|
|
|
Možda najvažnija zadaća, čija je svrha prikupljanje informacija i obnavljanje podataka o situaciji na terenu, rasporedu i razmještaju postrojbi na obje strane crte razdvajanja, jest razgovor s pripadnicima postrojbi, počevši od zapovjednika bojne pa do ostalih časnika koji se imalo služe engleskim jezikom. To je zadaća zvana field trip (posjet postrojbama na terenu), a koja obično traje dva dana, a ponekad, istina rijetko, i tjedan dana, ovisno o veličini područja koje se posjećuje te, naravno, o broju postrojbi koje želite posjetiti. To je jedna od najzanimljivijih, ali i zahtjevnijih zadaća. Ponekad je to zbog duge vožnje od postaje do zapovjedništva bojne, a ponekad zbog napornih pješačenja do cilja posjeta.
Teško je praviti se da nisi uvijek iznova zatečen načinom života vojnika na prvoj crti s, malo je reći, preljutom hranom čudnog i nekada vrlo neobičnog okusa, s vodom koja je sve osim čista, ali sve to se mora preživjeti jer je, naravno, velika uvreda odbiti domaćina. Zato te navečer u sobi čeka nesanica ili nesnosna žeđ. Prilikom posjeta sve teče sukladno zahtjevu i planu koji je prije, preko časnika za vezu, poslan u postrojbu. Pri tome su svi jako ljubazni i susretljivi te daju sve od sebe da ti pruže odgovore na gomilu pitanja.
Deset sati hoda do položaja
Jedan od takvih posjeta odradio sam u sklopu Domel tima, u području odgovornosti sa sjedištem u Muzaffarabadu, i to jednoj od postrojbi smještenoj na sjeveru područja, a koja zbog teških terenskih uvjeta nije posjećena više od godinu dana. Pješačke bojne smještene su u području zvanom Kel, udaljenom deset sati vožnje od postaje, cestom koja uzvodno prati rijeku Nilam. Doći do zapovjedništva bojne lakši je dio priče, jer do najbližeg položaja jedne od četiriju satnija raspoređenih na prvoj crti ima šest sati hoda i četiri nazad. Nakon slabo prospavane noći kolega Koreanac i ja u 06.30 ujutro krećemo na hodnju u koju nam se nakon pogleda na zemljovid baš i ne ide, ali što se mora nije teško. Da ne bude sve po planu pobrinula se i kiša koja je počela rominjati nakon 4 sata uspinjanja s 1200 na 3200 m nadmorske visine, još nam više otežavajući dostizanje cilja. Teškom mukom uspinjemo se na vrh te odrađujemo zadaću prikupljanja informacija o rasporedu postrojbi, stanju na prvoj crti i niz ostalih detalja. Nakon popijenog čaja i ručka pripremljenog (ne pitajte me kako), krećemo nazad prilično natopljenim i klizavim puteljcima. Napokon stižemo do cilja. Koreanac jedva hoda jer mu je ovo prva ovako teška zadaća, te odlazi u sobu na odmor i pakiranje, a ja odrađujem završni briefing i zapovjedniku bojne zahvaljujem na suradnji.
Bez struje usred ničega
Polako puzeći cestom dostižemo poznata nam mjesta i sve smo bliže Domelu, bar sam tako pomislio. Odjednom smo izgubili struju na Pradu i vozač se tako uspaničario da mu se auto, naletjevši na jednu rupu, ugasio, i to doslovce usred ničega, na oko tri sata vožnje do postaje. Sat lagano otkucava ponoć, a mi smo bez radija prisiljeni osloniti se na Turayu koja baš i ne radi dobro zadnjih dana. Ipak, uspjeli smo dobiti postaju i vozilo je na putu da nas pokupi. Napokon stiže. Vozača ostavljamo da do jutra pričuva auto, a mi se upućujemo u postaju u koju stižemo ravno na jutarnju kavu.
Najnovije vijesti: Naglić i Liović su za sada, a tako će i ostati, uspješni polaznici OIC akademije, te će kada "diplomiraju" postati još bolji i jači. Vlado je postao sve i svašta, više stvarno ne znam koju dužnost sada obnaša; ma, dečko je dobar i gotovo! Šare promatra pakistanski dio Kašmira, znači sve je pod kontrolom? Cular je u Indiji u kojoj broji vjerojatno posljednje dane na postaji, jer uskoro se seli u New Delhi gdje će preuzeti dužnost Liaison Officera. Pavičić i dalje bez problema vodi misiju, a ja, naravno, još uvijek po starom, s prečestim mislima na Lijepu Našu ...
|
