broj 68, siječanj 2006.

Hrvoje BARBERIĆ, hrvoje.barberic@zg.htnet.hr

Zadnja promjena: 21.8.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
Budućnost Hrvatske je ravnopravno partnerstvo
Tragedija iza koje je ostala velika praznina

Sljeme ostalo najveće, Janica istinska heroina
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO
Za sve postoji procedura
Oproštaj Drakena
Novosti iz vojne tehnike
Didaktička načela vojne nastave
Međunarodna agencija za atomsku energiju
Korvete klase Baynunah
Gvozdansko
Sarajevo 1992. - 1995..

Militaria.
Web Info.







Linkovi
Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence
Opsada grada u suvremenom ratovanju (VIII)
Sarajevo 1992. - 1995.
Neuspjeli pokušaj bosanskih Srba da u početnoj fazi bosanskohercegovačkog rata zauzmu glavni grad Sarajevo završio je teškom trogodišnjom opsadom. Tijekom opsade jedanaest tisuća stanovnika je ubijeno, a gotovo polovica je napustila grad - na opkoljenom Sarajevu demonstrirana je sva nemoć međunarodne zajednice u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini


Nakon što su Hrvatska i Slovenija u lipnju 1991. proglasile neovisnost, Bosna i Hercegovina se u krnjoj Jugoslaviji kojom je dominirala Srbija našla u nezavidnom političkom položaju. Pod utjecajem Beograda bosanski Srbi, organizirani u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) pod političkim vodstvom Radovana Karadžića, sredinom 1991. diljem BiH počeli su formirati autonomna područja. Prvi oružani sukobi na teritoriju BiH dogodili su se još u jesen 1991. uništenjem hrvatskog mjesta Ravno u Hercegovini nakon sukoba lokalnih Hrvata i postrojbi JNA, do kojega je došlo na periferiji rata u Hrvatskoj. Međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske te politička pasivnost vodstva Bosne i Hercegovine na čelu s Alijom Izetbegovićem tijekom rata u Hrvatskoj doveli su Bosnu i Hercegovinu u tešku političku i vojnu situaciju. Srbi su većinom bojkotirali referendum održan u ožujku 1992. na razini cijele Bosne i Hercegovine, na kojem se većina glasača opredijelila za njezinu neovisnost.
U proljeće 1992. buknuo je rat i u Bosni i Hercegovini. Početkom travnja u Bijeljini i na Kupresu došlo je do okršaja između srpskih paravojnih formacija i slabo naoružanih snaga sigurnosti BiH, odnosno vojnih formacija bosanskohercegovačkih Hrvata. Sukob se proširio na područje bosanske Posavine, kao i na Mostar te na glavni grad Sarajevo. Početkom prvih oružanih incidenata, 5. travnja 1992. parlament Bosne i Hercegovine glasovima bošnjačkih i hrvatskih zastupnika izglasao je neovisnost. Nova država je razmjerno brzo bila međunarodno priznata. Naime, većina europskih zemalja i Sjedinjene Američke Države već su tijekom travnja 1992. uspostavile diplomatske odnose sa Sarajevom, a mjesec dana kasnije Bosna i Hercegovina je primljena i u Ujedinjene narode. Isti dan su u gradu održane mirovne demonstracije na čije su sudionike naoružani pripadnici SDS-a otvorili vatru te uzrokovali prve civilne žrtve u gradu. S ciljem preuzimanja nadzora nad Sarajevom srpske paravojne postrojbe su početkom travnja 1992. zaposjele najvažnije komunikacije u gradu, no pokušaj zauzimanja Sarajeva bio je osujećen.

Početak topničkih napada s brda


Sarajevski tunel dug 800 m, sagrađen 1993. u naselju Butmir ispod piste u zračnoj luci, bio je žila kucavica grada
Snage sigurnosti vlade BiH uz pomoć paravojnih formacija tzv. Patriotske lige iz kojih će izrasti Armija BiH uspjele su onemogućiti unutrašnje presijecanje grada i uspostaviti relativno kompaktan teritorij pod nadzorom središnje vlade, dok su u rukama bosanskih Srba ostali dijelovi Sarajeva - Grbavica i Vrace. JNA je 5. svibnja pokušala zauzeti središte grada i zgradu parlamenta, što je uspješno onemogućeno. Istog dana je u sarajevskoj zračnoj luci zarobljen tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, da bi nakon pregovora sljedeći dan bio razmijenjen za generala JNA Kukanjca uz dopuštenje izvlačenja postrojbi JNA iz grada. Sljedećih tjedana su bosanski Srbi, koji su u potpunosti preuzeli vojni kadar i naoružanje JNA na području BiH, umjesto pokušaja izravnog napada na grad počeli s okolnih brda teškim topništvom neselektivno bombardirati sarajevska naselja. Preduvjeti za opsadu grada bili su stvoreni još potkraj 1991. kada je JNA počela prikupljati topništvo na okolnim sarajevskim brdima te je početkom opsade oko grada bilo raspoređeno oko 450 različitog topničkog naoružanja i 120 tenkova. Na meti srpskih topova našli su se i civilni objekti kao što su bolnice te džamije i crkve. Osim topništva, grad je bio i na meti snajperista koji su s okolnih brda onemogućavali kretanje pojedinim prometnicama. Uz svakodnevne granate i snajpe- rsku vatru, život civilnog stanovništva strahovito je otežavala i neredovita opskrba grada namirnicama te strujom i vodom. Cilj opsade je bio iscrpljivanjem civilnog stanovništva grada prisiliti političko vodstvo BiH na predaju kako bi vodstvo SDS-a preuzelo republičke institucije, čime bi de facto i de iure Bosna i Hercegovina došla pod politički nadzor bosanskih Srba.
Uz brojne civilne žrtve stradale u topničkim napadima, u dijelovima Sarajeva pod srpskim nadzorom bili su počinjeni i brojni zločini nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. S druge strane, revanšizam i zločine nad srpskim civilima u Sarajevu vlada je razmjerno brzo zaustavila uklanjanjem lokalnih zapovjednika kakav je bio Mušan Topalović Caco.


Oko jedanaest tisuća stanovnika Sarajeva nije doživjelo kraj opsade grada
Vlada u Sarajevu ubrzano je nastojala nadoknaditi vojnu inferiornost dopremanjem oružja i mobilizacijom novih postrojbi. Tijekom rata je u nekoliko navrata pokušan proboj prstena iznutra i izvana s velikim gubicima na strani federalne vlade, no linija opsade, uspostavljena u svibnju 1992., uz manja odstupanja ostala je do kraja rata. Opsada grada u svijetu poznatog kao domaćina zimske Olimpijade 1984. dobila je veliku pozornost u svjetskim medijima, no unatoč tome reakcija međunarodne zajednice u zaustavljanju napada na Sarajevo bila je vrlo troma. U trenutku izbijanja sukoba u Sarajevu se nalazilo središte misije UNPROFOR-a, inicijalno uspostavljene zbog rata u Hrvatskoj te kasnije proširene i na Bosnu i Hercegovinu. Mandat UN-a u BiH može se u cijelosti ocijeniti kao vrlo neučinkovit, što pokazuje i ilustrativan podatak o 320 poginulih pripadnika UN-a tijekom bosanskohercegovačkog rata.
Sredinom 1993. u naselju Butmir dovršen je tunel dužine 800 metara sagrađen ispod piste u zračnoj luci, čime je na neuobičajen način zaobiđena opsada grada. Kroz tunel su u grad dostavljani hrana i naoružanje te je omogućeno kretanje civilnog stanovništva. Topnički napadi na grad kontinuirano su trajali, a najteži dan opsade bio je 22. srpnja 1993. kada je na Sarajevo palo gotovo četiri tisuće granata, dok se pojedinačni incident s najviše civilnih žrtava dogodio u veljači 1994. kada je na gradskoj tržnici Markale srpska granata ubila 68 civila. Pos- ljedica masakra na Markalama bio je ultimatum Ujedinjenih naroda kojim su zaprijetili bosanskim Srbima zračnim napadima ako se njihovo topništvo ne povuče na određenu udaljeniju liniju. Srbi su prihvatili ultimatum te je bombardiranje grada idućih mjeseci u određenoj mjeri smanjeno.
U svibnju 1995. ipak je došlo do udara na srpske trupe oko grada. Nakon srpskog napada na točku prikupljanja oružja pod nadzorom UN-a zrakoplovi NATO saveza bombardirali su srpska skladišta oružja, na što su Srbi odgovorili uzimanjem vojnika UN-a za taoce. Potom je 15. lipnja pokušan proboj opkoljenog Sarajeva zajedničkom akcijom Armije BiH i snaga HVO-a koji je završio neuspjehom, a nakon novog masakra na tržnici Markale u kolovozu 1995. međunarodna zajednica je bila primorana na odlučnu reakciju te u noći 30. kolovoza po- činju zračni napadi NATO-ovih zrakoplova na vojsku bosanskih Srba pod nazivom Deliberate Force. Uz zrakoplove, na čijoj meti su se našli i srpski položaji oko Sarajeva, minobacačkim napadima na Srbe pridružile su se britanske i francuske kopnene postrojbe stacionirane na Igmanu, a dvotjedna kampanja zračnih napada urodila je dogovorom o deblokadi Sarajeva 14. rujna 1995.

Daytonski sporazum


Zločin na tržnici Markale inicirao je zračne udare NATO-a
NATO-ovi napadi i pojačan angažman Hrvatske vojske u bosanskohercegovačkom ratu proizveli su ravnotežu na bojištu te su doveli do serije srpskih poraza. Mogućnost potpunog gubitka rata prisilio je srpsko vodstvo na početak pregovora. Uz posredovanje pomoćnika američkog državnog tajnika Richarda Holbrooka, u studenom 1995. u američkom gradu Daytonu nakon teških razgovora postignut je dogovor o rješenju bosanskohercegovačkog sukoba i političkom uređenju države. Daytonskim sporazumom u BiH su stvorena dva politička entiteta - hrvatsko-bošnjačka Federacija i Republika Srpska, a srpska je strana dobila nadzor nad Novim Sara- jevom, koje je preimenovano u Srpsko Sarajevo.
Opsada Sarajeva službeno je okončana 29. veljače 1996. te u trajanju od 1425 dana predstavlja najdužu opsadu u suvremenoj povijesti ratovanja. Tijekom opsade poginulo je oko jedanaest tisuća ljudi, a pedeset tisuća ih je ranjeno, dok je broj stanovnika grada prepolovljen na 250 tisuća. Ukupno je u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo više od stotinu tisuća ljudi, dok je oko 2,3 mili- juna stanovnika raseljeno unutar BiH ili izvan zemlje. U veljači 1996. počela je implementacija Daytonskog sporazuma te su se tri vojske povukle u zone razdvajanja, što je pratilo i pomicanje stanovništva. U prosincu 1996. nakon isteka jednogodišnjeg mandata IFOR-a NATO je formirao nove stabilizacijske snage pod nazivom SFOR, a znatan međunarodni vojni kontingent i danas se nalazi u Bosni i Hercegovini. Iako je Sarajevo u velikoj mjeri obnovljeno, posljedice trogodišnje opsade grada u pogledu etničkog sastava stanovništva i kulturološkog pejzaža nenadomjestive su.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene