Brigada tjelohranitelja pod nazivom Preobraženski, jedna je od dvije najelitnije ruske pješačke postrojbe. Kao najiskusnija postrojba u vrijeme stvaranja ruske carske vojske početkom XVIII. stoljeća, ostala je najelitnijim dijelom vojske sve do pada Ruskog carstva. Unatoč tome, gotovo neprestance je bila na bojnom polju, i uvelike je pridonijela stvaranju ruske vojne slave. Vjerojatno je na vrhuncu slave i vojne spremnosti bila u vrijeme Napoleonovih ratova.
Vjeruje se kako je nastala godine 1683. (iste one godine kada je poljski kralj Jan Sobjeski u posljednji tren sa svojih 20 000 vojnika stigao pred Beč i pobijedivši u glasovitoj bitci kod Kahlenberga, spasio i Beč i Europu od turske najezde). Naime, ruski kralj Petar I., tad još mladić, u selu Preobraženskoje (Preobraženje ili transfiguracija), okupljao je svoje vršnjake da mu se pridruže u vojnim igrama koje je volio priređivati. U početku u tim je igrama sudjelovalo tek pedesetak dječaka, sinova ruskih aristokratskih obitelji, ali samo četiri godine kasnije mladenačko se društvo premetnulo u pravu vojnu postrojbu. Kao dan njezina osnivanja obično se uzima 2. lipnja 1683., a sve do godine 1696. brigada je aktivno sudjelovala u svim pohodima protiv Otomanskog carstva, a do godine 1790. protiv Šveđana.
Za vladavine cara Aleksandra I. (1801.-1825.) brigada se protiv Napoleonove vojske borila u različitim sastavima. Pod nazivom regimenta početkom XIX. stoljeća bila je podijeljena u četiri grenadirske bojne i kao sastavni dio vojnog korpusa velikog ruskog vojvode otišla u Austriju. Iako u sastavu poražene vojske, proslavila se u bitci kod Austerlitza (Slavkov u Brna, u današnjoj Češkoj Republici). U Sankt Petersburg vratila se tek godinu dana kasnije. U Napoleonovim ratovima okušala se još u bitkama kod Gutschadta, Altkirchena i Friedlanda, pa čak i u jednoj od najglasovitijih bitaka: Borodino 1812.
Danas posebno organizirano društvo nastoji zaboravu preoteti povijest i vojne zasluge te postrojbe priređujući skupove, pa čak i rekonstruirajući bitke u kojima je sudjelovala. Vode pritom računa o svakoj pojedinosti, s ponosom tvrdeći kako se nakon stanke od dvjestotinjak godina ponovno mogu vidjeti prepoznatljive zelene odore s crvenim dodacima tih, za rusku vojnu povijest, legendarnih vojnika.
|