Kad nekoga sretnete u Sahari to je obostrano zadovoljstvo jer ta golema širina i nepreglednost ponekad u svima nama stvara osjećaj izgubljenosti. Navikli smo se na beduine, njihovo blago i svakojake turiste i avanturiste. Ipak, ono što smo susreli u ovoj ophodnji sumnjam da ćemo opet skoro vidjeti. Naime, kad susretnete vozilo, približno istih dimenzija kao i svoje ali u kojem se, nekim posebnim umijećem, smjestilo oko petnaestero djece i njih 7-8 na krovu, onda ostanete bez daha iz više razloga. Prvo kako uspijevaju svi stati u tih nekoliko mobilnih kvadrata i na krov ne shvaćam?! Drugo, kako imaju srca smjestiti njih 7-8 dodatno na krov jurećeg vozila, a znajući kakvi su ovdašnji putevi?! Treće, otvoreni prozori su jedva dostatni za ulazak dovoljne količine zraka, ali su otvoreni pristupi prašini koja se diže za vama i ovisno o smjeru i jačini vjetra uspijeva koji put biti i u prednosti nad vama. Četvrto i nek bude posljednje, ma gdje ih nađoše toliko sličnih, s istom željom da se gužvaju i izlažu opasnosti?! Možda su sva ova pitanja smiješna onima što svakodnevno viđaju takve prizore u Kašmiru, ali ovo je ipak Sahara, koliko sam uspio spoznati. Padaju mi na pamet kritike naših roditelja upućene autoprijevoznicima koji su zaduženi za transport školaraca i maturalaca, e da samo ovo vide!