Od početka njegove vladavine, pa sve do njegova pada, Austrija je s Napoleonom bila u neprekidnom sukobu. Najžešći su se sukobi između Napoleonove i austrijske armije odigrali u središnjoj Europi i sjevernoj Italiji, a nakon poraza kod Wagrama 1809. Austrijanci su se s Francuzima našli u neželjenom savezništvu i čak morali osigurati korpus vojnika za Napoleonov pohod na Rusiju. Austrijska je vojska bila velika, ali taktička sposobnost i organizacija su bili nedjelotvorni i zastarjeli. Iako su časnici bili uglavnom nesposobni, vojnici su u bitkama pokazivali veliku hrabrost koju su im čak i protivnici priznavali.
Austrijske pješačke regimente nazivale su se njemačkim ili madžarskim, ovisno o mjestu novačenja vojnika. Na prijelomu stoljeća njemačke su regimente bile organizirane u dvije poljske bojne svaka, s pridodanim odredima grenadira, a svaku je bojnu činilo 900 vojnika. Za razliku od njih, madžarske su regimente bile organizirane u tri bojne svaka.
U vrijeme Napoleonovih ratova, pripadnici i jednih i drugih regimenti nosili su bijele ogrtače, ali svaka se regimenta mogla prepoznati po svojoj boji ovratnika, manšeta i dijelovima koji su se preklapali. U godinama od 1798. do 1806. strijelci su nosili posebnu kacigu koja će poslije biti zamijenjena visokom kapom zvanom čako ili šako. Ipak, njemačke su regimente kacige zadržale sve do sudbonosnog poraza kod Wagrama.
Grenadiri su glave pokrivali šubarama od medvjeđeg krzna. Zbog svojeg upadljivog oblika, ubrzo su dobile nadimak naslonjač ili fotelja. Njemački su pješaci nosili bijele hlače, dok su pripadnici madžarskih postrojbi imali svijetlo-plave ili tirkizno plave hlače sa žutim i crnim uresima, utaknute u visoke čizme. Što se ogrtača tiče, nekih većih razlika nije bilo. Baš kao i kod husarskih odora, madžarski su komadi vojne odjeće imali mnogo uresa primjerenih civilnoj, građanskoj odjeći, a motivi, bolje rečeno vezovi, bili su lako prepoznatljivi.
|