|
|
| Charles de Gaulle je želio obnoviti stari utjecaj Francuske |
Sjevernoatlantski savez (North Atlantic Treaty Organisation - NATO) osnovan je 4. travnja 1949. u Washingtonu, kao brana vojnom utjecaju Sovjetskog Saveza. Sporazum o osnivanju Saveza potpisalo je pet članica Briselskog sporazuma - Francuska, Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg, kao i Sjedinjene Američke Države, Kanada, Portugal, Italija, Norveška, Danska i Island. Godine 1952. NATO savezu pristupile su Grčka i Turska, a 1955. i Zapadna Njemačka, te je time zaokružen moćan protusovjetski vojni savez, a u svibnju 1955. Moskva je odgovorila okupljanjem svojih satelitskih zemalja u Varšavski pakt.
Glavno političko tijelo NATO saveza je Vijeće NATO-a kojem predsjeda glavni tajnik, dok je vrhovno vojno tijelo Vojni komitet. Savez je pedesetih godina u teritorijalnom pogledu bio organiziran u Zapovjedništvo za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers in Europe - SHAPE) i Zapovjedništvo za Atlantski ocean (Supreme Allied Command Atlantic - SACLANT) te Zapovjedništvo za kanal La Manche. Većina zapovjednih središta imala je sjedište upravo u Francuskoj, čija je teritorijalna kompaktnost i udaljenost od prve linije prema sovjetskim tenkovima bila idealna za većinu vojnih instalacija. Savez je imao stalne vojne snage koje su popunjavali kontingenti zemalja članica, a u prosincu 1950. za vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR) imenovan je general Dwight D. Eisenhower. No, politička monolitnost NATO saveza nije dugo potrajala. Prva velika kriza Saveza razvila se 1958. godine, kada je premijer te potom i predsjednik Francuske postao proslavljeni junak II. svjetskog rata general Charles de Gaulle. Naime, de Gaulle je imao drukčije zamisli o ulozi Francuske u svijetu i njezinom položaju unutar NATO saveza.
De Gaulle traži kompromis
|
|
| Podizanje zastave NATO saveza na pariškom Place des Invalides |
Francuski parlament je de Gaulleu povjerio sastavljanje kabineta usred alžirske krize i nakon razdoblja izmjene brojnih vlada te mu je dao i velike političke ovlasti koje su u ustavnopravnom pogledu 1958. godine rezultirale uspostavom Pete republike, kojoj je de Gaulle postao predsjednik. On je želio obnoviti francuski utjecaj u svijetu i vojnu moć koju je prekinuo početak II. svjetskog rata i njemačka invazija 1940. godine, te je pored ostalog planirao ojačati njezinu ulogu u NATO savezu. Posebno ga je smetala dominacija osovine Washington - London i njihov prisni međusobni odnos koji je smatran "posebnim", a koji je marginalizirao Francusku unatoč njezinom velikom udjelu u pogledu ljudskih i financijskih izdvajanja za Savez. Sjenu na odnos Saveza i Francuske bacale su i primjedbe koalicijskih zemalja na francuski angažman u Alžiru koji je pogoršao odnos NATO-a s afričkim i arapskim svijetom, kao i činjenica da je Francuska u Alžir redovito slala i divizije koje su formalno činile francuski kontingent u NATO savezu. Nakon američkog pritiska, Francuska je 1956. bila prisiljena podvijena repa povući se sa Sueskog kanala kojega je zauzela zajedno s Velikom Britanijom i Izraelom. Francuska je od svršetka II. svjetskog rata bilježila nezapamćene stope gospodarskog rasta te je potkraj pedesetih bila blizu razvoja vlastitog nuklearnog oružja, a sve to je Parizu omogućilo da počne razmišljati o zaokretu u vanjskoj politici.
De Gaulle je 17. rujna 1958. poslao memorandum američkom predsjedniku Eisenhoweru i britanskom premijeru Macmillanu kojim je tražio stvaranje tripartitnog tijela u Savezu, u kojem bi Francuska imala jednak politički utjecaj kao SAD i Velika Britanija i u kojem bi jedan od načina za postizanje balansa unutar zapovijedanja Savezom bilo pravo uzajamnog veta. De Gaulle je tražio i proširenje utjecaja NATO saveza i na područja u kojima je Francuska imala strateški interes, ponajprije u Alžiru, no njegove se zamisli nisu podudarale s konceptom angloameričke dominacije NATO savezom te je dobio negativan odgovor. Nakon što iz Washingtona i Londona nije dobio očekivanu reakciju, de Gaulle je odlučio povesti Francusku smjerom nezavisne obrambene politike.
|
|
| Za SAD i Veliku Britaniju Francuska je bila među zemljama poraženim u II. svjetskom ratu |
Prvi važan potez u osamostaljivanju Francuske učinjen je već 11. ožujka 1959. povlačenjem francuske mediteranske flote iz NATO saveza. Novi korak je učinjen u lipnju 1959. kada je Pariz zabranio stacioniranje stranog nuklearnog oružja na francuskom tlu, zbog čega je američko ratno zrakoplovstvo bilo prisiljeno prebaciti dvije stotine svojih borbenih zrakoplova na aerodrome izvan Francuske. U međuvremenu je francuski nuklearni program 13. veljače 1960. okrunjen uspješnim testom nuklearne bombe, čime je Pariz preuzeo odgovornost za obranu svog teritorija od sovjetskog napada. Godinu dana kasnije lansiran je i francuski satelit te je tako Francuska postala treća zemlja na svijetu s vlastitim satelitom u orbiti. Nastojeći i na području vanjske politike afirmirati Francusku kao nezavisnu silu, de Gaulle je 1964., sedam godina prije Kissingerove "ping-pong" diplomacije, prekinuo diplomatske veze Francuske s Tajvanom i uspostavio ih s Narodnom Republikom Kinom. Francuska je također iskoristila svoju dominaciju u drugoj organizaciji ekonomske prirode, tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, te je 1963. uložila veto na ulazak Velike Britanije u EEZ.
Francuska napušta Savez
Na konferenciji za tisak održanoj u veljači 1966. godine de Gaulle je naveo pet osnovnih razloga za francusko razilaženje s NATO savezom - smanjenje vojne prijetnje Zapadnoj Europi zbog detanta i promijenjene situacije u SSSR-u, nesigurnost ostvarenja preuzete američke obveze pomoći europskim saveznicima u slučaju nuklearnog rata, obveza automatskog miješanja europskih zemalja u ratni sukob u slučaju konflikta među supersilama na drugom dijelu globusa, zatim nastajanje Francuske kao nuklearne sile sa svim obvezama koje taj status nosi te, naposljetku, nespojivost odgovornosti de Gaulleove vlade za francusku budućnost s pripadnošću organizaciji u kojoj se Francuska nalazi u podređenom položaju.
|
|
| Danas su francuski vojnici najbrojniji u NATO-ovim trupama |
Godine 1966. povučene su kopnene i zračne snage te su tako francuske oružane snage u cijelosti napustile vojne formacije NATO saveza. Francusko traženje da sve strane vojne formacije budu podvrgnute francuskom zapovjedništvu u praksi je značila izgon vojnih postrojbi iz zemlje. Dana 1. listopada 1966. Francuska se povukla iz Vojnog komiteta, no unatoč tome je ostala prisutna u političkom Vijeću NATO saveza. Posljednji simbolični čin francuskog razilaženja sa Sjevernoatlantskim vojnim savezom dogodio se 16. listopada 1967. preseljenjem vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga u Europi iz dotadašnjeg pariškog sjedišta u belgijski glavni grad Bruxelles, gdje se i danas nalazi, dok je obrambeno učilište prebačeno iz Pariza u Rim. Zapovjedništvo američke vojske za Europu (EUCOM) prebačeno je iz Camp des Loges blizu Pariza u Stuttgart u Njemačkoj.
Francusko au revoir NATO savezu ostavilo je teške posljedice po Savez, za koje povjesničari smatraju da ih onodobni političari nisu u punoj mjeri bili svjesni. Naime, Francuska je još od početka Hladnog rata i blokade Berlina bila premrežena nizom skladišta i zapovjednih mjesta te komunikacijskih centara kojima su se koristile savezničke vojske. Nemogućnost uporabe te goleme logističke infrastrukture u svakom je slučaju značio veliki gubitak za borbenu spremnost Saveza na europskom tlu i njegovu sposobnost da dočeka eventualnu sovjetsku invaziju zapadne Europe. Gubitak ovih esencijalno važnih logističkih uporišta u Francuskoj mogao se izbjeći da je na političkoj razini pokazana fleksibilnost. Ironično, Francuska je nekoliko godina kasnije sa Zapadnom Njemačkom sklopila ugovor kojima su Nijemcima na korištenje ustupljena skladišta i zračne baze u Francuskoj. Izlaskom Francuske iz Saveza nastala je i velika rupa u sustavu za rano upozoravanje. NATO je također izgubio izravnu kopnenu vezu s bazama u Italiji, budući da Švicarska i Austrija nisu bile članice Saveza, dok je komunikacija prema Grčkoj i Tur- skoj otežana. Nakon de Gaulleovog silaska s političke scene, Francuska je ublažila svoj stav prema NATO savezu te se 1993. ponovno vratila u vojno zapovjedništvo NATO saveza. Danas je Francuska konstruktivna članica i najviše pridonosi Savezu u pogledu broja vojnika.
|
