Konsenzus - ključni princip
Državna stajališta o specifičnim pitanjima vezana za NATO uobičajeno se ustvrđuju u koordinaciji između ministarstava obrane i vanjskih poslova.
Uobičajeno je i da na nacionalnoj razini mnogih NATO zemalja, političke i političko-vojne odluke zahtijevaju provođenje konsultacija i postizanje koncenzusa. Proces međuministarske koordinacije zna biti doista izazovan i dugotrajan. To proizilazi iz činjenice kako nema gotovih rješenja i potvrda je još jednog principa - donošenja odluka od slučaja do slučaja.
Kada je država ustvrdila svoje stajalište, ovlašćuje nacionalnog predstavnika u NATO stožeru, a on je obično veleposlanik, da Sjevernoatlantskom vijeću (NAC) prezentira stav svoje vlade.
Svakoj odluci NAC-a prethodi 26 samostalno donesenih odluka na nacionalnoj razini, koje treba uskladiti. Svaka od država članica punopravno sudjeluje u radu svakog tijela Saveza. Kako je za svaku odluku potreban pristanak svake od članica, Savez ne poznaje preglasavanje. Svaka odluka donosi se suglasnošću svih članica. Ovakav način donošenja odluka u praksi ne prati operativni tempo i zato zahtijeva bitne izmjene u krugu odlučivanja. Prepoznavajući tu činjenicu, NATO razmatra mogućnosti poboljšavanja sposobnosti donošenja odluka u smislu skraćivanja kruga ili izrade različitih mehanizama radi lakšeg, uspješnijeg djelovanja. No, u stvarnosti, i osim jasno izražene želje za povećavanjem operativnosti, teško se može očekivati, u ovom temeljnom postulatu djelovanja Sjevernoatlantskog saveza, mogućnost za promjenom.
Promjene se mogu očekivati samo na područjima stvaranja snaga za brzo djelovanje, kako je to i predviđeno Praškim samitom. No, to je područje koje se odnosi samo na vojno područje i nema nikakve veze s političkom razinom djelovanja.
Sve nabrojano samo potkrjepljuje tvrdnju kako djelovanje države članice u Savezu nije samo stvar ministarstava obrane i vanjskih poslova, već usklađena međuresorska suradnja svih segmenata svih elemenata vlasti.