|
Zadnja promjena: 5.3.2010.
|
Piše Zoran KESER, dipl. ing.
 |
Osnovni zahtjev marinaca pri narudžbi Cobri bio je ugradnja dvaju motora koji će u odnosu na AH-1G omogućiti nošenje veće količine naoružanja, duže trajanje leta iznad područja djelovanja, bolje letne karakteristike i značajno povećanje sigurnosnog činitelja u borbenim uvjetima. Glavni razlog vojnog vrha za odgađanje razvoja tog projekta ležao je u visokoj cijeni proizvodnje za tako mali broj prvobitno naručenih helikoptera. Ubrzo će dva događaja donijeti prevagu u korist nove dvomotorne Cobre, koja će marincima ispuniti gotovo sva očekivanja, a na nebo Vijetnama donijeti novo i još ubojitije oružje
U proljeće 1968. marinci su dobili dodatni poticaj kao i opravdanje za traženje ne samo dvomotorne inačice Cobre već i povećanje ukupne narudžbe za AH-1J, kada je Sjeverni Vijetnam pokrenuo opću ofanzivu na Savezničke snage uoči nacionalnog praznika "Tet". Naoružani UH-1E američkih marinaca imali su vrlo veliku ulogu u porazu protivnika, dokazujući ne samo nazamjenjivu ulogu helikoptera u modernim sukobima već i prednost dvomotorne koncepcije UH-1E koja je u više puta sigurno vratila svoje posade u matične baze unatoč oštećenju jednog od motora. Sama akcija nije prošla bez gubitaka UH-1E, što su marinci željeli što prije nadoknaditi, ali taj put s dvomotornom inačicom AH-1. Istodobno, kanadska tvrtka Pratt & Whitney razvila je motor koji je ispunjavao sve zahtjeve marinaca, a što je najvažnije, motor je imao vrlo pristupačnu cijenu. Na osnovi već prije danih razloga za dvomotornu Cobru, uočenih prednosti takve koncepcije u ratnim sukobima i povećanom broju narudžbi od marinaca, odobren je razvoj i proizvodnja za prvih 49 primjeraka AH-1J od ukupno 67 AH-1J isporučenih marincima. Već 14. listopada 1969. prikazana je prva AH-1J naknadno nazvana Sea Cobra. Prikazani helikopter bio je gotovo sve što su marinci tražili: nosna turela XM-197 s trocijevnim rotirajućim 20 mm topom (750 granata), "minigun" XM-18 od 7,62 mm smješten na potkrilnim nosačima, lanseri nevođenih raketa od 70 mm XM-157 i XM-159, kočnica nosećeg rotora, standardna mornarička navigacijska oprema i najvažnije od svega dva motora Pratt & Whitney Twinpac T400 (svaki 900 KS). Ubrzo su prvi primjerci AH-1J poslani u Vijetnam, gdje su unutar tri mjeseca procjene u borbenim uvjetima četiri helikoptera naletjela 614 sati, ispalili 14950 zrna od 7,62 mm, 72945 granata od 20 mm te 2842 nevođene rakete od 70 mm. Službena izvješća potvrđivala su znatno povećanje vatrene moći u odnosu na AH-1G, mogućnost nošenja veće količine tereta, duže trajanje leta kao i dokazanu povećanu pouzdanost cijelokupnog helikoptera. Maksimalna količina naoružanja sastojala se od 76 nevođenih raketa i 300 granata od 20 mm, pri čemu je tijekom ispitivanja određena max. brzina u horizontalnom letu od 287 km/h, te čak 351 km/h u obrušavanju. Također je i potvrđena pravilna odluka o ugradnji dvaju motora, jer je AH-1J bila sposobna održavati horizontalan let pri otkazu jednog motora s maksimalnom letnom težinom na visinama do 650m. Do veljače 1975. izrađeno je svega 69 primjeraka AH-1J, ali ta brojka nije bila posljedica loše kvalitete AH-1J u borbama, već nastojanja da se, po uzoru na zahtjeve kopnene vojske, znatno poveća njezina ubojna moć ugradnjom vođenih projektila.
AH-1Q- prva operativna TOW Cobra
YAH-56A Cheyenne, a vremena za razvoj novog koncepta helikoptera nije bilo, jedini logičan izbor bio je osposobiti Cobru za takvu vrstu zadaća. Tako je pokrenut program ICAP (unaprijeđeni program naoružanja Cobre) koji je od Cobre u kratkom vremenu trebao napraviti još močnije oružje. Nova Cobra dobila je oznaku AH-1Q, a cijeli program temeljio se na ugradnji protuoklopnih raketa TOW (Tube-launched, Optically tracked, Wire command-link guided) oznake Hughes BGM-71, kalibra 130 mm. Cobra je imala mogućnost nošenja 8 TOW raketa koje su u početku nošene u parovima na četri potkrilna nosača. Projektilom upravlja operater oružnih sustava iz prednje kabine koji obavlja ciljanje preko optičkog ciljnika, a zatim preko žičanog prijenosa signala usmjerava raketu prema cilju.
Vrijeme ispitivanja TOW sustava na AH-1Q bilo je relativno kratko jer je isti sustav već bio ispitan na odbačenom projektu KingCobra u korist AAH projekta (kasniji rezultat AAH projekta bio je AH-64 koji je pobijedio Bellov projekt YAH-63), koja je i prva bila namijenjena za tu ulogu. Osam helikoptera AH-1G opremljeno je Bell-Hughes XM-26 teleskopskim ciljničkim sustavom u nosu helikoptera (dobio se zatupljeni oblik nosa koji se razlikuje od AH-1G) , a prva pokusna ispaljivanja rakete izvedena su već 1973. i trajala do 1975. Vojska je smatrala da će takva koncepcija kratkoročno ispuniti zahtjeve, te je naručena preinaka 101 AH-1G u AH-1Q. Nova Cobra dobila je pored TOW rakete i infracrveni označivač cilja, XM128 ciljnički sustav na kacigi pilota, novu M28A1E1 nosnu turelu, te M200 lansere za nevođene 70 mm rakete. Već prve AH-1Q koje su došle u Vijetnam dokazale su velike prednosti ove inačice osobito prilikom napada na dobro branjene ciljeve, jer je pilot mogao obaviti napad izvan dosega prvih inačica rakete SA-7 i većine lakih protuzračnih topova, a pored toga uvelike je i povećana preciznost pogađanja cilja. Ipak, jedan nedostatak doveo je do skorog prelaska na razvoj nove inačice Cobre, jer AH-1Q zbog okolnih uvjeta vlage i visoke temperature nije bila u mogućnosti ponijeti puni teret naoružanja i istodobno zadržati dostatnu pokretljivost tijekom praćenja konfiguracije terena u letu. Taj nedostatak zajedno s još nekim manjim poboljšanjima uklonjen je na novoj inačici AH-1S.
AH-1S (P/E/F)
Prvi korak modernizacije započeo je 1976. ugradnjom XM65 TOW/Cobra raketnog sustava na AH-1G, zahvaljujući kome je osnovna uloga AH-1S postala protuoklopna borba. Modernizirane Cobre u tom paketu modernizacije zadržale su i dalje zaobljene staklene površine kabine umjesto ravnih površina koje su se već ugrađivale na novoproizvedenim AH-1S, gdje su potonje stvarale manju refleksiju svjetla, ali i olakšavale izradu same kabine. Tek je prva skupina novoproizvedenih AH-1S dobila ravne staklene površine, nove lopatice rotora s primjesama stakloplastike, te unaprijeđenu pilotsku instrumentaciju čiji je raspored na pilotskoj tabli olakšavao NOE letenje (Nap-Of-The-Earth: letenje po konfiguraciji terena), a ugrađen je i sustav signalizacije radarskog ozračenja. Serijski proizvedene AH-1S dobile su pored XM65 raketnog sustava i M128 ciljnički sustav na kacigi pilota čime je znatno smanjeno vrijeme zahvata cilja i radno rasterećenje posade u borbenim uvjetima. Modernizirane inačice AH-1G/Q dobile su i poboljšane motore koji će ukloniti uočene nedostatke snage, a što je zadovoljeno ugradnjom motora Allied Signals T53-L-703 zahvaljujući kome je nova Cobra dobila maksimalnu izlaznu snagu od 1800 KS. Puni naziv ovog stupnja modernizacije bio je AH-1S (PROD), pri čemu PROD označava proizvodni primjerak, pa je tako na kraju ta inačica označavana kao AH-1P, a ukupno je izrađeno 100 primjeraka AH-1P tijekom 1977. i 1978. godine.
Drugi korak modernizacije (1978/79. god.), izveden je unutar ECAS programa (Enhanced Cobra Armament System) koja nije bila modernizacija starijih inačica, već je to bio novoproizvedeni helikopter. I kod te inačice zbog programa modernizacije došlo je do promjene oznake u AH-1E, pri čemu E označava ECAS. Najvažnija razlika očitovala se u ugradnji nove nosne turele M97A1 opremljene trocijevnim rotirajučim 20-milimetarskim topom M197, čije je gađanje olakšano ugradnjom sustava za automatsko pretjecanje cilja. Nelogičnost koja se pojavila u toj seriji bilo je izbacivanje RMS sistema (Rocket Management System) koji je neophodan za uporabu nevođenih 70-milimetarskih raketa, jer se AH-1S želio predstaviti kao čistokrvni protuoklopni helikopter naoružan samo TOW raketama. Ukupno je proizvedeno 98 Cobri te serije, a vizualno se može prepozneti po suženim vrhovima lopatica nosećeg rotora.
Treći korak modernizacije (1979/1981.) bazirao se na ugradnji novog sustava za upravljanje naoružanjem, a sastojao se od pilotskog HUD-a M76, M136 HSS-a (optički prikaznik na kacigi pilota), laserskog daljinomjera, laserskog označivača cilja, te M26 računala za kontrolu paljbe. Ispravljena je i boljka prethodnog stupnja modernizacije, pa je tako ugrađen M147 RMS čime je ponovno omogućeno nošenje nevođenih raketa 70 mm. Standardna oprema moderniziranih AH-1S postao je toplinki ometač smješten iznad motora, kao i prigušnik temperature ispušnih plinova smješten na ispušnoj cijevi motora. Zbog sigurnosnih razloga, iznad i ispod pilotske kabine postavljene su škare za presijecanje kablova prgodom leta na ekstremno malim visinama, pa je upravo po škarama zajedno s ovalnim prigušnikom temperature ispušnih plinova na motoru, najlakše razlikovati ovu inačicu od prijašnjih. Ukupno su proizvedene 143 Cobre ove inačice, a 387 AH-1G preinačeno je na ovaj standard. Krajnja službena oznaka ovog stupnja modernizacije bio je AH-1F, a upravo je ta inačica bila i krajnji stupanj modernizacije Cobri za američku vojsku.
Godine 1986. proizvedena je posljednja jednomotorna Cobra, a do te godine američka vojska je u svojem bogatom inventaru imala 1100 Cobri raznih inačica. Kasnije je "F" inačica dorađivana ugradnjom manjih preinaka koje su bile neophodne zbog sve zahtjevnijih uvjeta ratovanja, a najbitniji je bio ugradnja M130 sustava za izbacivanje toplinskih i radarskih mamaca, te osposobljavanje Cobre za ispaljivanje TOW raketa noću i u složenim meteorološkim uvjetima.
AH-1T - TOW Cobra marinaca
Kasnih 70-ih, Bell je smatrao AH-1T kao polazni dizajn Cobre za isporuku Iranu, te se krenulo u projekt AH-1T+ s motorima GE T700-GE-700 snage 1258 KS svaki, te s mogućnošću nošenja Hellfire raketa. Pad Shaha u Iranu izjalovio je planove, ali Bell nije odbacio planove za AH-1T+ koji je svoj prvi let obavio u travnju 1980. kao prototip. To je bila i jedina nada Bella za budućnost, jer su marinci, kao jedini preostali ozbiljni korisnici Cobre u američkoj vojsci, imali planove nabaviti AH-64. Kockarski ulog Bella se isplatio, jer je Kongres odbio dati financijska sredstva za kupnju Apachea, pa su marinci bili prisiljeni svoju nadu položiti u pomlađenu Cobru. Bell je bio ustrajan u namjeri da svaki dolar marinaca bude maksimalno iskorišten, tako da su u koncept AH-1T+ ugrađeni novi motori ukupne snage 3380 KS, uključujući i novi sustav naoružanja, ALE-144 sustav infracrvenog ometača, AN/ALE139 izbacivač toplinskih i radarskih mamaca (smješteni s gornje strane krila), kao i nove filtere za zrak na usisima motora te prigušnike temperature ispušnih plinova. Rezultat toga bila je nova Super Cobra, koja je svoj prvi let izvele u studenome 1983. označena kao AH-1W. Naknadno su pored serijske narudžbe novo proizvedenih Cobri, 39 preživjelih AH-1T preinačene u Super Cobre.
|
|
||
|
stranica 1/2
|
 |
|
|
|
||
 |
|
|
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene