broj 81, travanj 2006.

Jurica MILETIĆ

Zadnja promjena: 25.7.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
RAZGOVOR - brigadir Paul RIBARICH, voditelj tečaja za NATO ocjenjivače
Vježba i NATO ocjenjivanje I. razine
Održan okrugli stol na temu " Analiziranje djelovanja civilne obrane tijekom Domovinskog rata"
Predsjedavajući Vojnog odbora EU general Rolando Mosca Moschini posjetio MORH
Ministru Rončeviću u Slovačkoj uručena nagrada za spašavanje ljudskog života
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - UNMOGIP
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO

Hrvatska vojska angažirana u obrani od poplava na vukovarskom području
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Plan razvoja francuskih oružanih snaga u razdoblju 2003. - 2008. (III. dio)
Alternativno oružje
Kamov Ka-60 Kasatka
Boeing B-47 Stratojet (Model 450)
Podlistak - Trenkovi panduri (I. dio)

TRAGOM VAŠIH PITANJA








Linkovi
Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence
Trenkovi panduri (I. dio)
U službi Marije Terezije
Godine 1741. barun Trenk je Mariji Tereziji predložio da mu dopusti sakupiti četu od 1000 ljudi iz slavonskih i srijemskih pokrajina, koju će osobno odvesti na bojište. Imao je dobre zagovornike, i carica je prijedlog prihvatila...



Vođa pandura bio je condottiere u punom smislu te riječi, potpuna vojničina, ali kadšto toliko neobuzdan i strastven da ga se u takvim trenucima smatralo posve neuračunljivim. Punim imenom Franjo barun Trenk, bio je potomak stare njemačke obitelji koja je već oko godine 1450. bila nastanjena u istočnoj Prusiji, u tadašnjem području njemačkoga viteškoga reda, koji se tijekom XV. stoljeća neprekidno sukobljavao s poljskim Jagelovićima. U tim su borbama sudjelovali i Trenkovi pretci. Upravo Franjini nazivi i nadimci poput: von Gross und Klein Scharlack, Schakulack und Meiken upućuju na priznanja, odlikovanja, dobra i posjede koje je obitelj stekla u tim borbama. Mnogi članovi obitelji bili su visoki časnici u pruskoj vojsci: jedan mu je stric bio vrhovni konjanički general u Königsbergu, inače u različitim bojevima ranjavan čak osamnaest puta. Otac mu je prvo bio u pruskoj, a nakon neuspjele turske opsade Beča prešao je u austrijsku vojsku, usput prešavši s protestantizma na katoličanstvo. Sudjelujući u različitim vojnim pohodima Leopolda I. i Karla VI. našao se i na jugu Italije u gradu Reggio Calabria, gdje mu se na samu Novu godinu 1711. rodio sin Franjo.


Marija Terezija
Na vrhuncu moći Habsburgovaca

Jednima carica a drugima kraljica, Marija Terezija rodila se i umrla u Beču u dobi od 63 godine. Sa 19 godina udala se za lotaringijskog vojvodu Franju Stjepana, pa se dinastija otada nazivala Habsburg-Lotaringen. Iz toga se braka rodilo deset sinova i šest kćeri. Budući da ju je pratio glas kako je sklona putenim užicima, govorilo se da se veliki dio njezine djece rodio zahvaljujući kraljičinim ljubavnim pustolovinama s mladim i naočitim momcima iz Vojne krajine koji su bili u dvor- skoj službi. Još uvijek kolaju i priče o galantnoj vezi s naočitim barunom Trenkom, koji je ipak skončao u tamnici moravskog grada Brna u kojoj je i umro. Od njezine djece sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antoaneta zaglavila je pod giljotinom kao žena francuskog kralja Louisa XVI. Za njezine vladavine počeli su i prvi sukobi Hrvata s Mađarima, a u njima se priklonila Mađarima. Sinu Josipu II. u naslijeđe je ostavila opomenu kako nikad ne smije zaboraviti da je i osrednji mir bolji od slavnoga rata.

Nestašan već kao dječak, čini se da je mladi Franjo iz kakva prikrajka promatrao i boj kod Petrovaradina. Kad mu je otac bio premješten u Brod na Savi, Franjo je kao šesnaestogodišnjak postao zastavnik u pukovniji mađarskog palatina grofa Nikole Palffyja od Erdöda. Došao je na glas kao kartaš i ženskar, potukao se u mnogo dvoboja i u Osijeku i u Beogradu. U Petrovaradinu se oženio, za neko vrijeme skrasio oko Pleternice, dospio u tamnicu, a onda mu je kuga pokosila i ženu i četvero djece. Ostavši sam, potpuno se posvetio vojničkoj službi.
Kad je izbio rusko-turski rat, stavio se na raspolaganje vrhovnom zapovjedniku austrijske vojske generalu i grofu Sackendorfu, ponudivši mu da će sakupiti 4000 pandura i s njima provaliti u Bosnu. Kako je bio odbijen, okrenuo se ruskoj carici Ani Ivanovnoj i kao konjanički satnik bio primljen u husarsku pukovniju grofa Kuminga, u kojoj su listom bili Mađari. I tu se iskazao ispadima i svađama, ali i neviđenom hrabrošću: u jednom sukobu s Tatarima, ruski je poraz osobnim junaštvom pretvorio u pobjedu. Zbog neposluha bio je osuđen na smrt, ali pomilovan u posljednji tren, vratio se u Slavoniju. Uspješno se noseći s hajducima koji su provaljivali iz Bosne, među tamošnjim seljacima stekao je mnoge simpatije.


Friedrich u poznijim godinama
Protiv Friedricha Velikog

U vrlo teškim prilikama, 20. listopada 1740. na austrijsko se prijestolje uspela Marija Terezija, punašna dvadesetčetverogodišnjakinja. Državne financije bile su u neredu, a vojne postrojbe porazbacane od Hrvatske na jugu do Belgije na sjeveru, te od Češke na istoku do Toskane na zapadu. U prvom desetljeću njezine vladavine, a na prijestolju je sjedila četrdeset godina, Hrvati su kao svoj ulog u različitim ratovima dali čak 42 000 krajišnika, ali i najpoznatiju postrojbu - Trenkove pandure. Najopasniji joj je protivnik bio pruski kralj Friedrich II., kojemu je otac ostavio pune državne blagajne i najbolje izvježbanu vojsku u Europi: 84 000 vojnika koje je odmah pojačao s još 16 000 momaka. Vojskom su zapovijedali vrsni časnici, a među njima i Kurt Krsto grof Schwerin. U sukobima s pruskim kraljem, hrvatski su se graničari u austrijskim postrojbama istaknuli već u bitci kod Mollwitza, a Trenkovi panduri postali su poznatiji upravo nakon tog boja.

Godine 1741. predložio je carici Mariji Tereziji da mu dopusti sakupiti četu od 1000 ljudi iz slavonskih i srijemskih pokrajina, koju će osobno odvesti na bojište. Imao je dobre zagovornike, i carica je prijedlog prihvatila: 27. veljače 1741., tadašnjem ruskom bojniku barunu Trenku izdan je tzv. Werbepatent kojim je bio ovlašten da u Slavoniji skupi 1000 ljudi. Za kratko vrijeme skupio je momke iz okruga Mitrovice, Srijemskih Karlovaca, Petrovaradina, Iloka, Virovitice i Voćina. Njihova je oprema stajala oko 62 000 forinti. Svaki je vojnik imao dnevnu plaću od 6 novčića koju je primao iz kraljevske blagajne, ali je sam morao kupovati kruh, i to porciju po dva novčića. Nisu svi panduri bili jednako odjeveni, ali opći im je izgled svima bio turski. Na glavama su nosili visoke crne kape, preko ramena crvene kabanice s kukuljicama i modre zobune, a ispod njih crvene ječerme. Imali su plave hlače i opanke, a od naoružanja nosili su četiri kubure. O kožnatom pojasu visili su im handžar i manji nož, na kojem su bili slika pandura i urezan natpis - Vivat Pandur! Kako navodi dr. Slavko Pavičić: "...preko ramena su bacali šarenu diljku, a o boku pasali krivu sablju. Svaki je momak brijao glavu, a ostavljao perčin. Mjesto zastave nosili su poput Turaka ?tug" (konjski rep)...".
Četa je raspolagala i glazbom, tzv. ?turskom bandom" od 12 glazbenika s nekoliko frula, velikim bubnjem i činelama. U Beču, ali i u mnogim drugim mjestima, ta je glazba bila prava senzacija, a vojna povijest upravo Trenkovu postrojbu drži začetnicom vojne glazbe.
Cijela je četa bila razdijeljena u dva odjela. Kad je kao bojnik na čelu te čete stigao u Beč, s njim su bila i dva satnika, jedan natporučnik, pet poručnika, jedan kvartirmajstor, jedan pobočnik, dva kapelana (katolički i pravoslavni), dva ranarnika, 40 harambaša, pet pisara, 80 kaprala i 12 glasbara, a običnih je vojnika bilo 890. Glasovita parada pred caricom Marijom Terezijom, njezinim mužem i sestrama odigrala se 27. svibnja 1741. Mimohod i glazbene egzibicije došao je vidjeti cijeli Beč, diveći se pandurima koji su listom bili visoki, skladno građeni i kršni momci. Ushićena kraljica sve ih je bogato obdarila, primivši kasnije u audijenciju Trenka i 12 pandura.
Desetak dana kasnije Trenk se javio feldmaršalu Neippergu, a ubrzo nakon toga bio je već u logoru kod tvrđave Neisse...
(kraj u idućem broju)

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene