|
Zadnja promjena: 3.2.2012.
|
Welcome to Adobe GoLive 6
|
| DOSSIER |
| Invazija u Zaljevu svinja 1961. |
| U travnju 1961. naoružane kubanske izbjeglice, koje su organizirale i opremile Sjedinjene Američke Države, iskrcali su se na jugu otoka Kube u Zaljevu svinja otkuda su trebali krenuti u rušenje Castrovog režima. Invazija je završila neuspjehom te je predstavljala veliku pljusku Kennedyjevoj administraciji u Bijeloj kući |
|
Događaj je obilježio vrhunac neprijateljstava Washingtona prema Havani te je godinu dana kasnije izravno doveo do krize između supersila, koja je nastala zbog instalacije sovjetskih projektila na otoku
|
|
|
| Naslovnica časopisa Life nakon invazije |
Tri godine nakon povratka na Kubu i početka borbe protiv Batistinog režima, 1. siječnja 1959. mladi je kubanski revolucionar Fidel Castro sa svojom gerilskom vojskom, koja je izrasla iz male skupine boraca, preuzeo vlast u Havani. Kuba je tako postala prva komunistička zemlja na američkom kontinentu i na zapadnoj Zemljinoj hemisferi. Taj najveći karipski otok tradicionalno je bio područje američkog utjecaja, no Batistinim padom s vlasti prekinuta je i američka dominacija Kubom. Nakon što je Kuba posegla u industriju i banke koje su se nalazile u američkom vlasništvu, SAD je Havani nametnuo gospodarske sankcije. Stalno pogoršanje odnosa rezultiralo je prekidom diplomatskih odnosa SAD-a i Kube 3. siječnja 1960., a pod američkim utjecajem su i članice Organizacije američkih država, s izuzetkom Meksika, prekinule odnose s Havanom, zbog čega je u gospodarskom i političkom smislu Kuba bila upućena na okretanje prema Sovjetskom Savezu. U tri godine od početka revolucije čak 250 tisuća Kubanaca, od šest milijuna stanovnika, napustilo je otok te su na obližnjoj Floridi postali jezgra opozicije novom režimu u Havani.
Planovi Castrovog rušenja
U Washingtonu je Eisenhowerova administracija procijenila da Castrovo približavanje SSSR-u ne može biti unedogled tolerirano te su poduzeti prvi koraci ka njegovom rušenju. Sastavljeni su planovi zbacivanja Castra s vlasti, a CIA je počela regrutirati kubanske izbjeglice koje su tu zadaću neposredno trebale izvesti. Jedinica kubanskih izbjeglica dobila je naziv Brigada 2506, a činili su je američki Kubanci iz svih društvenih krugova. Svoj neobičan naziv jedinica je dobila po osobnom broju novačenog Kubanca koji je stradao tijekom obuke. Izrada planova invazije počela je mjesecima prije nego su u siječnju 1961. odnosi SAD-a i Kube konačno bili poremećeni, a odlučujuću ulogu u Bijeloj kući pri planiranju imao je tadašnji potpredsjednik Richard Nixon. Vodstvo CIA-e bilo je uvjereno da će bez teškoća srušiti Castra, poučeno ranijim uspješnim iskustvima zbacivanja iranskog predsjednika Mossadegha i gvatemalskog predsjednika Arbenza 1954. godine, kao i nizom manjih akcija u svijetu.
|
|
| Sovjetsko oružje imalo je veliku ulogu u porazu invazijskih snaga |
Prvi CIA-in plan predviđao je desant kubanskih izbjeglica na području starog kolonijalnog grada Trinidada u provinciji Santcti Spiritus, oko 400 km južnije od glavnoga grada Havane, gdje je konfiguracija terena omogućavala gerilcima sigurna utočišta. Posebno važan čimbenik za uspjeh operacije bila je činjenica da lokalno stanovništvo uglavnom nije bilo naklonjeno Castru. Tijekom 1960. godine Brigada 2506 uvježbala se na Floridi, a potom i u latinskoameričkoj državici Gvatemali. No, dolazak demokrata Johna Fitzgeralda Kennedyja u Bijelu kuću poremetio je prve planove akcije. Iako su čelnici CIA-e i američke vojske uvjerili Kennedyja u uspjeh plana rušenja Castra, koji mu je u naslijeđe ostavila Eisenhowerova administracija, Kennedy je težio u što većoj mjeri ograničiti angažman SAD-a, nastojeći pred me- đunarodnom zajednicom ostaviti dojam da Washington nema veze sa zbivanjima. Kennedy je zatražio i promjenu lokacije na kojoj se invazija trebala odigrati - na područje poluotoka Zapata u provinciji Matanzas oko 200 km jugoistočno od Havane, u Zaljev svinja (Bahia de Cochinos), što se pokazalo jednim od kobnih poteza.
|
|
| U borbama je poginulo 114 napadača |
Ujutro 15. travnja 1961. tri laka bombardera B-26, kojima su pilotirale kubanske izbjeglice, bombardirala su kubanske zračne luke u gradovima San Antonio de los Banos i Antonio Maceo te zračnu luku u Ciudad Liberdadu. Kampanja zračnih napada na kubansko zrakoplovstvo nosila je naziv Operacija Puma te je imala zadaću da tijekom 48 sati potpuno uništi vladine borbene zrakoplove u Havani i osigura zračnu dominaciju uoči kopnene invazije.
Dva dana kasnije 1500 kubanskih izbjeglica iskrcalo se na području Zaljeva svinja. Iskrcavanje je prošlo uspješno, a kubanski vojnici koji su u tom području držali položaje predali su se. Planeri akcije su očekivali da će se lokalno stanovništvo pridružiti napadačima, no invazijske snage nikad nisu uspjele doći u kontakt s domicilnim Kubancima. KGB-ovi agenti su već upozorili Castrov režim na invaziju te je u trenutku početka invazije na otoku već bio likvidiran niz simpatizera koji su se trebali pridružiti tim snagama. No, nakon što su u Havanu stigle informacije o točnoj lokaciji invazije, kubanska je vojska dopremila nova pojačanja, uključujući i tenkove i opremu koju je nekoliko mjeseci ranije dostavio SSSR. Kubanski borbeni zrakoplovi su uništili brodove koji su invazijskim snagama trebali osigurati potporu u materijalu, zbog čega je akcija već u početnoj fazi bila osuđena na propast. Bojeći se negativnog imidža u međunarodnoj javnosti, američki je predsjednik Kennedy otkazao zračnu potporu invazijskim snagama i odbio slanje američkih marinaca na Kubu.
Neuspjeh operacije
|
|
| I Fidel Castro nadgledao je razvoj događaja |
Do kraja dana, 19. travnja, borbe su bile završene. Na kubanskim obalama poginulo je 114 napadača te nepoznat broj kubanskih vojnika i civila, koji se po nekim procjenama penje i na pet tisuća ljudi, od kojih je golemi broj stradao u zračnim napadima na kubanske zračne luke. Castrove snage su zarobile 1189 napadača, nekolicina uhvaćenih je osuđena na smrt, a većina na dugogodišnje zatvorske kazne. Nakon godinu i pol, Kuba je, u zamjenu za hranu i lijekove koje su financirale privatne skupine u SAD-u pristala osloboditi zarobljenike. Havana je nakon neuspjeha invazije poduzela kampanju progona simpatizera oporbe Castru, koja se protegla na sljedeće četiri godine. Zanimljivo je spomenuti da se uz invaziju u Zaljevu svinja vezuju mnoge kontroverze, od kojih neke spekuliraju i o povezanosti tog događaja s Kennedyjevim atentatom poput onih da je Lee Harvey Oswald djelovao po nalogu kubanskih tajnih službi.
Zbivanja oko invazije neizravno su ojačala kubanski lobby u SAD-u, posebice nakon izbora nekoliko kubanskih Amerikanaca u američki Kongres. S druge strane, pokušaj rušenja njegovog režima u znatnoj je mjeri osnažio i Castrovu vladu, kako na Kubi tako i u cijeloj Latinskoj Americi te diljem svijeta. Castro je nakon invazije postao popularniji nego ranije, dodajući i nacionalistički prizvuk svojoj revoluciji, a posebno je važno jačanje odnosa Havane s Moskvom. Debakl u Zaljevu svinja predstavljao je težak udarac za Kennedyjevu administraciju u Washingtonu. Kennedyja su kritizirali zbog nepružanja potpore invazijskim snagama, dok su ga liberalni krugovi osuđivali već zbog same umiješanosti u događaje. Sjedinjene Američke Države su poricale upletenost u događaje.
Zbog neuspjeha akcije direktor CIA-e Allen Dulles i nekoliko visokih dužnosnika bilo je prisiljeno podnijeti ostavku, budući da su smatrani odgovornim za propuste u planiranju operacije. Kasnije analize su pokazale da je najteža pogreška američkih planera bio odabir Zaljeva svinja za mjesto invazije, budući da u tom području prevladava močvarni teren te su napadačke snage bile lako okružene. U Washingtonu se odveć naivno vjerovalo da američka umiješanost u događaje može biti poreknuta pred svjetskom javnošću, a potcijenjene su i kubanske simpatije prema Castru zbog kojih je podbacila i očekivana potpora s otoka. Unatoč tome, Kennedyjeva administracija je i u idućim godinama nastavila tajne operacije na Kubi i pokušaje destabilizacije Castrovog režima, uključujući i pokušaje atentata na Castra. Kao odgovor na stalnu američku prijetnju, Castro se obratio za pomoć Sovjetskom Savezu te su nakon instalacije sovjetskih projektila na otoku u listopadu 1962. zbivanja kulminirala najtežom hladnoratovskom krizom između Moskve i Washingtona.
|
|
