|
|
Need for speed na helikopterski način
Veliki eksploatacijski nedostatak većine helikoptera jest njihova nemogućnost postizanja brzina većih od otprilike 330 km/h. U današnje vrijeme nije problem postići odgovarajući odnos snage pogonske skupine i težine helikoptera za takav pothvat, no ipak do očitog probijanja te granične brzinske barijere nije došlo u komercijalnoj upotrebi
Zamislimo npr. lijevo okrećući (gledano odozgo) četverokraki noseći rotor na helikopteru koji leti progresivnom brzinom 210 km/h, odnosno 130 mph (1 mph iznosi 1,609 km/h) prema naprijed. Lopaticu (krak) koja se nalazi u određenom trenutku s desne strane pod 90° možemo u tom trenutku nazvati "na-padna" lopatica - advancing blade, a lopaticu koja se nalazi sa lijeve strane pod 90° možemo nazvati "nazadna" lopatica - retreating blade. Progresivnim kretanjem helikoptera kroz zrak javlja se niz problema, a najvažniji glede postizanja velikih brzina su: nadzvučna brzina opstrujavanja vrhova lopatica rotora i problema sloma uzgona na nazadnoj lopatici.
Problem velikih brzina opstrujavanja vrhova lopatica nosećeg rotora
|

Grafikon 1.
|
Pri lebdenju helikopterom brzina opstrujavanja po obodu diska rotora (kružna površina koju opisuju lopatice prilikom okretanja rotora) raste od središta prema van. Ukoliko se poveća broj okretaja ili dužina lopatica, s ciljem postizanja većeg uzgona i brzine, dolazi do štetne pojave nadzvučnog opstrujavanja vrhova lopatica i stvaranja dodatnog velikog zračnog otpora. Što se više povećava broj okretaja ili dužina krakova povećava se i zona nadzvučnog strujanja. Tako se daljim povećanjem snage i potrošnje goriva ne dobiva veća brzina jer zračni otpor raste.
Čim helikopter krene iz lebdenja u progresivni let, najčešće prema naprijed, brzine opstrujavanja rotora počinju se mijenjati na raznim pozicijama unutar diska te se sve skupa jako dodatno zakomplicira. Generalno promatrajući, brzina opstrujavanja zraka povećava se na strani napadne lopatice dok se smanjuje na strani nazadne. Povećanjem brzine leta povećava se i ta razlika pa dolazi do jačeg momenta valjanja oko uzdužne osi helikoptera jer je na napadnoj strani uzgon sve veći a na nazadnoj sve manji. Zato lopatica tijekom jednog ciklusa okretanja za 360° mijenja napadni kut (npr. na nazadnoj strani uzgon se povećava) kako bi se iskompenzirao moment valjanja. Ali hod napadnog kuta je ograničen i može se mijenjati samo do neke maksimalne vrijednosti. Kad na primjer helikopter leti zračnom brzinom 130 mph (milja na sat) tada zračna brzina vrhova lopatica određene dužine, samo uslijed okretanja, iznosi 420 mph. Zapravo, njihova zračna brzina oscilira u pojasu od 290 do 550 mph.
Problem nazadne lopatice
|

Grafikon 2.
|
Na grafikonu 1. je slikovito prikazana sva složenost ponašanja zračnih strujnica na gotovo svakom nosećem rotoru helikoptera u progresivnom letu prema naprijed. Jača zasjenjenost sivom bojom oko nazadne lopatice označava veće napadne kuteve lopatica. Plave površine označavaju područja gdje se stvara pozitivna (korisna) sila uzgona prema gore. Područje oko korijena nazadne lopatice zbog male obodne zračne brzine i velike progresivne zračne brzine, postaje zona obrnutog opstrujavanja (od izlazne ivice lopatice prema napadnoj) gdje nema korisnog uzgona. Označeno je crvenom bojom. Vanjski dio nazadne lopatice postiže toliko veliki napadni kut (kako bi se nadoknadio uzgon zbog manje brzine opstrujavanja) da dolazi do prevlačenja. Ta zona je također označena crvenom bojom.
Grafikon 2. ispod crteža označava zračne brzine u presjeku A-B. Simetrične plave crte označavaju odgovarajuće zračne brzine na rotoru u lebdenju (gdje vrhovi lopatica određene dužine i određene kutne brzine dostižu 420 mph).
ABC rotor
Na klasičnom jednorotornom helikopteru napadna lopatica stvara veliki uzgon i teži propinjanju dok nazadna lopatica, zbog znatno manjeg opstrujavanja i uzgona, teži potonuću (unatoč velikim napadnim kutevima).
Ukoliko ova dva rotora smjestimo u istu os rotacije, jedan iznad drugoga, kao što je slučaj kod koaksijalnog koncepta, oni moraju imati veliki međusobni razmak. Inače bi dostizanjem kritične progresivne brzine helikoptera moglo doći do uklještenja lopatica gornjeg i donjeg rotora. Za razliku od ovog slučaja, u sustavu ABC, helikopter ima izrazito krute rotore na malom međusobnom razmaku. Uzgon je jednak na objema stranama helikoptera, a maksimalan uzgon povećava se do postizanja brzina većih od 480 km/h. Naravno, potrebno je osigurati odgovarajuću pogonsku snagu.
Ideja nazvana ABC (Advancing Blade Concept - koncept napadne lopatice) razvijena u američkoj kompaniji Sikorsky vrlo je zanimljiva i upućuje na jedan od mogućih pravaca razvoja helikoptera velikih brzina. Napravljen je eksperimentalni helikopter Sikorsky S-69 (XH-59) s ABC rotorom (uvodna fotografija u članku). ABC se sastoji od dva kruta rotora u koaksijalnoj izvedbi, koji se okreću u međusobno suprotnim smjerovima. Princip se temelji na iskorištavanju jakog dinamičkog tlaka pri velikim progresivnim brzinama, virtualno ignoriranjem niskog dinamičkog tlaka na nazadnim stranama uz istodobno održavanje izbalansiranosti sklopa rotora po uzdužnoj osi helikoptera. Ključ u jako krutim rotorima bez šarnira leži u mogućnosti da se cikličnom promjenom koraka može gotovo u potpunosti iskompenzirati mahanje lopatice, ostavljajući fleksibilnosti da učini ostalo. Ima veći omjer indicirane snage (snaga potrebna za svladavanje otpora kojeg stvara aeroprofil na kojem dolazi do stvaranja sile uzgona) i stvarne snage u lebdenju od prosječnog helikoptera, zahvaljujući koaksijalnoj izvedbi. Ugradnjom bočnih turbomlaznih motora J-60 za pogon rotora i veću progresivnu brzinu, može ubrzavati iz lebdenja bez promjene uzdužnog položaja. Međusobno okretanje u suprotnim smjerovima balansira momente usljed prevlačenja nazadne lopatice i eliminira potrebu za repnim rotorom. Kao loša strana isticala se enormna potrošnja goriva (najviše radi pogona mlaznih motora koji nisu predviđeni za sporije letjelice od poslovnih mlažnjaka). Teško je bilo i prilagoditi ABC helikopter za druge zadaće, osim borbenih, zbog visokog i glomaznog sklopa reduktora koji zauzima puno mjesta u trupu. Rotori trebaju biti dovoljno razmaknuti i vrlo kruti kako ne bi došlo do uklještenja. Svi ovi čimbenici su doveli do visokog jarbola tj. vratila nosača glavnog rotora s velikim zračnim otporom. Oblikovane su i obloge jarbola između rotora, ali testiranja su pokazala teškoće u konstruiranju obloge koja bi vidno smanjila taj otpor. Bilo je i problema s upravljanjem (što je uzrokovalo nezgodu prvog prototipa), ali je to kasnije otklonjeno. XH-59B trebao je biti slijedeći korak. Na njemu su se trebali nalaziti turboprop motori PT-6 umjesto mlaznih J-60. Oni bi pogonili rotor u lebdenju, a stvarali vuču/potisak u progresivnom letu. Drastično bi se smanjila potrošnja goriva. Na nesreću, projekt XH-59B nije se do kraja razvio.
Američki marinski korpus kao dokazana brzopokretna i učinkovita sila diljem svijeta, slijedeći i razvijajući vlastitu doktrinu ima potrebu istu tu doktrinu popratiti i uvođenjem novijih tehnologija. Tako je nastala potreba za zamjenom srednjih transportnih helikoptera CH-46 novim JVX-om. Sikorsky je u početku nudio ABC kao temelj za planirani JVX (Joint Services Advanced Vertical Lift Aircraft), no ministarstvo obrane propisalo je da JVX mora biti s tilt-rotorom (rotorom s mogućnošću naginjanja). Zatim, je ABC mogao biti temelj za LHX dok je Bell predlagao tilt-rotor. Na kraju se američka vojska odlučila za klasični helikopter, a kad bi i htjeli brži helikopter zahtjevali bi da ima tilt-rotor. Tako je prošlo mnogo godina od obustavljanja razvoja ABC helikoptera. Klasičan rotor razvijao se dugo i time je postajao sve čvršći, lakši te sa znatno smanjenim brojem dijelova. Koliko je napredovao govori činjenica da se nalazi na helikopteru buduć-nosti RAH-66. Tko zna, da su se tolika sredstva i vrijeme utrošili na razvoj ABC-a, možda bi se svi nedostaci otklonili čime bi eventualno bio bolje rješenje čak i od tilt-rotora u kojeg su uložena velika sredstva i dosta vremena. Krajnji ishodi su slijedeći: JVX je postao V-22, a LHX je postao RAH-66.
BERP
|

Grafikon 3.
|
U međuvremenu, nizala su se istraživanja već postojećih "tradicionalnih" rotora s ciljem njihovog poboljšanja. Vrijedi izdvojiti Westlandov rotor od kompozitnih lopatica s BERP-vrhovima (British Exsperimental Rotor Programme - britanski program eksperimentiranja na rotorima) koji predstavlja pravu umjetnost.
Lopatice dizajnirane računalom uz računalno kontroliranu proizvodnju kompozita moguće je ovako aeroelastično iskrojiti od korijena do vrha. Dio lopatice prema korijenu ima izlaznu ivicu zaobljenu prema gore dok prema vrhu postaje ona postaje sve tanja ali s napadnom ivicom velikog polumjera zakrivljenosti prema dolje. Vrh ima dužu tetivu, postupno zakrivljeniju napadnu ivicu i pomaknut je prema naprijed kako bi se centar težišta zadržao u crti. Raspored mase po dužini je blizu idealnog, a precizna izrada temelji se na kombinaciji različitih karbonskih i staklenih vlakana s pjenastom ispunom, titana i niklanih obloga zbog zaštite od habanja i udara groma. Pored ostalih prednosti, omogućava postizanje brzine oko 370 km/h već postojećim helikopterom.
|
|