broj 68, siječanj 2006.

Vladimir BRNARDIĆ

Zadnja promjena: 25.7.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
Budućnost Hrvatske je ravnopravno partnerstvo
Tragedija iza koje je ostala velika praznina

Sljeme ostalo najveće, Janica istinska heroina
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO
Za sve postoji procedura
Oproštaj Drakena
Novosti iz vojne tehnike
Didaktička načela vojne nastave
Međunarodna agencija za atomsku energiju
Korvete klase Baynunah
Gvozdansko
Sarajevo 1992. - 1995..

Militaria.
Web Info.







Linkovi
Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence

Gvozdansko
U krvavom 16. stoljeću i gotovo neprekidnim ratovima s Turcima Hrvatska se borila za goli opstanak. Brojnim poznatim i nepoznatim junaštvima i herojskim djelima "ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskoga kraljevstva" ipak su spašeni od silovitih naleta Osmanlija


Iz tih vremena u hrvatskome je narodu ostala u povijesnom pamćenju turska opsada Sigeta 1566. i herojska smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. No, manje je poznato da je još jedna utvrda u Hrvatskoj doživjela sličnu sudbinu, ali nažalost nije dobila zasluženo mjesto u hrvatskoj vojnoj i ratnoj prošlosti. U svjetskoj ratnoj povijesti imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara ili pak teksaškog Alamoa široko su poznati sinonim najveće vojničke hrabrosti, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora do posljednjeg čovjeka. Njihovo junaštvo mnogo je puta opisano i isticano pa je tako poznato i kod nas. Ipak, tragičan je paradoks da je u našoj povijesti ostao nepoznat isti takav primjer hrvatskog junaštva, kada je 13. siječnja 1578. do posljednjega čovjeka izginula posada tvrđave Gvozdansko koju su opsjeli znatno brojniji turski napadači bosanskog sandžaka Ferhad-bega.

Gvozdansko
Današnje selo Gvozdansko nalazi se u dolini potoka Žirovca, na cesti koja vodi od Gline do Bosnaskog Novog, dvadesetak kilomatara od Dvora na Uni. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva - Antemurale Christianitatis.


Ferhad-paša Sokolović
Turci su u nekoliko navrata pokušali osvojiti utvrdu Gvozdansko, ali se svaki put njezina posada hrabro branila dok joj u pomoć ne bi pritekla banska vojska. Gvozdansko je postalo ugroženo kada je godine 1556. pala utvrda Novigrad (današnji Dvor na Uni) na utoku potoka Žirovca u rijeku Unu. Naime, dolinom Žirovnice je vodio stari vojni put na zapad koji je sada bio nebranjen i otvoren za turske provalne vojske. Ubrzo se i samo Gvozdansko našlo na udaru. Već 1561. godine zloglasni poturica Malkoč-beg u dva je navrata opsjeo utvrdu, no oba je puta napadač odbijen. Malkočeve pokušaje nastavio je Ferhad-beg Sokolović također u dva navrata 1574. i 1576. godine. Svaki put posada Gvozdanskog u dramatičnim je okolnostima odbijala napade i uspjela zadržati utvrdu. Ferhad-paša Sokolović bio je rodom iz Bosne i često je pustošio po Dalmaciji. Godine 1577. postao je bosanski sandžakbeg pa je sve više napadao i druge dijelove Hrvatske, a iste godine krenuo je na veliki vojni pohod koji je za cilj imao zauzimanje Gvozdanskog i okolnih utvrda.

Opsada Gvozdanskog od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578.
Opsada koja je počela u jesen 1577. protegla se u zimu 1578. bila je mnogo bolje i temeljitije pripremljena. Već tijekom ljeta turska je vojska sagradila most preko rijeke Une kod Novigrada preko kojega je prešla velika komora i sedam velikih topova za rušenje tvrđavskih bedema. Ferhad-beg je na ovaj vojni pohod poveo vojsku od oko 10 000 vojnika. Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-begov kapidžibaša. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić.


Janjičar
Nakon gotovo tri mjeseca blokade, potkraj prosinca Ferhad-beg je sa svojom vojskom došao pod Gvozdansko u kojem je posada ostala bez hrane i ogrjeva. Naime, sezona ratovanja u to vrijeme obično je počinjala u proljeće kada je narasla trava za konje i vučnu stoku, a završavala bi s dolaskom zime kada više nije bilo hrane za životinje i tada bi se vojske povlačile u zimovnike do sljedećega proljeća. Ferhad-beg je neuobičajeno, u želji da konačno osvoji hrvatske utvrde koje su mu sprečavale dublje prodore, produžio sezonu ratovanja, pa se blokirani branitelji nisu uspjeli pripremiti za nadolazeću zimu.
Već do tada posada je unatoč svim teškoćama odbijala sve ponude da se preda, a jednako tako otklonila je i ponudu samog Ferhad-bega koju im je uputio na Božić 25. prosinca 1577. kada se oko grada utaborio najveći dio, netom pristigle, turske vojske. Tada su Turci topovima počeli tući tvrđavu. Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Tada je bijesni Ferhad-beg s 10 000 Turaka u sljedeća tri dana organizirao tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.


Turske age
Kada su Turci četvrtoga dana 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.
Još iste godine kršćanska vojska je oslobodila Gvozdansko, Zrin, Novigrad i ostale utvrde zapadno od rijeke Une, a Ferhad-bega i njegovu razbijenu vojsku protjerala preko Une. No, na nesreću te uspjehe je ubrzo obezvrijedila epidemija kolere zbog čega je došlo do rasula u kršćanskim redovima i novog upada Ferhad-bega i njegove vojske u Pounje.

Daljnja sudbina Ferhad-bega
Zbog postignutih uspjeha Ferhad-beg je 1583. imenovan prvim bosanskim pašom sa sjedištem u Banjoj Luci. Ondje je dao izgraditi poznatu džamiju, koja je uništena tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U svemu mu je pomagao i brat Ali-bego. Njegovu je vojsku kod Ivanić Grada potpuno razbio ban Toma Erdödy, a sam je Ali-beg poginuo. Ferhad-beg je pak doživio poraz od kršćanske vojske 1584. godine kod Slunja. No, unatoč tome uskoro je imenovan beglerbegom u Budimu, ali su ga ondje 1589. ubili vlastiti vojnici. Njegovo tijelo je preneseno i pokopano u Banjoj Luci.

Odjeci opsade Gvozdanskog


Turski pješak
Herojska obrana utvrde Gvozdanskog urbzo se izgubila u burnoj hrvatskoj prošlosti, ali je ipak ostavila svoj odjek u književnosti. Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o "najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva". Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. napisao je najveći hrvatski ep "Gvozdansko" sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi budio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene