|
Sad kad je prošla 79. dodjela Oscara, mo- žemo reći da je sve ustvari bilo očekivano. Forest Whitaker za ulogu ugandskog diktatora Idi Amina i osobito Hellen Mirren za britansku kraljicu Elizabetu II. bili su veliki favoriti. U meni osobno najdražoj kategoriji - za film na neengleskom jeziku - pobijedio je najrazvikaniji i definitivno najbolji njemački Život drugih, dok je nagradu za životno djelo dobio besmrtni skladatelj Ennio Morricone. A sad najvažniji događaj večeri: u svom osmom pokušaju Oscara za najbolju režiju osvojio je Martin Scorsese. Njegov film Pokojni uz to je osvojio i nagrade za scenarij i montažu te najvažniju - za najbolji film godine. Iako je bilo i većih režisera od Scorsesea koji nikad nisu osvojili Oscara (poput Orsona Wellesa i Alfreda Hichckocka), upravo se za njega smatralo da je to već odavno zaslužio, ali da ga američka Akademija ne voli dovoljno. Još od iznesenog Razjarenog bika, preko Dobrih momaka i Avijatičara, uvijek bi netko drugi "pobrao vrhnje". Stoga će mnogi zlobnici ovogodišnji Scorseseov trijumf komentirati riječima kako je to ustvari nagrada za minuli rad. Ja sam potpuno suprotnog uvjerenja. Pokojni je zaslužio sve što je dobio. To može zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi koja je, uz briljantnu Scorseseovu režiju, zasjenila konkurenciju. Uz Scorsesea i Pokojne, s tri zlatna kipića, iako u bitno manje važnim kategorijama, stao je meksički Faunov svijet. Ovaj put najvećim gubitnikom može se smatrati Clint Eastwood, čovjek koji je inače navikao pobjeđivati. Pisma s Iwo Jime, jedan od dva njegova filma o američko-japanskom sukobu na Iwo Jimi u II. svjetskom ratu, osvojio je samo nagradu za najbolji zvuk. |
