Obrana u suvremenom informatičkom vremenu ima nešto drukčije značenje nego prije petnaestak godina. Krajem oštre podjele na dva bloka koncept sigurnosti postaje višedimenzionalan. U suvremenom svijetu vojne i nevojne krize u uskoj su, moglo bi se reći, međuovisnosti. Ne postoji kriza u kojoj nema interakcije između vojnog i nevojnog.
Tradicionalno poimanje obrane je redefinirano jer suvremene prijetnje ne podrazumijevaju sučeljavanje vojnih postrojbi na granicama, već opasnost prijeti i tamo gdje se ne nalaze legitimni ciljevi.
Najveći pomak u djelovanju NATO-a od vremena blokovskih sučeljavanja, a zbog promijenjene geopolitičke situacije, bila je izražena potreba za sudjelovanjem u operacijama kojima je cilj izgradnja i dugoročno održavanje stabilnog globalnog okruženja, neovisno o prostoru odgovornosti Saveza. Kako je novo vrijeme donijelo asimetrične ugroze, Savez se u transformaciji svoje strukture, ali i u uskoj suradnji sa zemljama partnerima, prilagođavao načinu djelovanja koji ga danas, na globalnoj razini čini jedinom relevantnom snagom za operacije održavanja mira.
Jesu li Saveznice poželjni cilj napada?
Tvrdnja kako bi Republika Hrvatska ulaskom u NATO postala ?poželjniji" cilj mogućih terorističkih napada nije utemeljena jer članstvo u NATO-u nije u uzročno-posljedičnoj vezi s povećanjem ovakve vrste ugroza. U današnjem turbulentnom svijetu takve ugroze se ne mogu zanemariti. Ipak, punopravnim sudjelovanjem u aktivnostima Saveza moguća je učinkovitija prevencija, usklađeniji napori koji za cilj imaju smanjivanje realne opasnosti za civilno stanovništvo.
Obrana i sigurnost država ne može se više braniti isključivo na granicama i samo vojnim snagama. Stoga je naraslo shvaćanje o potrebi izgradnje međunarodnih instrumenata pomoću kojih bi se realizirale zajedničke međunarodne odgovornosti za stabilnost i sigurnost. Oslobađanjem potencijala koji bi izvan spomenutog koncepta bile fokusirane samo na obrani vlastitog teritorija, moguć je, i za male države, znakovit angažman na zadaćama zajedničke sigurnosti.
Iako obrana nacionalnog teritorija i danas ostaje temeljna zadaća, ona se proširuje na zadaće zajedničke sigurnosti.
Jamstva nacionalne sigurnosti države ne izgrađuju isključivo same nego razvojem sveobuhvatne strategije nacionalne sigurnosti prednost daju izgradnji stabilne i sigurne međunarodne okoline. Na ovaj način države članice koriste se resursima Saveza i na taj način učinkovitije ostvaruju i nacionalne zadaće i ciljeve. Od država se više ne očekuje razvoj svih vojnih sposobnosti nego specijalizacija za one zadaće koje proizlaze iz mogućnosti država.
Transformacija, interoperabilnost, sposobnosti, pojmovi su na kojima počiva NATO u XXI. stoljeću. A on je danas jedina relevantna globalna snaga za preveniranje globalnih ugroza, učinkovita sila za provedbu UN-ovih nastojanja u izgradnji stabilnog sigurnosnog okruženja, ideala kojem se teži odavno. To su ideali koje čvrsto dijeli i Republika Hrvatska.
Biti subjekt rješenja problema
Biti subjekt rješenja problema, neovisno o snazi i veličini angažmana bolja je od pozicije problema.
Hrvatska je odavno nadvladala vrijeme kada se NATO kao dio složenog međunarodnog sigurnosnog sustava zalagao za uspostavu elementarnog mira na našim prostorima. Danas je Hrvatska pouzdani partner koja je optimiziranim angažmanom u NATO-u, ispunjavanjem preuzetih obveza prepoznana od Saveza. Zato i ne čude rezultati samita u Rigi i jasna poruka o skorom pozivu u članstvo. Preuzete obveze, u dijelu koji se izravno tiče povećavanja vojnih sposobnosti provedene su i implementirane u djelovanje OS-a zato što su prepoznane kao vlastiti interes, način da se planirane transformacije ubrzaju i da na taj način postanu i interoperabilne i kompatibilne, no što je ne manje važno vjerodostojnije u obrani nacionalnih interesa. Treba reći kako ni te ciljeve nije nametalo neko tijelo iz NATO-a. Mi smo sami odredili prioritete odredivši smjer i dinamiku. Dosezanjem sposobnosti vojni sustav postaje ravnopravan u djelovanju sa zemljama partnerima i saveznicima.
|
