|
|
| Jedan od mnogobrojnih hramova |
Ponedjeljak je. Valja poći na put prema Indiji, točnije prema gradu na samoj granici, koji nam inače služi za prelazak s jedne na drugu stranu i mnoge druge administrativne poslove a zove se Jammu. Grad je to koji broji oko tri milijuna stanovnika, prilično je natrpan i neorganiziran, grad u kojemu se na ulici gotovo i ne može razgovarati, jer vozači neprekidno upotrebljavaju sirene. Nalazi se nasuprot velikog pakistanskog grada Sialkota, točno na drugoj strani granice, smješten u južnom dijelu područja misije i zemljopisno ne spada u Kašmir.
Granična procedura
Zanimljivo je kako granice doista prave razliku među ljudima. Osobito ova koja ih razdvaja nekoliko desetaka godina. Nevjerojatno je vidjeti kakve su razlike u načinu života na svakoj strani. Ne možete proći granicu a da vam za oko ne zapadne ograda koja je napravljena od dvostruke, oko tri metra visoke bodljikave žice koja i fizički razdvaja ovo područje. Nakon toga (bar je tako na prijelazu), visoki nasip s obje strane, uska cesta koja je izgrađena kako bi omogućila prelazak UN osoblju, te metalna vrata koja služe za ulaz i izlaz iz svake od zemalja, oslikana su državnom zastavom koja jasno pokazuje od kuda ste došli i kamo idete. Uz proceduru upisivanja u knjige i zamjenu vozača i vozila, koja se odvija točno na sredini, recimo "ničije zemlje", pod budnim okom stražara, Šostarec i ja prelazimo iz Pakistana u Indiju. Nakon nekoliko minuta ulazimo u prvo naseljeno mjesto, ljudi se ubrzano kreću ulicama, stotine raznih motocikala, automobila, kamiona.... ipak sve je nekako različito, izrazi na licima ljudi nekako drukčiji. Razgovarajući o svemu što usput vidimo dolazimo do naše postaje smještene u tzv. rezidencijalnoj četvrti Jammua.
|
|
| Ispred stanice u Jammuu |
Posao promatrača na ovoj postaji nije previše zanimljiv, ali je naporan i zahtjevan, tako da oduzima mnogo vremena, dijelom potrošenog na vožnju do prijelaza, zračne luke ili točke preuzimanja pošte, te na administrativni posao koji u sebi sadrži ?red planiranja, red izvješćivanja". Ipak, raditi u velikom gradu, koji sa sobom nosi i razne pogodnosti poput dobrih dućana, kvalitetne hrane i raznih vrsta drugih usluga, a sve to po manjoj cijeni i lako dostupno, i nije tako loše. Istina gužva i buka su gotovo nepodnošljive, ali dobre ceste, lijepa postaja, dobar posao, stotine hramova, tisuće dućana i milijuni ljudi ipak su ono što nosi nebrojene prednosti...
Hrvatski tim sigurno korača Kašmirom
Četvrti mjesec polako curi prema kraju. Vrućina postaje gotovo nepodnošljiva za ovo doba godine, iako nije iznenađujuća, jer nakon slabe zime u ovim područjima obično je pakleno. U razdoblju smo kada su osim svakodnevnih zadaća na crti razdvajanja pred nama i mnoge druge aktivnosti, primjerice UNMO konferencija, OIC trening, te preseljenje zapovjedništva misije na indijsku stranu Kašmira, točnije u Srinagar. Blago onima koji tamo idu, jer temperatura je gotovo dvostruko niža nego li ovdje u Islamabadu, gdje se u iduća dva-tri mjeseca očekuje pravi pakao na 50 °C.
Inače, hrvatski tim i dalje sigurno korača Kašmirom obavljajući svoje zadaće bez ikakvih problema. Šostarec nam se svim snagama bacio na sport, jer čeka ga raspored na dalekom sjeveru, tamo daleko u Himalajama, gdje će raditi i na visinama iznad pet tisuća metara. Naglić sigurno neće oboliti od ptičje gripe jer je stalno na jugu, gdje su temperature tako visoke da ni virusi ne mogu preživjeti. Šare i Liović su se dokopali Indije i polako broje dane na relejnim postajama, Čular je i dalje u grotlu New Delhija i priprema se predati dužnost novom "sretniku". Mauhar je polaznik OIC treninga, vrijedan je kao crv i bit će nešto od njega..., a kod mene i dalje ništa novo...
|
