broj 110, studeni 2006.
Marinko OGOREC
Zadnja promjena: 11.4.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
Hrvatske namjere se ne iskazuju samo riječima, nego i djelima
Vukovar - stožerna točka studijskog putovanja
Vijesti
PP sezona odrađena vrlo uspješno
DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO
Korak bliže učinkovitoj komunikaciji
Vrhunac godišnje mornaričke obuke
Važno je sudjelovati
Novosti iz vojne tehnike
Logistika i suvremeni tokovi
Renesansa kratkih strojnica
Tržište školskih aviona
Supermarine Swift
Kristofor Kolumbo: admiral, istraživač i tiranin








Linkovi
Allgemeine schweizerische militärzeitschrift (Švicarska)
Armáda (Slovačka)
Magazyn wojsk lotniczych i obrony powietrznej (Poljska)
Hungarian defence mirror (Mađarska)
Österreichischen Militärischen Zeitschrift (Austrija)
Forsvarets forum (Norveška)
Revija Slovenska vojska (Slovenija)

Jane's defence

Renesansa kratkih strojnica
Može se zaključiti da je tzv. "zlatno doba" kratkih strojnica definitivno prošlo, ali ona nije niti će u dogledno vrijeme postati povijesna činjenica, dok postoji potreba za učinkovitim, jeftinim i nezahtjevnim oružjem, kojeg je moguće napraviti i u priručnim radionicama


Foto: US Army
Kratka strojnica M-3, u žargonu nazvana mazalica (vjerojatno zbog njezinog izgleda). Kalibar .45 ACP (postoji modifikacija u kalibru 9 mm Para). Dužina 570 mm (sa sklopljenim kundakom) odnosno 745 mm (s otvorenim kundakom), cijev 203 mm. Masa praznog oružja 3,7 kg, punjenje okvir s 30 metaka, teoretska brzina gađanja 450 metaka/min, učinkoviti domet 50 m
Prema općoj definiciji, kratke strojnice su individualna automatska oružja koja rabe pištoljsko streljivo. Nastale su tijekom I. svjetskog rata kao sredstvo za borbu po rovovima, jer su postrojbe na prvoj crti tražile streljačko oružje koje bi bilo srazmjerno kratko i pogodno za rukovanje u tijesnim prostorima, s mogućnošću rafalne paljbe (kojom se ostvaruje velika vatrena moć), dok preciznost i učinkoviti domet na većim razdaljinama nije bio od primarnog značenja.
Vjerojatno je kao polazna osnova poslužilo oružje patentirano u Italiji 1914. godine pod imenom strojnica Villar Perosa (slika br. 1). Njezin konstruktor Abiel Revelli zamislio je tu strojnicu isključivo kao naoružanje zrakoplova, zbog čega je bila konstruirana u dvocjevnoj inačici (svaka sa svojim mehanizmom za opaljenje). U toj ulozi pokazala se potpuno nefunkcionalnom, pa je prepravljena i uvedena u naoružanje pješaštva pod nazivom strojnica Fiat M 1915. Iako je bila znatno lakša od strojnica tog doba (mase oko 6,5 kg), Villar Perosa je još uvijek bila daleko od taktičko-tehničkih odlika koje karakteriziraju standardne kratke strojnice i samim time neprilagođena za borbe u rovovima. Jedino što je povezuje s kratkim strojnicama u našem poimanju tog oružja je pištoljsko streljivo koje je rabila i automatika zasnovana na slobodnom trzanju zatvarača. U bitki kod Kobarida, u listopadu 1917. Nijemci su od Talijana zaplijenili određeni broj tih strojnica, na osnovi kojih je Hugo Schmeisser konstruirao prvu jednostavnu i učinkovitu kratku strojnicu pod nazivom Maschinen Pistole MP 18 u kalibru 9 mm Para (slika br. 2). Ta kratka strojnica uvedena je u naoružanje njemačkog pješaštva, ali je ušla u operativnu uporabu tek pred kraj rata i bila rabljena u ograničenom broju. Unatoč tome, pokazala je vrlo dobre rezultate i u potpunosti ispunila očekivanja vojnih stručnjaka, što je stvorilo sigurnu perspektivu kratkim strojnicama kao novoj vrsti streljačkog naoružanja.


Slika-1: Strojnica Villar Perosa. Kalibar 9 mm Glisenti (metak 9x19 mm, vrlo sličan 9 mm Para, ali sa znatno slabijim punjenjem i drugim balističkim osobinama ? niti u kojem slučaju ta dva metka nisu izmjenjivi). Masa 6,5 kg, punjenje okvirima s 25 ili s 50 metaka, brzina gađanja 300 metaka/min po cijevi, početna brzina zrna 290 m/sek. Praktični domet oko 100 m, krajnji domet do 800 m
U literaturi se često mogu naći komentari kako je kratka strojnica razvijena iz automatskog pištolja, dok je Villar Perosa imala manje-više sekundarni značaj. Mišljenja sam kako to nije točno. Činjenica je da su Nijemci prvi razvili i automatski pištolj (Borchardt) i kratku strojnicu, međutim na Schmeisserov MP 18 presudno je utjecala upravo Villar Perosa, jer su samo pištolji slabijih kalibara radili na načelu slobodnog trzanja zatvarača (načelo koje je imanentno automatici kratkih strojnica). Standardni njemački vojni pištolji (u to doba dominirali su Luger M 08 kal. 9 mm Para i Mauser C-96 kal. 7,63 mm) iako su u određenim modifikacijama mogli rabiti futrolu kao kundak i zbog toga se rabili kao svojevrsni karabini, nisu bili konstruirani za rafalnu paljbu. Prvi učinkoviti automatski pištolj, koji je mogao osim pojedinačnom paljbom pucati i rafalima bila je španjolska modifikacija Mausera C-96 pod nazivom Astra M-901 (slika br. 3), razvijena kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća - dakle u doba kada su kratke strojnice već bile potpuno potvrđene kao samostalna vrsta streljačkog naoružanja. Osim toga, načela i taktika uporabe kratkih strojnica i automatskih pištolja u to doba bili su potpuno različiti (do određenih približavanja u načelima njihove uporabe doći će znatno kasnije - tek 90-ih godina prošlog stoljeća). Kratke strojnice smatrane su tzv. "oružjem I. crte" s točno određenim zadaćama i ulogom u postrojbama, dok su automatski pištolji bili sekundarno oružje poslužilaca raznih oruđa, vozača motornih vozila, logističara i drugih pripadnika oružanih snaga koji ne sudjeluju u neposrednim borbenim djelovanjima.

Razvojni put kratkih strojnica


Slika-2: Schmeisserova kratka strojnica MP 18 ? prvo učinkovito oružje te vrste korišteno u borbenim djelovanjima. Kalibar 9 mm Para. Dužina 832 mm, od toga cijev 200 mm. Masa 4,18 kg, punjenje okvirima s 25 ili s 30 metaka, brzina gađanja 500 metaka/min, početna brzina zrna 380 m/sek. Oružje na slici nema okvir sa streljivom na desnoj strani
S obzirom da su imale malo vremena za dokazivanje svojih vrijednosti u ratnim okolnostima, odnos pojedinih zemalja (odnosno njihovog vojno-političkog establishmenta) prema kratkim strojnicama kao novoj vrsti streljačkog oružja, nakon I. svjetskog rata bio je vrlo različit. Njihovi prvi korisnici Talijani i Nijemci očito su shvatili njihovu perspektivnost i dalje su ih razvijali u okviru vlastitih mogućnosti. Pri tome, je potrebno napomenuti kako je Njemačka bila izrazito hendikepirana u svojoj vojnoj produkciji krajnje restriktivnim odredbama Versailleskog sporazuma. Modificirane kratke strojnice MP 18 zadržane su u naoružanju policije, a 1928. obavljena je radikalnija modernizacija nakon koje ta strojnica dobiva oznaku MP 28. Prema vanjskom izgledu bilo je vrlo teško razlikovati ta dva modela. Znatno lakše bilo je razlikovati drugu kratku strojnicu slične koncepcije, Bergmann MP 34, zbog različitog mehanizma za okidanje, rada zatvarača, dimenzija i oblika ventilirajućih otvora na navlaci cijevi te položaja okvira. Bergmann je bio zahtjevnije konstrukcije, veće težine i kompliciraniji za održavanje, s nespretno smještenim okvirom za streljivo, koji se isticao na desnoj strani i time proširivao (ujedno i demaskirao) siluetu strijelca. Izuzev toga, bilo je to solidno pouzdano oružje, vrlo kvalitetne izrade.
Vojni vrh Italije, kolijevke kratkih strojnica, jednako brzo je shvatio njihovu vrijednost i nastavio ih usavršavati i nakon rata, pri čemu je glavnu ulogu odigrala tvornica Beretta. Tvornički konstruktor Tullio Marengoni jednostavno je prilagodio jednu cijev s mehanizmom za okidanje strojnice Villar Perosa i ugradio je u drveni usadnik i kundak standardnog talijanskog karabina Mannlicher-Carcano, stvorivši kratku strojnicu MAB 18 (Moschetto automatico Beretta modelo 1918). Iz nje su razvijane daljnje modifikacije koje su stvorile kvalitetne kratke strojnice M 1938 i M 38/42.


Slika-3: Automatski pištolj Astra M-901 kal. 7,63 mm Mauser. Ranih tridesetih godina Nijemci su ponovo preuzeli proizvodnju tog pištolja pod oznakom Mauser mod.712/32. i proizveli ga u ograničenom broju primjeraka koji su korišteni tijekom II. svjetskog rata. Dužina 312 mm, dužina cijevi 140 mm, masa 1,25 kg prazan. Puni se okvirima s 20 metaka. Teoretska brzina gađanja 1000 metaka/min, početna brzina zrna 480 m/sek. Učinkoviti domet 100-150 m
SAD su treća zemlja na svijetu koja je proizvela kratku strojnicu, ali ponajprije iz komercijalnih razloga, jer američke oružane snage nisu pokazale interes za to oružje praktički do početka II. svjetskog rata. Prvi Thompson razvijan je za potrebe rovovskog ratovanja, ali je prekasno "ugledao svetlost dana" - u serijsku proizvodnju ušao je 1921. godine, a modificiran je 1928. pod oznakom Thompson M 28 (slika br. 4). S obzirom da vojska nije pokazala interes za njega, uveden je u naoružanje policije, međutim, daleko poznatiji i ozloglašeniji postao je kao oružje čikaških gangstera u vrijeme prohibicije. Praktički, to oružje je obilježilo "divlje dvadesete" u Americi. U svakom slučaju Thompson je bio iznimno kvalitetno oružje, jake čelične konstrukcije koja je zahtijevala kompliciranu strojnu obradu, što ga je činilo prilično skupim. Za razliku od većine kratkih strojnica I. generacije, Thompson M 28 nije radio na uobičajenom načelu slobodnog trzanja zatvarača, već je rabio načelo tzv. usporenog djelovanja plinova na zatvarač, kod kojeg se trenjem dviju nagnutih ravni i inercijom mase klina zatvarač držao dovoljno dugo zatvorenim da pri opaljenju zrno napusti cijev prije trzanja zatvarača u zadnji položaj. Druga novost bio je spremnik za streljivo u obliku bubnja koji je mogao primiti 50 metaka. Bubanj je nastao vjerojatno zbog potrebe da se ima dovoljno streljiva tijekom rovovskih borbi, kada je uvelike smanjena mogućnost punjenja oružja, a nikada se ne zna što vreba iza sljedećeg ugla. Po tim inovacijama Thompson M 28 bio je jedinstveno oružje tog vremena.
Još jedna zemlja brzo je uočila mogućnosti koje novo oružje pruža - Finska. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, Aimo Lachti je konstruirao kratku strojnicu po uzoru na njemački MP 28, ali s bubnjem kakvog je rabio Thompson. Dodao je jednu svoju inovaciju - jednostavnu mogućnost brze promjene cijevi s navlakom, što je korisna odlika jer omogućuje veću brzinu i učestalost rafalne paljbe (ipak, ta je odlika znatno važnija na strojnicama i puškostrojnicama, koje u borbenim djelovanjima pucaju dužim rafalima i troše veću količinu znatno jačeg streljiva, zbog čega se i brže pregrijavaju). Lachtijevu kratku strojnicu su 1931. prihvazile finske oružane snage i uvele u naoružanje kao kratku strojnicu Suomi KP-31 u kalibru 9 mm Para (slika br. 5). Kod nje je prvi put primijenjeno načelo tzv. ranijeg opaljenja kapsle, koji će ubrzo postati najrašireniji oblik kod automatike rada kratkih strojnica. Osnovni preduvjet za to načelo rada je masivni zatvarač (oko 0,5 kg) s učvršćenom, fiksnom udarnom iglom. Pri okidanju zatvarač se kreće prema naprijed, zahvaća metak iz spremnika i unosi ga u njegovo ležište u cijevi. Kad se metak zaustavi u ležištu, kapsla dolazi u istu ravan s fiksnom udarnom iglom koja udara u nju neposredno prije nego što čelo zatvarača dođe do ležišta metka (drugim riječima, metak se opaljuje još dok je ležište otvoreno). Zbog svoje inercije uzrokovane većom masom, zatvarač se nastavlja kretati prema naprijed, a istodobno stvara se tlak barutnih plinova koji usporava to kretanje sve dok čelo zatvarača ne dodirne zadnji dio ležišta metka. U tom položaju već je stvoren dostatan pritisak barutnih plinova da potisne otpor povratne opruge i započne kretanje zatvarača unatrag.


Slika-4: "Gangstersko oružje", kratka strojnica "Thompson" M 28 kalibra .45 ACP (11,43 mm). Dužina 852 mm, cijev 267 mm. Masa 4,9 kg prazan, punjenje bubanj s 50 metaka (kasnije su uvedeni okviri s 20 i 30 metaka), brzina gađanja 700 metaka/min, početna brzina zrna 277 m/sek
Kod tog načela rada potrebno je posebnu pozornost posvetiti pravilnom izboru razmaka i vremena opaljenja, jer se metak opaljuje dok zatvarač mora preći još oko - mm. Kada pritisak barutnih plinova dostigne maksimum, čelo zatvarača mora u potpunosti naleći na zadnji dio ležišta metka. Čahura ne smije viriti izvan ležišta metka, jer bi u tom slučaju došlo do eksplozije, oštećivanja oružja i ozljeđivanja strijelca. Učinkovitost sustava zavisi od uravnoteženosti između konstrukcije oružja i streljiva, a njegova velika manjkavost je potreba precizne izrade oružja uz vrlo male tolerancije, te uporabu točno propisanog tipa streljiva, bez mogućnosti većih odstupanja u barutnom punjenju. Prednost je što omogućava da zatvarač ima samo polovinu mase od one koja bi bila potrebna za jednostavnije načelo slobodnog trzanja zatvarača, jer se oko polovine povratnog impulsa troši na zaustavljanje zatvarača. Kad bi se rabio samo sustav slobodnog trzanja zatvarača, za metak kalibra 9 mm Para, masa zatvarača morala bi biti najmanje 1,5 kg, uz vrlo jaku povratnu oprugu. Takvo oružje bilo bi znatno teže, a trzaj toliko jak da bi praktički onemogućavao rafalnu paljbu.
Vojno-politički establishment Sovjetskog Saveza dosta je ranije od ostalih zemalja uočio prednosti kratke strojnice, ali u postrevolucijskoj zemlji opustošenoj razornim građanskim ratom i sa slabo razvijenom industrijom, njezin razvoj nije se mogao očekivati prije 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je kao predložak prvoj sovjetskoj kratkoj strojnici poslužio njemački MP 28/II, nema nikakve sumnje da je veliku ulogu u njezinom kreiranju odigrao upravo finski Suomi. Sovjetska PPD-34 (Pistolet-pulemjot Degtjarova) po vanjskom izgledu se vrlo malo razlikovala od Suomija. Riječ je o solidnom, kvalitetno izrađenom oružju, ali proizvedenom u relativno malom broju, ponajprije zbog skupe proizvodnje. Prva veća modifikacija ostvarena je 1938. godine, a druga 1940. godine, nakon iskustva iz njegove borbene uporabe u Sovjetsko-finskom ratu 1939 - 1940. godine u kojem se u boljem svjetlu iskazao finski Suomi. Unatoč tim modifikacijama PPD nikada nije ušao u masovnu proizvodnju zbog prilično zahtjevne proizvodnje, nego je ubrzo zamijenjen daleko jednostavnijim i jeftinijim PPŠ-41.


Slika-5: Izvanredna finska kratka strojnica Suomi KP-31. Bubanj na lijevoj strani otvoren je kako bi se vidio raspored slaganja metaka. Okvir za 36 metaka na desnoj strani slike postao je standardni spremnik streljiva od sredine 50-tih godina, kada je potpuno zamijenio bubanj. Kalibar 9 mm Para. Dužina 870 mm, cijev 314 mm. Masa praznog oružja 4,6 kg, punjenje bubanj s 50 metaka, teoretska brzina gađanja 900 metaka/min, učinkoviti domet do 200 m
Druge europske zemlje, osobito Velika Britanija i Francuska imale su neshvatljivo malo sluha za kratke strojnice i njihovu ulogu u budućim ratnim sukobima, ponajprije zbog uskogrudnosti i okoštalog načina razmišljanja njihovog časničkog zbora, prema kojima temelj borbe nosi pješaštvo naoružano puškama, a napad završava jurišom i udarom bajunetama. Danas možda kao anegdota zvuči službeno razmišljanje britanskih časnika 30-ih godina kako "gangsterskom oružju nema mjesta među časnim vojnicima?, međutim u to doba Francuska se vrlo ozbiljno zakopavala iza Maginot linije očito dokazujući kako niti njihovi časnici nisu shvatili temeljne promjene u doktrini suvremenog manevarskog rata. Zbog toga, umjesto kao anegdotu takav stav treba smatrati tragičnom budalaštinom ljudi kojima glupost nije dopuštena "u opisu radnog mjesta", jer se plaća ljudskim životima (nažalost, ne njihovim).
Uglavnom, Velika Britanija je ušla u II. svjetski rat bez vlastite proizvodnje kratke strojnice, dok je Francuska svoju kratku strojnicu počela razvijati neposredno pred rat. U naoružanje je uvedena 1938. godine (serijska proizvodnja počela je godinu dana kasnije) pod oznakom MAS 38 (slika br. 6). Iako dosta ružnog, grbavog izgleda, MAS 38 je bila kvalitetna, solidno izrađena i pouzdana kratka strojnica, znatno lakša od većine svojih suvremenica (prazna je težila 2,87 kg). Jedini problem bilo je njezino streljivo 7,65 mm Longue (ponegdje se taj metak naziva i 7,65 Francuski), kalibar kojeg osim Francuske nije rabila niti jedna druga zemlja. Riječ je o metku znatno slabije zaustavne moći od široko rasprostranjenog 9 mm Para, ali i znatno slabije probojnosti od sovjetskog 7,62x25 mm. Zbog tih odlika, MAS 38 nije bila prihvaćena izvan Francuske i frankofonskih zemalja.
Pred izbijanje II. svjetskog rata u naoružanje svojih oružanih snaga kratku strojnicu vlastite proizvodnje uvela je i Australija. Evelyn Owen proizveo je prvu australsku kratku strojnicu u kalibru .22 LR 1939. godine, ali za vojne potrebe relativno brzo razvijena je kratka strojnica u kalibru 9 mm Para, koja je uvedena u naoružanje 1942. godine i proizvođena do kraja rata u tri modifikacije Mk 1-42; Mk 1-43 i Mk 2. U praksi je bila poznata jednostavno po nazivu Owen. To je bilo izrazito ružno i nezgrapno oružje s okvirom koji se umetao s gornje strane sanduka (slika br. 7), ali ujedno solidno izrađeno i pouzdano u borbenim akcijama. Najveća zamjerka vojnika bila je njezina velika težina (4,22 kg prazna) i položaj okvira koji je otežavao rukovanje te činio oružje dosta nespretnim.

Temeljne značajke prvih kratkih strojnica


Slika-6: Francuska kratka strojnica MAS 38. Kalibar 7,65 mm Longue. Dužina 635 mm, cijev 222 mm. Masa praznog oružja 2,87 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 600 metaka/min, početna brzina zrna 350 m/sek
Kratke strojnice I. generacije bile su koncipirane kao svojevrsne umanjene puške, odnosno karabini i manje-više namijenjene za takav način uporabe. Po dimenzijama bile su tek nešto kraće od standardnih vojnih pušaka i karabina, dok su ih po masi nerijetko i nadmašivali (npr. masa američke brzometne puške Springfield bila je 3,94 kg, a kratke strojnice Thompson 4,9 kg; njemačka puška Mauser bila je teška 4,14 kg, a kratka strojnica Bergmann 4,5 kg). Sve su imale drveni kundak i usadnik, podesive ciljnike s mogućnošću ciljanja i više od 500 m (to što im je učinkoviti domet uglavnom bio upola kraći, očitno nije bilo bitno), a veliki broj bio je opremljen bajonetima koji su inače beskorisni kod kratkih strojnica. Očitno je u tom razdoblju prevladavala koncepcija po kojoj je kratka strojnica samo nadopuna pušci kao osnovnom oružju pješaštva.
Još je jedna karakteristika značajna je za sve kratke strojnice I. generacije - vrlo precizna i kvalitetna strojna izrada, koja je njihovu proizvodnju činila prilično skupom. To je bio još jedan razlog zbog čega kratke strojnice nisu u masovnijem broju uvođene u naoružanje oružanih snaga. S druge strane, zahvaljujući takvom pristupu, pojedine kratke strojnice bile su prava remek-djela puškarskog zanata (npr. već navedeni Suomi, Thompson i sl.) koje su u operativnoj uporabi ostale iznimno dugo, čak i kad su već bile potpuno zastarjele. Potrebno je istaknuti kako se još uvijek pojedine kratke strojnice I. generacije rabe u terorističkim aktivnostima, kriminalnom miljeu i lokalnim sukobima u Aziji, Južnoj Americi i Africi, pri čemu su jednako pouzdane i učinkovite kao i prije više od pola stoljeća.
Španjolski građanski rat (1936. - 1939.) pokazao je svu vrijednost kratkih strojnica u suvremenim borbenim djelovanjima. Ona je povećala učinkovitost pješaka na malim daljinama te postala idealna dopuna snažnijoj pušci. Na temelju iskustava iz tog rata, Nijemci su pravilno uočili da bi kratka strojnica, osim kao dopuna puške, mogla postati idealno oružje Blitzkriega, iz nekoliko razloga od kojih su najvažniji slijedeći:
  • velika vatrena moć - kratka strojnica znatno je povećala vatrenu moć pješaštva u cjelini, znatnim povećanjem ukupne količine ispaljenih zrna po jedinici vremena;
  • potrebna učinkovitost - zbog velike dinamike borbenih djelovanja u Blitzkriegu, razdaljine na kojima se rabi streljačko oružje znatno su smanjene u odnosu na statičnu borbu (kakve su prevladavale u I. svjetskom ratu), što čini irelevantnom osnovnu prednost puške u odnosu na kratku strojnicu (veći domet) i
  • lakoća i jednostavnost rukovanja - zbog svojih manjih dimenzija, kratke strojnice jednostavne su za prenošenje i brzu uporabu, zbog čega su pogodnije za ostvarivanje iznenadne rafalne paljbe od standardnih strojnica i puškostrojnica koje su većih dimenzija i zahtijevaju duži prijelaz iz pohodnog u paljbeni položaj.


Slika-7: Ružna, ali solidna strojnica Owen u modifikaciji Mk. 1-43 obojena u pustinjsku maskirnu shemu. Kalibar 9 mm Para. Dužina 813 mm, cijev 247 mm. Masa praznog oružja 4,22 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 700 metaka/min, učinkoviti domet 100-200 m
S druge strane, kako bi udovoljila potrebama Blitzkriega, kratka strojnica morala je biti znatno izmijenjena, pri čemu se najviše pozornosti posvećivalo sljedećem:
  • smanjene dimenzije;
  • manju masu;
  • jednostavniju i jeftiniju proizvodnju;
  • jednostavno rukovanje i održavanje, te
  • mogućnost masovne uporabe

Manje dimenzije zahtijevale su ponajprije postrojbe novog roda oružanih snaga - padobranci. Njima je bilo nužno oružje manjih dimenzija koje im neće smetati pri skoku, a velike vatrene moći kako bi odmah po prizemljenju mogli učinkovito voditi borbu. Osim njih, oružje manjih dimenzija tražile su i postrojbe kojima zbog prirode zadaća koje obavljaju nisu primjerene puške, kao što su oklopno-mehanizirane snage, motociklističke postrojbe, izvidnici, diverzanti, posade borbenih vozila i zrakoplova i sl. Iz istih razloga tražila se manja ukupna masa oružja te jednostavnost u rukovanju i održavanju.
Jednostavnija i jeftinija proizvodnja, koja bi ujedno omogućila i masovno uvođenje kratkih strojnica u naoružanje, zahtijevala je temeljite promjene u proizvodnoj politici, kako bi se mogle proizvesti što veće količine oružja zadovoljavajuće kvalitete u što kraćem vremenu. Ujedno, bile su potrebne radikalne promjene u njihovoj konstrukciji i materijalima od kojih su proizvedene, kako bi se lako mogle proizvoditi i u priručnim radionicama, bez posebnih alata i bez dugotrajne obrade. Istodobno, morala se zadržati potrebna učinkovitost i pouzdanost.
Opet je njemačka vojna industrija prva napravila taj korak i proizvela kratku strojnicu nove generacije - Erma MP 38. Ubrzo su uslijedile manje modifikacije, kako bi se pojeftinila proizvodnja i oružje postalo lakše, pa je ta kratka strojnica dobila oznaku MP 40 (slika br. 8). Po dimenzijama i vanjskom izgledu gotovo se nije razlikovala od izvorne MP 38, a postala je jedna od najpoznatijih i najučinkovitijih kratkih strojnica II. svjetskog rata - zaštitni znak njemačkih padobranaca i jedan od simbola Blitzkriega. Njezinoj popularnosti u velikoj mjeri je kumovala intenzivna nacistička promidžba, ali bez sumnje i njezina kvaliteta, funkcionalnost i pouzdanost. Bila je to prva kratka strojnica s prijeklopnim kundakom i prva bez i najmanje drveta na sebi - svi vanjski dijelovi bili su od čelika ili bakelita. Okvir je bio oblikovan kao prednji rukohvat, a cijeli izgled oružja odavao je potpunu funkcionalnost. Bilo je to oružje koje se moglo rabiti iz vozila, jednostavno za rukovanje i spretno za nošenje. Mehanizam je pojednostavljen tako da nije postojao razdvajač paljbe kao kod prethodnih njemačkih kratkih strojnica - iz MP 38/40 pucalo se samo rafalnom paljbom. Iako je u početku bila zamišljena uglavnom kao naoružanje padobranaca i posada vozila, MP 40 se ubrzo počela rabiti u cijeloj njemačkoj kopnenoj vojsci, zbog čega je prihvaćena njezina masovna proizvodnja. U svakom slučaju, Ermina MP 38/40 naznačila je novu taktiku ratovanja, te usmjerila daljnji razvoj kratkih strojnica, koje su do punog izražaja došle tijekom II. svjetskog rata.

Drugi svjetski rat


Slika-8: MP 40. Jedna od najpoznatijih i najpopularnijih kratkih strojnica II. svjetskog rata. Kalibar 9 mm Para. Dužina 630 mm (sa sklopljenim kundakom) odnosno 833 mm (s otvorenim kundakom), cijev 248 mm. Masa praznog oružja 4,03 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 500 metaka/min, učinkoviti domet oko 100 m
U II. svjetskom ratu kratka strojnica izbila je na prvo mjesto kao oružje pješaštva. Tome je najviše pridonijela nova taktika ratovanja njemačkih snaga, koja je pokazala kako velika vatrena moć često pobjeđuje u bitki. Kratku strojnicu bilo je lako proizvoditi, lako nositi i jednostavno rabiti, a nedostatci su joj bili samo mali domet i ponekada zastoj. Osim toga, veliki broj kratkih strojnica zaraćenih strana mogao je rabiti streljivo protivnika, što je bila korisna odlika koju je imalo malo drugih oružja.
Sve zaraćene zemlje vrlo brzo su usvojile proizvodnju vlastite kratke strojnice, pri čemu su najviše problema imali Britanci. Njihov vojni establishment je bio šokiran činjenicom kako Nijemci ne ratuju na način koji su zamislili britanski generali, a osim toga vrlo učinkovito koriste "gangstersko oružje". Otrežnjenje da u ratu ne postoji "fair play" uslijedilo je na vrlo bolni način - neuspjela operacija u Norveškoj, izvlačenje kod Dunkerquea, gubitak Krete, početni neuspjesi u sjevernoj Africi i sl. Ubrzo nakon što su britanski vojnici došli u sukobe s njemačkim, uslijedili su zahtjevi da se postrojbe opreme kratkim strojnicama. Kako nije bilo vlastite proizvodnje tog oružja, Britanija je naručila više od 100 000 Thompsona od američke vojne industrije. Ali, zbog nagle potražnje, a relativno skupe i zahtjevne proizvodnje Thompsona M 28, kapaciteti američkih proizvođača niti izdaleka nisu mogli zadovoljiti potrebe tržišta. Zbog toga su radikalno redizajnirali tu kratku strojnicu, koja je dobila naziv Thompson M-1. Iako je riječ o istom proizvođaču i tipu kratke strojnice, konstrukcijske promjene su bile tolike da je praktički riječ o novom oružju. Na M-1 primijenjen je sustav slobodnog trzanja zatvarača s ranijim opaljenjem kapsle, kao i na većini ostalih kratkih strojnica u svijetu (umjesto tehnički zahtjevnog sustava usporenog djelovanja plinova na zatvarač kod M 28). Komplicirani bubanj zamijenjen je okvirom za 30 metaka, a izbačena je većina dijelova koji su zahtijevali preciznu obradu. Kompliciran zatvarač zamijenjen je jednostavnim, s fiksnom udarnom iglom, a skraćena je i cijev s koje je skinut kompenzator. Unatoč takvim pojednostavljenjima, na izradu Thompsona i dalje se trošilo previše vremena, zbog čega je njegova proizvodnja bila nedostatna, a osim toga, još uvijek je bila odveć skupa u odnosu na proizvodnju drugih tipova strojnica. Stoga je razvijena kratka strojnica M-3, čija serijska proizvodnja je započela 1942. godine, a 1944. je modernizirana u inačicu M3A1. Ta kratka strojnica imala je sklopivi (bolje rečeno uvlačivi) kundak, a sličnost s njemačkom MP 38/40 završavala je na okviru koji je isto tako bio oblikovan kao prednji rukohvat i s nemogućnošću selektivne paljbe (djelovala je samo rafalnom paljbom). Zatvarač se kretao na dvjema čeličnim šipkama, koje su omogućavale puno mirniji rad nego na Thompsonu, a uz relativno malu kadencu (teoretska brzina gađanja - op. aut.) od 400 metaka/min ta kratka strojnica mogla se dosta dobro kontrolirati u rafalnoj paljbi. To je bila i najveća prednost tog oružja. S druge strane, njezin "izvlačivo-uvlačivi" kundak bio je čisti promašaj - ergonomski vrlo loše oblikovan redovito je klizio na ramenu strijelca i onemogućavao bilo kakvo preciznije ciljanje. Strojnica je bila vrlo osjetljiva na nečistoću, blato i vodu, a okvir za streljivo problematičan, zbog čega je sklonost zastojima bila velika i unatoč raznim modifikacijama nikada nije bila otklonjena. To su dostatni razlozi zbog čega M-3 nije bila popularna kod američkih vojnika, koji su joj dali pogrdni naziv "mazalica", iako je u naoružanju američkih oružanih snaga ostala i dugo vremena nakon rata (čak do 60-ih godina prošlog stoljeća).


Slika-11: Najraširenija inačica Stena MK II. Kalibar 9 mm Para. Dužina 762 mm, cijev 196 mm. Masa praznog oružja 2,95 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 550 metaka/min, učinkoviti domet 70 m
S obzirom da nije mogla dobiti potrebne količine kratkih strojnica nabavkom Thompsona, Velika Britanija je bila prisiljena razviti i proizvoditi vlastitu. Kako je vrijeme na raspolaganju bilo vrlo kratko, odlučeno je kopirati najbolji dostupni model, pa je izabran MP 28/II. Stvorena je kratka strojnica Lanchester, ustvari čista kopija MP 28 od kojeg se razlikovala u sitnim detaljima. Ali, taktika borbenih djelovanja i metodologija uporabe pješačkog naoružanja prerasli su kratke strojnice I. generacije (u koje svakako spada i Lanchester, ne po vremenu proizvodnje nego po konstrukcijskom rješenju), pa je ona već u nastajanju bila zastarjela. Nije se iskazala u borbenim djelovanjima jer je bila preteška i preglomazna, pa je cjelokupnu proizvodnju od oko 50 000 primjeraka preuzela britanska ratna mornarica i rabila za obranu brodova i u manjim akcijama iskrcavanja. Kopnenoj vojsci trebalo je lakše i jednostavnije oružje, zbog čega su stalno zahtijevali nešto slično njemačkoj MP 40. Konstrukcijski tim u Enfieldu odustao je od doslovnog kopiranja MP 40, već je razvio vlastitu kratku strojnicu. Rezultat je bila Sten MK I koja je nastala otprilike 8 mjeseci od donošenja odluke o njezinoj izradi. Iako je to bio veliki napredak u odnosu na prethodno ništa, vrlo brzo je MK I doživjela radikalne modifikacije i stvorena je Sten MK II - jedna od najpopularnijih kratkih strojnica II. svjetskog rata (slika br. 11). Jednostavni okvir za streljivo bio je doslovce kopija okvira s njemačke MP 40, sanduk je bio čelična cijev u kojoj je ostvarivan rad zatvarača, kundak profilirana čelična cijev, a rukohvat je izrađivan kovanjem. Jednostavnost te kratke strojnice omogućavala je njezinu proizvodnju u običnoj mehaničkoj radionici, zbog čega su dijelovi proizvođeni po cijeloj zemlji, čak i u automehaničarskim radionicama i seoskim kovačnicama. Do kraja rata proizvedena je u brojnim, manje ili više uspješnim modifikacijama, među kojima su i vrlo dobri modeli MK II(S) i MK VI s integralnim prigušivačem.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene