Hrvatski vojnik i političar
Ban Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. - Zagreb, 20. svibnja 1859.), hrvatski grof, dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ban, rodio se u Petrovaradinu, u Srijemu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Prošlost obitelji Jelačić tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda: četiri stoljeća pripadnici toga roda bili su ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.
Vojničko službovanje počeo je u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, kojom je zapovijedao barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Pretpostavljeni su navodili da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski, pomalo talija- nski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti, da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, strijelac, jahač, strateg, organizator i vojskovođa. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) objavio je u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. Kralj Ferdinand I. Habsburgovac (1835.-1848.) imenovao ga je 23. ožujka 1848. hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom, promaknuo u čin general bojnika i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a 8. travnja je imenovan feldmaršal-lajtnantom i vojnim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj. Ukidanje kmetstva proglasio je 25. travnja, 28. travnja 1848. godine iskovan je hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski je sabor u 18 točaka odredio odnos Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, osnutak Banskog vijeća - hrvatske vlade, hrvatski kao službeni jezik.
|
U borbama protiv Mađara, nakon mnogih stoljeća, hrvatski su vojnici napokon nastupali pod svojom vlastitom zastavom, predvođeni svojim zapovjednikom. Bilo je to vrijeme kada su se zatresli korijeni Habsburške monarhije: na jugozapadu su se pobunili Talijani, a s istoka sve nemirniji bili su Mađari. Godine 1848. mađarski vođa Lajos Kossuth zatražio je od cara samostalnost Mađarske, a Hrvati su se priklonili Beču. Velika vojska sastavljena od krajišnika, pripadnika banske vojske i tisuće dragovoljaca okupila se pokraj Varaždina i prešavši Dravu napredovala prema Bratislavi. Drugi dio vojske napredovao je iz Slavonije i Srijema. Zapovjednik te vojne sile, hrvatski ban Josip Jelačić, raspolagao je s ukupno 40 000 vojnika, uključujući i konjaništvo i topništvo. Na suprotnoj strani, Kossuth je uspio sakupiti čak 200 000 honveda. U ime kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 17. rujna 1848. ban Jelačić se sa svojom vojskom našao na mađarskom tlu.
Cijelo to vrijeme car se kolebao, priklanjajući se sad Mađarima a sad Hrvatima. Imenovao je grofa Lamberga zapovjednikom svih carskih oružanih snaga u Mađarskoj i poslao ga u Budimpeštu, gdje ga je razularena gomila bezbrojnim ubodima unakazila i na kraju njegovo mrtvo tijelo objesila. Nekoliko dana kasnije ustrijeljen je i mađarski plemić - grof Zichy, jer mu je dokazano kako se dopisivao s Jelačićem. Početkom listopada mađarski je sabor raspušten, a ban Jelačić postao je carski opunomoćenik u Mađarskoj.
|
|
| Zračna luka Schwechat |
Bez tragova u Schwechatu
Schwechat je danas istoznačnica za bečku zračnu luku. Na putu do njega pozornost plijene kulama nalik skladišta, koja još više dolaze do izražaja jer su smještena u moru suvremenih, ali bezličnih građevina koje ni po čemu nisu karakteristične za Beč, već se mogu nalaziti na bilo kojoj točki zemaljske kugle. Beton, aluminij i staklo odavno su prekrili tragove krvavih doga- đaja iz godine 1848. Možda tek u ponekoj seoskoj krčmi, u kakvu kutku, stoji kakav zaboravljeni komad oružja ili opreme koji tek vlasnika podsjeća na više ili manje junačku smrt kakva pretka. Tik do ulaza u zračnu luku je i golemi hotel kompanije NH, koja je već pokupovala gomilu hotela na njemačkom govornom području. Izvanredna usluga, besprijekorna čistoća, dobro poslu- žena jestiva hrana - i globalna bezličnost.
|
Mađarski sabor to nije priznao i proglasio je Jelačića izdajnikom kojeg je svaki Mađar, kojem se za to ukaže prilika, bio dužan uhititi. U Beču je buknuo ustanak, jedan se dio priklanjao pobunjenicima, a drugi krenuo u susret banskoj vojsci koja se utaborila između rijeke Raabe i Bratislave. Budući da mu operativni položaj nije bio najsjajniji, Jelačić je naredio pokret i 9. listopada 1848. bio je samo dvadesetak kilometara od Beča, u koji su stigli pobunjenici iz Graza, Badena, Brima i još nekih njemačkih gradova. Nekoliko dana kasnije, car je vrhovno zapovjedništvo nad svim carskim postrojbama, osim onih koje su se borile u Italiji, povjerio feldmaršalu knezu Windischgraetzu, koji je uspostavio veze i s hrvatskim četama. Bila je to prava pljuska Jelačiću: dotad su gotovo svi vjerovali kako će upravo on biti imenovan vrhovnim zapovjednikom.
|
|
| Nagli vojno-politički uspon Josipa Jelačića počeo je za vladavine cara Ferdinanda I. |
Potkraj listopada počele su borbe za bečka predgrađa. Kada su pobunjenici već bili spremni na predaju, do Beča su stigle i četiri mađarske pukovnije - ukupno 18 000 ljudi. Bitka se mogla promatrati s tornja bečke katedrale sv. Stjepana. Jelačić je napao Mađare i bitka kod Scwechata - dijela Beča u kojem je danas zračna luka - potrajala je od jutarnjih sati pa do ponoći, a Hrvati su potukli Mađare. Na predaju pobunjenika generalu Windischgraetzu valjalo je pričekati još neko vrijeme. Kad su napokon bili poraženi, imali su već 3 000 mrtvih. Njima su se uskoro pridružili i svi oni koji su presudama prijekog suda pobjednika bili osuđeni na smrt.
Iste godine, 2. prosinca, stari car Ferdinand odrekao se prijestolja u korist osamnaestogodišenjeg nećaka Franje Josipa I. Uspješno okončavši obranu Beča, hrvatska se vojska okrenula na istok i 3. siječnja 1849. hrvatske su postrojbe ušle u Budimpeštu. Ipak, rat nije bio gotov jer, zahvaljujući neodlučnosti Windischgraetza, Mađari su se uspješno uspjeli pregrupirati i vojsku honveda ojačati novim novačenjima. Mađarski ministar rata postao je iznimno sposobni general György Klapka, kojem je pošlo za rukom da austrijsku vojsku porazi u više navrata. Pod zapovjedništvom Windischgraetza u bitkama kod Isaszega i Godolloa bile su poražene i hrvatske snage.
Mađarski su husari ponovno ušli u Budim 23. travnja 1849., a nedugo zatim Mađari su zauzeli i Peštu, koju su držali austrijski vojnici pod generalom Henziem. U tim se borbama osobito istaknuo hrvatski potpukovnik Jemrić, koji je posmrtno dobio plemićki naslov s pridjevkom von der Bresche. Natjeran Windischgraetzovim neuspjesima, vrhovno zapovjedništvo nad austrijskom vojskom preuzeo je car osobno i sklopio savez s ruskim carem Nikolajem. Rusi su osvojili Debrecin, a mađarska se vlada preselila u Segedin. 14. srpnja Austrijanci su ušli u Budimpeštu, a bana Jelačića je mađarski general Vetera porazio kod Hegyesa. Rusko-austrijska vojska imala je tada 275 000 vojnika i 600 teških topova i Mađari su bili poraženi u bitkama kod Szoroka i Temišvara. Kada je 6. kolovoza bio sklopljen mir između Austrije i Sardinije, Beč je na raspolaganju imao i svoju južnu vojsku. Sredinom kolovoza Kossuth se u Aradu odrekao svog diktatorskog položaja i ovlasti prenio na generala Görgeya. Dva dana kasnije, on je na polju pred Vilagošom položio oružje, bezuvjetno se predao sa 20 000 pješaka, 2 000 konjanika i 130 topova. Ipak, nije se predao austrijskom, već ruskom caru. Tako je i Franjo Josip dobio pljusku.
Mađari su privremeno bili poraženi, a onda je uslijedio Bachov apsolutizam: Mađari su ga dobili kao kaznu, a Hrvati kao "nagradu".
|
