Jedan od razloga postojanja Saveza u današnjem vremenu jesu mirovne operacije koje pridonose izgradnji globalne sigurnosti. Republika Hrvatska prema DPR-u povećavat će broj pripadnika OSRH u misijama. To povećanje nije u izravnoj vezi s približavanjem punopravnom članstvu. Sudjelovanje u operacijama potpora miru, bez obzira na to vodi li ih UN ili NATO, čin su odgovornog ponašanja države. Na taj način se ostvaruju nacionalni interesi, država, u skladu sa svojom veličinom i snagom, daje doprinos i općim ciljevima.
Idući dalje, čak i na pozivanje na članak 5. prema kojem su države potpisnice Sjevernoatlantske povelje suglasne da će oružani napad na jednu ili više država saveznica u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih, ne znači kako je jedini odgovor na poziv uporaba oružanih snaga. Kao primjer može nam poslužiti dosadašnje jedino pozivanje na članak 5. nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države. Države članice su na poziv odgovorile u skladu s nacionalnim interesima. I politička potpora je odgovor. Poznato je kako ni u Afganistanu, a pogotovu Iraku NATO u cjelini nije participirao s vojnim postrojbama. Stvarana je tzv. koalicija voljnih. Tek kada je operacija u Afganistanu bila pokrivena rezolucijom Ujedinjenih naroda, NATO i partnerske zemlje se uključuju u nju i počinje operacija ISAF, koja danas pokriva cijelo područje Afganistana.
I druge članice NATO-a, bilo one stare ili nove, sudjeluju u mirovnim operacijama. No, NATO nije taj koji propisuje veličine postrojbi koje određene zemlje deklariraju za misije. Te veličine, a tako je i u hrvatskom primjeru, isključiva su nacionalna odgovornost i mjerodavnost i u uskoj je relaciji s mogućnostima konkretne zemlje. Dosezanje vojnih sposobnosti (interoperabilnosti i kompatibilnosti), usvajanje NATO-ovih standarda, u nacionalnom su interesu. Na taj način jačaju nacionalni obrambeni resursi, što je uvijek primarna zadaća, ali i snaže kapaciteti za participiranje u zadaćama kolektivne obrane. Sudjelovanjem u međunarodnim operacijama u svakom slučaju predstavlja zemlju kao subjekt, a ne objekt međunarodne sigurnosti.
Dolaze li nam baze?
Jedan od čestih argumenata apriornih protivnika hrvatskoga članstva u NATO-u je mogućnost da, osobito na Jadranu, ali i diljem Hrvatske osvanu vojni kompleksi NATO-a koji će, bar se tako može čuti, otjerati turiste i načiniti nas ?vrijednim ciljem" mogućih terorističkih napada. Odgovarajući na ovakva pitanja potrebno je samo uporabiti elementarnu što gospodarsku, što geopolitičku logiku. Što se gospodarskih razloga tiče, nema nijednog razumnog razloga izgradnje novih instalacija na zapravo, globalno gledajući, zanemarivim razdaljinama od postojećih. Nadalje, pokušavajući uključiti geopolitičke razloge lako je prepoznati kako Hrvatska nema onakvu geopolitičku težinu kakvu je imala u vrijeme hladnoratovske podjele, pa i vremena nedavne povijesti. Geopolitički prioriteti u najvećoj mjeri usmjereni su poprilično istočnije. Pišući o mogućnosti dolazaka nekih velikih baza ne treba isključiti mogućnost da se određenim hrvatskim vojnim kapacitetima mogu koristiti u potpori savezničkih operacija. To je, na koncu, jedna od obveza svake zemlje, bila ona punopravna članica ili partnerska zemlja, poznatija pod nazivom potpora zemlje domaćina. No, ta potpora ne podrazumijeva stvaranje nekog novog Aviana ili Napulja. Za to, jednostavno, nema potrebe.
Ipak, kako bi barem u kratkim crtama pokušali opisati utjecaj takvih baza na život zemalja u kojima se nalaze, mora se reći kako one nisu smetale, primjerice Italiji i Španjolskoj da postanu i ostanu turističke velesile. To ne smeta ni Turskoj, a ni alpskom turizmu u, primjerice Njemačkoj. U pristupu ovakvim kompleksnim temama nije naodmet spoznati činjenice. Daleko od toga kako bi se itko razuman usudio ustvrditi kako članstvo u Sjevernoatlantskom savezu donosi samo i isključivo pluseve. Ali, duboko smo uvjereni, koristeći se jednostavnom matematikom, da pozitivni elementi članstva, posredni i neposredni, prevladavaju. I u sljedećim napisima potrudit ćemo se predočiti aspekte punopravnog članstva Republike Hrvatske u Sjevernoatlantskom savezu. Nikoga, naravno, ne treba uvjeravati u koristi jer svatko ima pravo na vlastito mišljenje. A najviše se raspravi o koristima članstva može pridonijeti argumentima.
|