Ravnopravnost u odlučivanju - temelj Saveza
Vjerojatno bi se većina članica NATO-a uvrijedila kad bi im netko rekao da nisu ništa drugo nego pričuvna američka vojska. Neovisno o jednostavnoj činjenici kako se između europskih zemalja i SAD-a godinama gradilo čvrsto euroatlantsko partnerstvo, od svojih početaka bezuvjetno utemeljeno upravo na snažnoj nacionalnoj odgovornosti, pa tako i samostalnom izboru prioriteta na području sigurnosti i obrane. Ni jedna zemlja, pa tako ni Sjedinjene Američke Države, ni ne pokušava mijenjati ta početna pravila Sjevernoatlantskog saveza: suverenost u odlučivanju o bitnim pitanjima nacionalnog sudjelovanja u određenoj misiji Sjevernoatlantskog saveza. Bliska prošlost, Irak, pokazuje najbolje čvrsto opredjeljenje za takav pristup. Upravo se pri prvom pozivanju na članak 5. Sjevernoatlantske povelje pokazalo kako većem broju članica NATO-a nije u interesu sudjelovanje u ratnoj misiji. Na kraju krajeva, upravo iz tih razloga Irak i nije NATO-misija. Da nitko nije pričuvna američka vojska pokazuje i Afganistan, u kojemu je NATO savez postupnim koracima ulazio u misiju, što se s vremenom transformirala, a zemlje članice NATO-a i partnerske zemlje u toj državi preuzimaju obveze u skladu sa svojim interesima i mogućnostima. Nema diktata, a u tome se i može tražiti vitalnost Saveza u odgovorima na nove izazove i na krize koje imaju sasvim drugu narav od onih hladnoratovskih, kad je broj vojnika imao itekakvu ulogu. Danas svakoj zemlji i njezinim oružanim snagama trebaju visokospecijalizirani vojni stručnjaci, nitko nema ni resursa ni vremena za rasipanje, a posebice ne relativno male zemlje poput Hrvatske.
Naravno da je točna činjenica kako su razlike u primanjima djelatnih vojnih osoba najrazvijenijih zemalja i Hrvatske u određenom nesrazmjeru. Pitanje je to gospodarske snage konkretnih zemalja i treba ih staviti u te relacije. Činjenica je kako će se daljnjim procesom transformacije i ti nesrazmjeri smanjivati. Nitko ne treba biti toliki optimist i tvrditi kako će se to rješavati preko noći, no procesi su nezaustavljivo pokrenuti, treba uvijek ponavljati, ne zbog NATO-a, kolikogod nam je ulazak u Sjevernoatlantski savez cilj, već zbog nas, naše stabilnosti, naše sigurnosti, u konačnici i naše obrane.
Što se nekakvih diktata u kupovini američkog, kako vole reći, zastarjelog oružja tiče, posrijedi je potpuno nepoznavanje stvarnog stanja. Nije potrebno nikakvo teoretiziranje, već pogled na poteze novoprimljenih članica NATO-a koji nam govore kako je izbor bilo kojeg oružanog sustava bio samostalan, neovisno o lobiranju velikih proizvođača, kao i u bilo kojem drugom području djelovanja. Nitko bolje od pojedine države ne zna koji su njezini prioriteti i njezine mogućnosti. Bilo bi pomalo neodgovorno podcjenjivati sposobnost vrlo relevantnih tijela u izboru naoružanja koje će bitno pridonijeti povećavanju sposobnosti svake zemlje za prvu zadaću individualne obrane, a potom, u skladu s mogućnostima, za participiranje u kolektivnom sustavu sigurnosti. I Hrvatska vrlo odgovorno pristupa tom segmentu modernizacije svojih Oružanih snaga. Zasigurno se ne modernizira zastarjelom opremom, već priuštivim suvremenim sustavima koji itekako povećavaju naše sposobnosti. Opet, ne zbog NATO-a, već zbog nas.
Mnogo je predrasuda u pristupu običnih ljudi, što je samo po sebi razumljivo. No, činjenice nam govore kako su i NATO i EU korisni alati boljeg, sigurnijeg i prosperitetnijeg života svakoga našeg građanina.