Čovjeka lako očara sve što je novo jer ga nepoznato raduje i u njemu budi stvaralačke i druge pobude a sve to kako bi novo usporedio s već poznatim, te mu odredio novu kvalitetu. Ljubitelj sam prirode i rado uživam u njoj, ali moja dosadašnja iskustva s pravom pustinjom su nikakva jer sam imao priliku upoznati jedino polupustinjske dijelove u Arizoni. Ovdje je sve drukčije. Tako skromno, a u tom minimumu otkrivaš maksimalo. Trenutačno je nemoguće biti ne očaran tim okruženjem rascvjetane pustinje jer su sva naša čula izložena njezinom nesvakidašnjem izgledu. Ovdje je zrak inače lagan. U proljeće ima nešto malo više vlage, ali kao da je nema nimalo pa dišete bez problema, jednako na 32 kao i na 38 stupnjeva C, baš kao kad je kod nas najugodnijih 20 stupnjeva. No, u ovo vrijeme pustinjski zrak dobiva na težini zbog vrlo razvijenog mirisa polenovog praha. Najintenzivniji miris ima sitno žuto cvijeće jer ga trenutačno ima najviše. Kad nakon mirisa spržene prašine koji udišete svakodnevno kroz klimatizacijske uređaje, bilo u šatorima ili našim vozilima, do vas dopre prirodni miris cvijeća, on vas ošamuti poput nedopuštene količine pića. Nažalost, sve prolazi a ovakav izgled i miris pustinje još brže nego ostalo. Jednostavno ste svjedok brzom uspjehu i još bržem nestajanju, zato žalim za svakim neuslikanim cvijetom i njegovim mirisom koji nije stigao do mene. Mještani kažu da će ovo potrajati kratko, možda još samo nekih mjesec dana. Zbog te činjenice, žao mi je svakog cvijeta i zelenog lista trave preko kojih smo prešli našim autima.
Čudotvorne pustinjske kiše
Iznimno čudne ovogodišnje kiše potpuno su promijenile krajolik u ovom dijelu Saharske pustinje. Samo naizgled ravna površina isprepletena je vijugavim žilama što ih je kišnica ostavila iza sebe. Zeleni tragovi su posvuda, svih oblika i boja. Imate osjećaj da ta mreža drži pustinju u jednoj cjelini poput krvotoka što hrani naše mišiće i čini nas snažnim. Tamo gdje se voda zadržala kratko, vjetrom doneseno sjeme nije se uspjelo razviti do kraja. No, tamo gdje se voda dublje urezala u pustinjski pijesak, naišavši na nešto tvrđu podlogu, ostajala je ili je tekla sve dalje, pa je dolutalo sjeme dobilo priliku oživjeti. Nisam dobar poznavatelj egzotičnog cvijeća ali neki od ovih primjeraka koji su izbili iz pijeska doista izgledaju fantastično. Pitam se gdje takvi primjerci još postoje. Vjerujem da dobar botaničar ima odgovore na to pitanje, ali takvog nemam pri ruci.
Pustinjski gušteri
|
|
| Nažalost, sve prolazi a ovakav izgled i miris pustinje još brže nego ostalo |
Dok smo prolazili vozilom pokraj rijetkog grmolikog raslinja, primijetio sam neobičnog stanara pustinje na grmu kako s "visoka" gleda na nas. Vjerojatno je bogata vegetacija i njemu znatno olakšala život ovih dana jer je novoniklo bilje privuklo brojne insekte biljojede, a oni one druge vrste što se njima hrane, te tako cijeli lanac vraća svoju snagu bogatom ponudom hrane. Pustinjski gušteri inače se kriju u dubokim jamama koje kopaju u mekom pijesku a njihova boja kože ovisi o terenu na kojem žive i uglavnom su dobro prikriveni. Dosta su brzi ali ne i graciozni, pa kad pokušavaju pobjeći, jer ste ih uznemirili ili prekinuli im neku nakanu, njihovo tapkanje po pijesku je i pomalo smiješno i vraća vas u vrijeme nijemog filma i specifičnog kretanja kralja nijemog filma, Charlija Caplina.
|
