broj 73, veljača 2006.

Jurica MILETIĆ

Zadnja promjena: 17.9.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
Na ponos svojih oružanih snaga i svoje domovine
Prvi korak prema Kninskoj tvrđavi
ŠESTI HRV CON U MISIJI ISAF VIII
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO
Studentima najzanimljivije zrakoplovno naoružanje
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Offset u Austriji
Oružje "zone sumraka"
MiG-35 - indijski lovac nove generacije?
Northrop YB-49 Flying Wing
Posljednji kralj hrvatskoga roda

TRAGOM VAŠIH PITANJA
Pravila nagradne pitalice








Linkovi
Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence

HRVATI NA BOJIŠNICAMA - Petrova gora (1097.)
Posljednji kralj hrvatskoga roda
Prešavši Savu i Kupu, Koloman se uskoro uvjerio da o njegovu kraljevanju nemaju svi Hrvati jednako mišljenje: na Gvozdu mu se suprotstavio kralj Petar Svačić, a Hrvati su se našli na dvije strane


Ilustracija: Damir PODHRAŠKI
Kralj Petar Svačić vladao je samo četiri godine (1093.-1097.), ali je u tom kratkom vremenu učinio mnogo: spriječio je uništenje hrvatske državnosti. Njegov prethodnik na prijestolju kralj Dmitar Zvonimir nije ostavio nasljednika, jer je njegov jedini sin Radovan umro mlad. No, njegova udovica, kraljica Jelena, bila je sestra ugarskoga kralja Ladislava I. Arpadovića i željela je da on, u skladu s tzv. baštinskim pravom, preuzme hrvatsko prijestolje. Budući da su njezini pristaše bili tada u manjini, većina hrvatskih velikaša na prijestolje je dovela Krešimirova nećaka Stjepana, posljednjeg izdanka vladarske kuće Trpimirovića koji je dotad kao redovnik boravio u jednome benediktinskom samostanu. Nije više bio u cvijetu mladosti, ubrzo je umro, nakon što je kao Stjepan II. vladao samo dvije godine.

Poziv kraljice Jelene
Nakon njegove smrti izbili su neredi: Zvonimirova udovica Jelena, dio hrvatskih velikaša, ali i dalmatinski gradovi, ponovno su uznastojali da Jelenin brat sjedne i na hrvatsko prijestolje. Pokušavajući spriječiti građanski rat većih razmjera, Jelena je odlučila pozvati u pomoć brata Ladislava. Prema nekim povjesničarima, Jelenini su izaslanici krišom otišli u Ugarsku i kralju Ladislavu ponudili vladanje u hrvatskome kraljevstvu, uvjeravajući ga da će vlast moći preuzeti bez većih teškoća, jer je plemstvo nesložno i bez kralja. Kralj Ladislav prihvatio je poziv, ali je za svaki slučaj skupio i vojsku, i u proljeće 1091. godine krenuo u Hrvatsku.
Do planine Gvozda - današnje Petrove gore, stigao je ne naišavši ni na kakav otpor, ali onkraj Gvozda počeli su sukobi s hrvatskim plemstvom. Kako su u međuvremenu u Ugarsku nahrupili ujedinjeni Pečenezi i Kumani, bio je primoran povući se. Osvojena je hrvatska područja prepustio nećaku Almošu, dok je južna Hrvatska i dalje bila pod vlašću kralja Petra koji je njome vladao iz Knina.

Kraj potpune samostalnosti
I Ladislav je ubrzo umro, također bez potomstva, pa je novi ugarski kralj postao njegov drugi nećak Koloman, Almošev stariji brat koji je odlučio zaratiti s Hrvatskom i zauzeti je. Njegovi su poslanici došli pred hrvatski sabor. Bilo je odlučeno da se Petar Svačić mora odreći prijestolja, a potom da se sklopi sporazum s Kolomanom. Hrvatsku odluku u Kolomanov tabor otišli su priopćiti predstavnici dvanaest hrvatskih plemena: knez Juran od Kačića, knez Ugrin od Kukara, knez Mrmonja od plemena Šubića, Pribisav od Čudomerića, Jurina od Snačića, Petar od Mongorovića, knez Pavao od plemena Gušića, Martin od Karinjana i Lapčana, knez Pribisav od plemena Polečića, Obrad od Lisničića, Ivan od od Jamometića i Mironja od Tugomerića. U Križevcima su odrednice sporazuma bile stavljene na papir (kažu uz svesrdnu pomoć zagrebačkog biskupa) i Koloman je tako postao zakonitim kraljem Hrvatske i Dalmacije, obvezavši se da neće ukinuti ni bansku čast niti čast hercega, te da će se ugarski kraljevi uvijek posebno kruniti i kao hrvatski kraljevi.
Prešavši Savu i Kupu u proljeće 1097., Koloman se uskoro uvjerio da o njegovu kraljevanju nemaju svi Hrvati isto mišljenje: na Gvozdu mu se suprotstavio kralj Petar Svačić, a Hrvati su se našli na dvije strane: jedni su se Kolomanu suprotstavljali, a drugi Kolomanu pomagali, boreći se rame uz rame s njegovim četama.
U jeku bitke poginuo je i sam hrvatski kralj Petar Svačić - posljednji kralj hrvatske krvi. Koloman i Ma- đari postali su tako prvi susjedi Venecijanaca s kojima je uskoro sklopio sporazum o međusobnoj sigurnosti posjeda, jer nije bio dovoljno jak da ih otjera s hrvatske obale. Oslabljen i poražen 1099. u Haliču, nije bio više ni dovoljno jak da vlada Hrvatima koji su u međuvremenu ustankom oslobodili zemlju, ali je utro put nagodbi, glasovitom dokumentu Pacta conventa kojim će Hrvatska s Ugarskom 1102. ući u personalnu uniju.

Petar Svačić rodio se u gradu Kamičku na lijevoj obali rijeke Krke, nedaleko od Roškog slapa. Ruševine grada u kojem su se nekoć uzdizali njegovi dvori tamošnji ljudi i danas nazivaju Svačice. Kao kralj stolovao je u Kninu, a poginuo je daleko od Dalmatinske Hrvatske, na gori Gvozd, po njemu kasnije prozvanoj Petrovom gorom. Ovisno o tome kako je tko pročitao imena hrvatskih plemena u rukopisu iz XIV. stoljeća zvao se Svačić ili Snačić, ali narodna ga predaja, a i znanost, spominju kao Svačića.
Kapela je planinski masiv Dinarida u Gorskom kotaru koji je istoimenim prijevojem razdijeljen na Veliku i Malu Kapelu. Obje su ime dobile po ostacima srednjovjekovnog samostana (jedno vrijeme i pavlinskoga) i kapele sv. Mikule na Gvozdu, podignute oko 1390. godine. Samostan je zbog čestih turskih provala bio napušten, a na njegovim je ruševinama u XVIII. stoljeću podignuta nova kapela sa samostanom. S nestankom reda pavlina, nestala je i ta kapela.
Predaja govori da novi ugarski kralj Koloman nije bio voljan odreći se Hrvatske, pa je zato u proljeće 1097. opremio vojsku kako bi ostvario pravo na hrvatsku zemlju. Na ruku mu je išlo što je bizantski kralj bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Smrt posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi često je bila tema slikara i kipara, ali i pjesnika. Ističu se Nazorovi stihovi:

Ne, ja nisam sam. Pokraj mene stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislav.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.
Svi gledaju me. Znam čega se boje.
Posljednji vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!

Petrova gora je nadomak Zagrebu, ali to ne znači da se do nje stiže brzo i lako. Nije ni u kakvom turistički važnom ili posjećenom kraju, sa časnom iznimkom Topuskog, koje kao lječilište tek posljednjih godina osmišljava neku veću promidžbu svojih mogućnosti. Topusko je na samom istočnom rubu, nedaleko od Velike Kladuše i Bosne od kojih ga dijeli dvadesetak kilometara neasfaltirane, u ljetno doba prašnjave i teške ceste. Za razliku od glavne prometnice koja se iz Zagreba preko Vukomeračkih gorica spušta do Jamničke Kiselice, pa preko Kupe u Lasinju i dalje na jug do Gvozda. U neposrednoj blizini Lasinja i u samom mjestu uski pojas - nekadašnje riječne plaže i dalje su označene znakom koji ulijeva strahopoštovanje: PAZI, MINE. Turistički nerazvijen kraj u nedavnom Domovinskom ratu bio je izložen mnogim razaranjima i stradanjima.
Nadomak gore na kojoj je poginuo posljednji kralj hrvatske krvi jesu i Lijevi i Desni Štefanki, Desno Sredičko, Vojnić i Maljevac. Na vrh Petrovac jednako se teško stiže i s istoka i sa zapada. Spomenik Petru Svačiću nije ovdje. Prije nepune četiri godine podignut je na Visovačkoj brini pokraj Miljevaca, na vrhu kanjona rijeke Krke - u kraljevu zavičaju. Dakako, u vrijeme proslave 900. obljetnice njegove smrti.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene