ulaska. Kriteriji su bili vrlo strogi, no, naravno da smo ih prilagodili slovačkim uvjetima. Teško je provoditi preustroj jer i sam NATO je u preustroju zbog novih uvjeta i zadaća koje se pred njega postav- ljaju. I pred nas dolaze novi zahtjevi i nove zadaće, i u sklopu NATO saveza i u sklopu naših vlastitih interesa.
Ukidamo služenje vojnog roka
Što za karijeru jednog profesionalnog vojnika znači članstvo njegove zemlje u NATO-u?
Gledajte, hrvatske oružane snage uživaju visoko povjerenje u svojem narodu. Razumijem zbog čega, pokazali su da su sposobni obraniti svoju zemlju. Iako Slovačka vojska, na sreću, nema takvo iskustvo i nije morala sudjelovati u ratu, još prije ulaska u NATO bila je državna institucija u koju su građani imali najviše povjerenja. Mislim da je to dovoljno da shvatite kako su naši vojnici i časnici ponosni na to da grade nešto u što građani vjeruju. Za puno časnika bilo je teško, morali su uložiti mnogo truda da se Slovačka u tehničkom pogledu pripremi za ulazak u NATO. Mnogo njih nisu dočekali ulazak u NATO kao pripadnici naših oružanih snaga. To je i logično, u početku su na ulasku radili oni stariji. Danas u našim oružanim snagama imamo vrlo mlad sastav, njih oko 50% pristupili su nakon 2001. godine. Ipak, imamo još puno iskusnih časnika koji će ih odvesti u onom pravom smjeru. Također, 1. rujna stupio je na snagu novi zakon o službi profesionalnog vojnika, koji rješava sve vojno-stručne regulative: kvalifikacije, školovanje, napredovanje. Mislim da su stvoreni dobri uvjeti za službu u oružanim snagama.
Od Nove godine Slovačka prelazi na potpunu profesionalizaciju vojske?
Tako je, ukidamo služenje vojnog roka. No, to ne znači da je ono u potpunosti ukinuto. Ako bi došlo do nekog izvanrednog stanja, služenje bi se opet moglo početi primjenjivati. Zapravo, bilo je predviđeno da profesionalizacija stupi na snagu godinu dana kasnije, no naši ekonomisti su došli do zaključka da se to učini što prije. Zašto? Mislim da je trajanje služenja vojnog roka od šest mjeseci, kakvo je bilo i kod nas, premalo. Mogu se dobiti neke osnove, ali to nije dovoljno. Drugi razlog je što Slovačka kao članica NATO saveza ima svoje međunarodne obveze. Teško je nekome tko služi vojni rok zapovjediti da ode u inozemstvo braniti naše interese. Za to je potrebno biti sposoban profesionalac, ne toliko uvježban i naoružan, koliko sa svješću da je to njegov posao od kojeg živi i koji može biti i opasan.
Dogovorene zajedničke vježbe
Hrvatsku je nedavno posjetio načelnik Glavnog stožera slovačkih oružanih snaga general pukovnik Lubomir Bulik. Kako je posjet protekao?
To nije prvi sastanak hrvatskog i slovačkog načelnika, prošle godine također je došlo do sastanka, međutim, našu stranu predstavljao je drugi načelnik koji je kasnije otišao. Posjet je bio više radni nego protokolarni i donio je velik pomak u kvaliteti naše suradnje. Dogovorene su konkretne stvari, zajedničke vježbe u Hrvatskoj i Slovačkoj, doduše, manjih postrojbi. To nije zahtjevno ni novčano ni organizacijski. Da se putovanje organizira npr. za 300 vojnika, to je veliki posao i treba proći odobrenja na mnogo višim razinama. Ovako je i atraktivnije, može se raditi na detaljima. Mislim da je dobra odluka da se zauzme ovakav smjer suradnje.
Jeste li stekli kakav opći dojam o hrvatskim oružanim snagama?
Mislim da je osoblje jako dobro osposobljeno za ono što radi. To u velikoj mjeri proizlazi iz ratnog iskustva koje ste nažalost imali. Imate probleme, ali imamo ih i mi: nabavu najsuvremenije opreme. To je zapravo problem više zemalja, ne samo naših. Možda ga jedino nemaju SAD. To će biti stalni problem, nikada nećemo imati ono najnovije. Nakon nekoliko godina uvijek se nešto modernizira. Kad nešto nabavite i počnete primjenjivati u vojsci, uskoro postane staro. Imam dobar dojam i iz razgovora s vašim časnicima i vojnicima. Ponosni su na Hrvatsku i na vojsku kojoj pripadaju. Mislim da je to najvažnije: da žele raditi posao koji su sami iza- brali. Naposljetku, slični smo uopće pa i u oružanim snagama. Na neki način, gledam na Hrvatsku vojsku kroz svoje poglede i znanja o Slovačkoj vojsci.
Nedavno ste našem ministru obrane uručili zahvalnicu?
Drago mi je da sam mogao zahvaliti ministru za njegov čin kada je na Jadranu spasio slovačkog turistu. I onda sam rekao da mu ne zahvaljuju kao ministru nego kao čovjeku. Često se događa da netko izgubi život a u blizini ima ljudi koji su možda i mogli pomoći, a bili su ili iznenađeni ili nesposobni. Ministar Rončević nije izgubio prisustvo duha, odmah je reagirao i organizirao pomoć koja je bila tako potrebna. Mladi turist, Marek, oporavlja se i pušten je iz bolnice, te je sada na rehabilitaciji. Izrazio je želju da osobno telefonom zahvali ministru. Dogodilo se što se dogodilo, ali ministar je bio priseban i pomogao je spasiti život. Pokazao je da nije sposoban samo za vojne akcije, nego i konkretno pomoći. Moram spomenuti da u Vojno-diplomatskom zboru kruži šala da, budući da je ministar već dvaput spašavao živote, diplomati ubuduće idu na godišnji odmor tamo gdje je i on jer će se tako osjećati sigurnijima.
|
