|
Zadnja promjena: 19.3.2010.
|
Piše satnik Viktor KOLOVRAT, dipl. ing.
 |
|
|
Programi suradnje nisu promijenili fundamentalnu slabost europskog sektora naoružanja, a to je podijeljenost ili fragmentiranost tržišta što opet rezultira povećanjem troškova i nepotrebno dupliciranje proizvodnih kapaciteta
Usporedo s težnjom europskih država za uspostavom jedinstvene monetarne zajednice postojala je težnja njezinih članica za suradnjom na području obrane i nacionalne sigurnosti. Još 1954. osnovano je udruženje WEU - Western European Union s ciljem koordinacije međudržavnih aktivnosti glede pitanja sigurnosti i obrane. Tako prvi programi suradnje u proizvodnji naoružanja datiraju još od 1960., a u posljednjih nekoliko godina taj broj se znatno povećao. Projekti kao što su Transall, Tornado, HOT, Milan, Eurofighter pokazali su političku volju i mogućnost zajedničkog razvoja visokotehnoloških oružnih sustava.
U početku je ta suradnja uglavnom bila ograničena na zrakoplovnu i elektroničku industriju dok su sustavi za potrebe kopnene vojske i brodogradnja za potrebe ratne mornarice i dalje ostali u nacionalnim okvirima. Suradnja je tradicionalno bila organizirana na međudržavnoj razini, a što je često vodilo k premašivanju planiranih troškova i rokova za dovršenje projekta. Ono što je možda i najvažnije ovi programi suradnje nisu promijenili fundamentalnu slabost europskog sektora naoružanja a to je podijeljenost ili fragmentiranost tržišta što opet rezultira povećanjem troškova i nepotrebno dupliciranje proizvodnih kapaciteta.
Od kraja Hladnog rata troškovi uzrokovani nacionalnom podijeljenošću na programima proizvodnje naoružanja i vojne opreme postali su neprocjenjivi. S druge strane, troškovi razvoja kompleksnih oružnih sustava dramatično su porasli premašujući mogućnosti financiranja i pojedinih većih europskih država. Istodobno, restrukturiranje oružanih snaga i povećanje broja kriznih operacija stvorili su dodatne troškove smanjivanjem dijela proračuna za ulaganje u modernizaciju i opremanje. Pored svega toga, od 1990. europski obrambeni troškovi se neprestance smanjuju. Ovaj trend tek je nedavno zaustavljen, ali samo u nekoliko država članica EU. To je uzrokovalo veliku štetu europskim vojnim mogućnostima kao i europskoj obrambenoj industrijskoj i tehnološkoj osnovi. Europskim tvrtkama postaje sve teže natjecati se s velikim američkim obrambenim kompanijama koje imaju dobro zaštićeno domaće tržište i neprestan rast američkog vojnog proračuna. U 2001. samo Ministarstvo obrane SAD-a (Department of Defense - DoD) potrošilo je na obranu duplo više od 15 članica EU-a. Kumulativni proračun za obranu država EU iznosi godišnje oko 160 milijardi eura, a s obzirom na planirano povećanje troškova obrane SAD-a sa 396,8 milijardi USD u 2003. na 469,8 milijardi USD u 2007., taj financijski jaz između SAD i Europe nastavit će rasti u sljedećim godinama. Ako uspoređujemo dio proračuna koji se odnosi na nabavu naoružanja i vojne opreme, onda taj odnos iznosi 40 milijardi eura u Europi prema 100 milijardi dolara u SAD-u, odnosno 10 milijardi eura prema 50 milijardi dolara za istraživanje.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
|
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x768 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene