Fatamorgana
Priviđenje, ?fatamorgana", ?mirage", različita imena za jedinstven doživljaj. Iako je prva asocijacija na ovaj pojam žeđ, mnogo je primjera s vedrijim asocijacijama. Gledajući ispred sebe u daljinu, u izmaglici koja titra od topline, uočit ćete oko rijetkih osušenih grmova škrtog raslinja ili pustinjskih dina nešto nalik plavičastoj dolini, kao "vodena površina", u kojoj su se zagnjurili otoci i iza kojih su se sklonile lađe. Ako stalno, netremice pratite ta priviđenja, pa im krenete u susret zbog onoga što u nama bude, ustvrdit ćete da što im se više približavate tako se istom brzinom gube obrisi netom uočenih "plovila". Prestankom iluzije dobiva se slika stvarnog stanja, a to je nešto niskog grmlja ili nekoliko zaustavljenih dina. Na kraju se pitate, što je tu bilo više prividno, ono što je stvarno nestajalo pred našim očima ili to što smo mi htjeli vidjeti. Nemojte se začuditi ako u pustinji sretnete domaće djevojke kako pješače odnekud, odjevene u haljine jarkih boja jer tko može zaustaviti slobodarski duh mladosti, a poglavito tamo gdje nema baš nekog izbora u korištenju bilo kakvog oblika prijevoza. Prividna je sva beduinska jednostavnost jer je zapravo neobjašnjivo teško opstati u ovakvim uvjetima života i zacijelo moraš biti puno jači od svega drugoga što ima nagon za održavanje. Prividna je i njihova nepismenost jer iako samo rijetki pišu svi odreda pamte i znaju. Oni pamte prošlost i nagovještavaju budućnost prateći sadašnjost, usmenom predajom, pametnim i lijepim pričanjem u šatorima, očiju uprtih u najstarije članove obitelji jer tako su im oci radili i oci njihovih očeva prije njih. Nemaju knjige, hard diskove niti memorijske čipove, ali i oni najmanji znaju gotovo koliko i neki stari.

Pustinjske ruže
Prividna je i ova dnevna vrelina jer se i ona istopi s prvim zvijezdama na nebeskoj kapi Sahare jer tada svi u njoj moraju naći neki topliji kutak za spavanje, za opstanak i doček novog vrelog dana. Prividna je i ovdašnja oskudica u vodi jer je beduini znaju naći i tamo gdje je nema na površini, gdje se ne naziru vrela ni korita. Prividna je i ova jalovost pustinje i njezinog pijeska jer nakon kiša to je cvijetnjak kao na najraskošnijoj zelenoj livadi. Prividna je i golotinja tog, mrskog i toliko spominjanog, žutog pijeska jer na strmim padinama pješčanih dina možete uživati kao što to inače radimo na snijegom pokrivenim strminama, skijati se i sanjkati. Isti taj pijesak, kad se sjuri niz kamene brežuljke i legne da se odmori pod sobom će skrivati bezbroj najraznovrsnijih fosila a dolje, duboko skriveno, raste i čudesno ?cvijeće" tzv. pustinjske ruže, okamenjeni oblici kristala kalcija i soli smeđe boje, nastali pod utjecajem slane vode, formirani ispod razine nekadašnjih slanih jezera. Prividna je skromnost odjeće naših domaćina i navodna religioznost njenih korijena jer je ona ipak rezultat stečenog iskustva u borbi protiv sunca, vjetra i pijeska, pa samo dobro omotane glave i potpuno pokrivena tijela mogu sačuvati vitalnost njihovih vlasnika. Prividna je i slika ovdašnjeg sunca jer i ono zna na tren nestati u pješčanoj oluji što je započne samoom, suhi vrući vjetar koji se iznenada pojavljuje s nebrojivom količinom pješčane prašine a koja može doseći jačinu tornada i svladati nesretnika na njegovom putu. Sahara je zapravo stalno poprište sukoba različitih vjetrova, ali i ne samo njih. Zbog svega toga teško je mjeriti i naš doprinos ovdje, bojim se da beduinski parametri ne odgovaraju našim ambicijama, a naše ambicije ne odgovaraju beduinskom stilu života. No, svi smo ovdje zadovoljni. Mi zato što vjerujemo u ovo što radimo, a oni jer znaju da to ipak dijelom radimo i zbog njih. Čini mi se da sam u pravu, da sam na dobrom putu opisati to što radimo i kako oni žive, ili je to možda još jedno priviđenje u Sahari.