Ovu reportažu možda je ipak trebao pisati netko drugi... Naime, skakati padobranom navodno je toliko jedinstven doživljaj da ga je teško opisati s pozicije čovjeka koji je neraskidivo vezan uz majčicu zemlju. Stoga, sve što ćete vidjeti i pročitati posljedica je tri "izvora". Jedan su riječi samih padobranaca, tj. pripadnika obučne skupine i njihovih instruktora. Drugi izvor je naš urednik fotografije, koji doduše nije skakao padobranom ali se nalazio u letjelicama iz kojih su padobranci iskakali, kako bi mogao snimiti što atraktivnije fotografije. Profesionalno, ali i za vlastitu umjetničku dušu. Treći izvor su dojmovi autora teksta, stečeni sa sigurne promatračke pozicije u području doskoka padobranaca. No, krenimo ipak od nekog početka...
Napredna obuka nije za svakoga
Nakon dulje vremena postrojbe Hrvatske vojske koje u svojim redovima imaju padobrance opet su došle u priliku da svoje najistaknutije pripadnike pošalju na naprednu padobransku obuku. Riječ "napredna" ovdje nije samo simbolična. Naime, vještine potrebne da bi se ova obuka uspješno privela kraju svojstvene su samo našim najboljim vojnicima, i to iz elitnih postrojbi (bojna za specijalna djelovanja, 350. vojno-obavještajna bojna, vojna policija). Za razliku od temeljne obuke, u kojoj jednostavno naučite skočiti (možda smo sve previše pojednostavili napredna je mnogo zahtjevnija, stoga...
Obuka skupine od 10-ak odabranih započela je u rujnu. Krenulo se na tlu, s neizbježnom teoretskom nastavom. To je trajalo tjedan dana, a zatim se poletjelo. Uslijedilo je nekoliko tjedana skakanja, kako bi se prešla granica od ukupno 50 uspješnih skokova.
Jedan lijepi listopadski dan, idealan za letove i padobrance, na pola puta njihove obuke, bio je svrsishodan i za obavljanje novinarske zadaće. Naša ekipa tada je došla u Zračnu bazu "Lučko", gdje su nas više no ljubazno primili instruktori i njihovi skakački puleni. Naravno, i nama je bila potrebna jedna teoretska obuka, kako bismo bar malo proširili vlastite laičke vidike. Jedan instruktor, narednik Zlatko Vicencinović, ukratko nam je objasnio naprednu obuku. Obuke koja nije za svakoga, jer teško je prijeći onu nevidljivu, psihološku granicu. "Mnogo ljudi želi skakati. To zvuči vrlo privlačno. No, neki brzo odustanu, jer ne mogu pobijediti unutarnje reflekse i iskonski ljudski strah da će izgubiti tlo pod nogama". Postoje i poteškoće vezane baš za ovu naprednu obuku. Relativno mnogo ljudi može odskakati temeljni dio. No, za napredne skokove potrebna je visoka koordinacija, samokontrola i stabilnost. Nepoštivanje tih postulata može dovesti i do neugodnih scena u kojima svojim učenicima instruktori ne mogu pomoći. Ne mogu skakati umjesto njih. Priprema na zemlji, koliko god to zvučalo nezanimljivo ili rutinski, zato je vrlo važna. Instruktori se svakome posvećuju i individualno, jer svatko ima svoje vrline i mane, i svoje krize koje mora proći. Ukupna ocjena ove obuke? Prema instruktorskim dojmovima, ona stvara jednu kvalitetnu grupu u kojoj nema velikih osipanja.
"Leteća glista"
|
|
| Priprema opreme za skok... |
Nakon naše prve, teoretske faze, uputili smo se na samo poprište obuke. U hangaru smo ugledali dvadesetak vojnika kako pripremaju opremu za skok. Njihova brojnost ukazala nam je na to da nije riječ samo o polaznicima obuke. I instruktori su iskoristili priliku za skakanje i vlastito usavršavanje. Mjesta u starom avionu An-2 ima dovoljno. No, to nije bila jedina letjelica namijenjena obuci. Poslije se koristio i helikopter Mi-8 MTV, no budući da je njegov let skuplji, koristio se za one najviše skokove, iznad 3000 metara.
Na redu su bili skokovi s visine od oko 1200 metara. Nakon što su padobranci složili svoju opremu, uslijedio je obvezatan pregled. Nije potrebno napominjati da doista sve mora biti u savršenom redu, posljedice su jasne i zastrašujuće... U avion je ušao i naš fotograf, a potpisani autor ga je ispratio riječima: "Pazi na aparat, unutra su mi slike za reportažu". Avion je poletio, mi koji smo ostali na tlu zaputili smo se prema tzv. "palačinki", vrsti strunjače koja predstavlja idealni cilj doskoka.
|
|
| ... i obvezna provjera |
Dan je, kako smo već rekli, bio idealan. No, kako je to propisano prvo je iz aviona ispuštena vrpca koja reagira na pravac i jačinu vjetra. Ima zanimljiv nadimak - "leteća glista". Instruktor koji je na tlu potom je radiovezom onima gore priopćio "glistinu" reakciju. Ubrzo su padobranci počeli iskakati...
Doskok na "palačinku"
Fasciniralo me oštro instruktorsko oko. Naime, ja sam isprva (doduše kroz tamne naočale) na nebu vidio samo sićušne točkice, a već sam oko sebe čuo ocjene iskakanja i slobodnog pada, pa potom otvaranja: "Ovo je dobro", "Kud je ovaj pošao?", "Ovo je ovaj, taj, onaj...". Vidite što znači iskustvo i praksa! Inače, kada se malo približe, padobrane je lako vidjeti zbog njihovih jarkih, fluorescentnih boja. Padobrani koji se rabe u borbenom djelovanju tamniji su, zagasitiji, kako bi se bolje uklopili u okoliš. Podsjetimo, takvo djelovanje izvodi se uglavnom noću.
Vrlo brzo padobranci su jedan za drugim počeli sigurno slijetati na tlo. Ja u skokovima nisam primijetio nikakvih poteškoća, ali instruktori su sigurno imali što za reći. Svaki doskok popraćen je komentarom, bilo je i zadirkivanja, ali sve se zapravo odvija u dobroj namjeri i atmosferi. I nakon otprilike sat vremena, sve opet kreće ispočetka... Idealne uvjete trebalo je iskoristiti.
I za kraj, kako bismo se pohvalili da i novinari znaju dobro skakati padobranom, napomenut ćemo da je tijekom našeg boravka najprecizniji skok u samo središte "palačinke" izveo poručnik Robert Mikac. U novinarskoj ulozi bio je kada je za Hrvatski vojnik izvješćivao iz Afganistana, hrvatskog kontingenta u ISAF-u. Ovu reportažu možda je ipak trebao napisati on...
|
