|
|
| Kuće kao da vise na stijeni |
Od sjevera pa sve do središnjih područja misije s obje strane crte razdvajanja protežu se ili bolje reći gospodare planinski lanci, počevši s veličanstvenim Himalajama na sjeveru. Impresivan je doživljaj stati na točku na kojoj se spajaju tri najveća planinska lanca na svijetu, Himalaja, Karakoram i Hindukus, a nalazi se oko pedesetak kilometara jugozapadno od Gilgita. Zamislite život na mjestu gdje vam do prve ceste ili puta kojim može proći automobil treba sat ili više hoda. Udaljenost ovdje i nije najzanimljivija činjenica, već izgled i opasnost kozjih staza i puteljaka koje morate pregaziti da biste se dokopali ceste. Raspored i mjesto na kojima možete naći kuće je zapanjujući, zapravo nikada mi neće biti jasno kako je građevinski materijal dopremljen na te vrhove i litice. Kuće su razmještene kao da se netko igrao te ih nekontrolirano razbacao naokolo, tako da neke od njih jednostavno vise na nekoj od stijena i svaki čas mogu otklizati u provaliju. Isto tako možete očekivati da će vam netko ili nešto pasti na glavu ili izletjeti na cestu, a ako vozite neoprezno možete vrlo lako završiti putovanje u jednoj od bezbroj provalija od kojih su neke duboke i više od petsto metara.
Poziv na čaj
|
|
| Djetinjstvo uz obveze |
Prilikom jedne ophodnje zastali smo na mjestu gdje planinski potok velikom brzinom niz strminu udara u ravni dio područja stvarajući zaglušujuću buku, ali i prelijepu sliku. Čim smo zastali prišao nam je srednjovječan čovjek koji djelomično natuca engleski, s osmjehom na licu nam se predstavio i uljudno nas pozvao na čaj. Kazao je da nam na taj način želi izraziti dobrodošlicu u njegovu zemlju i obitelj. Naravno, prihvatili smo uljudni poziv i uputili se u kuću do koje se kako je rekao može doći u tri skoka. No čini mi se da ovdje skokovi i nisu što su nekad bili, uspon od nekih šezdesetak stupnjeva, skakanje s kamena na kamen? Nakon nekih deset teških minuta konačno stižemo do kuće gdje nas domaćin nudi čajem i čistom planinskom vodom. Nakon nekoliko minuta zanimljivog razgovora vraćamo se do automobila, srećom ovaj put nizbrdo. Na kraju sam shvatio zašto je vlasnik kuće usred ničega mršav kao prut. Naime, kazao je da se spusti i popne bar desetak puta dnevno? Ali ipak ne shvaćam čime se bave i od čega žive, a kako ovdje prežive zimu neću ni pitati, jer vjerojatan odgovor bi bio "Inšalah" što bi otprilike značilo: ako Bog da?
Samački život
Čujem se s Liovićem koji je sam u jednoj od postaja u Indiji, točnije u Poonchu. Zamislite mjesec dana biti sam s lokalnim vozačima i pomoćnim osobljem koji vas u 80 % prilika gotovo ništa ne razumiju. To za nas promatrače i nije preteško ali u njegovom slučaju je ipak malo previše jer proveo je dva mjeseca sam u Srinagaru, pa jedno vrijeme u Gilgitu, pa sada opet sam u Poonchu i to više od dva mjeseca. Nije ni čudo da smo ga počeli zvati hrvatski Robinson Crusoe ali ne zbog fizičke sličnosti ili zapuštenog izgleda, već zato što odaje dojam da uživa biti sam na postaji. Kako nigdje u blizini nema internacionalnog osoblja ne preostaje ništa drugo nego družiti se s lokalcima. A s njima se stvarno može svašta doživjeti. Tako su ga primjerice jedan dan pozvali da im se pridruži na rukometnoj utakmici koja se igrala na travi i to nogometnom loptom. Da bi to izbjegao rekao im je da ne zna igrati rukomet. Naravno, to je bio pogrešan odgovor jer čak i u Poonchu, mjestu usred ničega, svi znaju da su hrvatski rukometaši najbolji na svijetu?
|
