|
|
| Sovjetski vođeni projektil zrak-zrak Vympel R-73 koji je nadmašio sve zapadne konkurente |
Najnovija generacija vođenih projektila zrak-zrak (air-to-air missile - AAM), koji upravo ulaze u operativnu uporabu ili su pri kraju razvoja, rabe najmodernije senzore i naprednu elektroniku. Svi su oni namjenski projektirani kako bi se mogli djelotvorno rabiti s najnovijih borbenih zrakoplova. Kako je dio njih "radarski nevidljiv" novi su AAM-ovi namjenski projektirani kako ne bi narušili tu značajku.
Trenutačno posljednji, ali zato vrlo velik napredak u razvoju AAM-ova bio je "rođenje" projektila koji su trenutno u operativnoj uporabi. Među njima najpoznatiji su američki AIM-120 Advaced Medium-Range AAM (AMRAAM) i AIM-9L inačica Sidewindera koja se kupcima nudi kao najbolje rješenje za blisku zračnu borbu, projektil koji eliminira potrebu uporabe topova. Iako su Amerikanci vjerovali da su s AMRAAM-om i AIM-9L dostigli vrhunac tehnologije vođenih projektila zrak-zrak, šokirao ih je sovjetski Vympel R-73 (NATO oznake AA-11 Archer) koji je uspio spojiti relativno jednostavnu tehnologiju s nadmoćnim mogućnostima u bliskoj zračnoj borbi.
Danas, petnaest do dvadeset godina kasnije, u operativnu uporabu ulazi (ili je u posljednjoj fazi razvoja) nova generacija AAM-ova boljih letnih značajki. Oni imaju znatno naprednije senzore i elektroniku. To se ponajprije odnosi na mogućnost prepoznavanja ciljeva jer su mogućnosti procesiranja i memoriranja podataka znatno napredovala od vremena uvođenja u operativnu uporabu AMRAAM-a i R-73. Uz to novi su AAM-ovi projektirani specijalno za djelovanje s najmodernijih zrakoplovnih borbenih sustava od kojih su neki rađeni u stealth tehnologiji. Najnoviji su AAM-ovi prilagođeni mogućnostima AESA (Active Electronically Scanned Array) radara, IRST (InfraRed Search-and-Track) elektrooptičkih sustava i HMD (Helmet-Mounter Display) sustava prikaznika na kacigama pilota. Neki od njih - uključujući MBDA-ov Meteor i Raytheonov AIM-120D - razvijeni su kako bi borbenim letjelicama ponovno dali mogućnost zračne borbe na velikim udaljenostima, zanemarenu otkad je Pentagon 1992. odlučio obustaviti Advanced AAM program američke ratne mornarice.
Sukobljeni prioriteti
|
|
| F-22 Raptor lansira AMRAAM-a |
No, kako to obično biva na području vojne tehnologije kupci od novih AAM-ova traže vrlo različite značajke, sve pravdajući potrebom vrlo velikih ulaganja u njihov razvoj i nabavu. Uz to širok raspon zadaća traži se i zbog visokih troškova integracije novog oružja na nove platforme te njihovog uvođenja u operativnu uporabu (među ostaloim i osiguranje adekvatne tehničke potpore). Ta se težnja maksimalnom smanjenju troškova nabave novih sustava ogleda i u temeljnoj razlici u doktrini buduće zračne borbe.
Najdramatičniji primjer takve razlike je višenamjenski borbeni avion F-35 Lightning II (poznatiji kao Joint Strike Fighter - JSF). JSF je nalik svojim najbližim konkurentima (počevši od Typhoona i Super Horneta do MiG-a 35) u opremi koju nosi, a koja obuhvaća višenamjenske senzore uključujući radar, te pasivne elektroničke i elektrooptičke senzore. Ono što ga najviše razlikuje od cijele konkurencije su njegove stealth značajke. No, da bi se ostvario visok stupanj stealtha uz istodobno zadržavanje prihvatljive veličine i cijene aviona (u usporedbi sa znatno većim i skupljim F-22 Raptorom), Lightningova je mogućnost nošenja AAM-ova u stealth konfiguraciji smanjena na samo dva projektila. Hoće li to biti dovoljno? Zasad na to nema jedinstvenog odgovora, pa se mora pričekati da Lightning uđe u operativnu uporabu.
|
|
| Raytheonovog projektila AIM-9X i ? |
Iako je prvi serijski AIM-120A isporučen još 1988. AMRAAM-i su u operativnu uporabu uvedeni u rujnu 1991., prekasno da bi se uključili u operacije za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije. Kako je Desert Storm bila posljednja velika operacija koja je uključivala znatan broj zračnih borbi, prava vrijednost AMRAAM-a i danas je nepoznata. Od 1991. do danas borbene sposobnosti AIM-120 uglavnom su potvrđivane u simulacijama i vježbama, a tek povremeno u sporadičnim sukobima. Većina vježbi obavljena je unutar jedne vojske, a samo nekoliko u velikim međunarodnim vježbama koje su gotovo sve obuhvatile savezničke oružane snage koje rabe slične doktrine i opremu. Velike međunarodne vježbe, kao što je "Cope India 2004", u kojoj su se indijski piloti, leteći na svojima Suhojima 30 i Migovima 21, "borili" protiv američkih kolega u F-15-cama, jako su rijetke jer njihova priprema zahtijeva mnogo vremena i novca.
Selektivno otkrivanje
I nakon što se takve vježbe održe njihovi se rezultati ili skrivaju ili filtriraju (kroz političke i/ili vojne filtere) prije puštanja u javnost. Tako su zapovjednici američkog ratnog zrakoplovstva redom odbijali komentirati vježbu "Cope India 2004" jer se njihovi F-15 nisu pokazali tako učinkovitim kao što su očekivali. Jedino u čemu su se svi složili bilo je da je "Cope India" pokazala svu važnost uvođenja Raptora u operativnu uporabu kako bi američko ratno zrakoplovstvo zadržalo mogućnost potpune kontrole zračnog bojišta u budućim ratovima. Na osnovama tih (neugodnih) iskustava pokušali su, zasad neuspješno, povećati broj naručenih Raptora.
|
|
| ? sustav Joint Helmet-Mounted Cueing System (JHMCS) |
Još veća tajnovitost okružuje "neslužbene" vježbe. Potkraj 2005. američko ratno zrakoplovstvo moralo je izdati službeno priopćenje kojim su se pobijale tvrdnje da su Eurofigher Typhooni britanskog ratnog zrakoplovstva (RAF) mogli otkrivati F-22 u letu i da su ih nadmašili u bliskoj zračnoj borbi. Možda je to jedan od razloga zašto i RAF nerado govori o Typhoonima koje svako malo šalje u Sjedinjene Američke Države, ponajprije zbog testiranja njihovih sustava za elektroničko ratovanje.
Faktor koji dodatno komplicira cijelu priču je pouka koja se ponavlja sve od Vijetnama do danas, a koja glasi - borbene sposobnosti AAM-ova ne mogu se ocjenjivati izolirano od borbenih sposobnosti zrakoplova s kojeg se rabe, već zbog toga što na letne odlike projektila utječe brzina, ubrzanja i visina leta lovca s kojeg se lansira. Zbog toga je upravo američka ratna mornarica više od ratnog zrakoplovstva, inzistirala na poboljšanjima brzine i dometa AMRAAM-a. Naime, američko ratno zrakoplovstvo očekuje da će u bliskoj budućnosti svoje AMRAAM-e uglavnom rabiti s Raptora koji će letjeti nadzvučnom brzinom na visinama iznad 20 000 metara.
AAM-ovi su samo posljednja karika u lancu ubojitosti letjelice. Podjednako važne, ako ne i važnije, karike tog lanca su senzori ugrađeni u letjelicu. Zapravo se u studijama AAM-ova često na njih gleda kao na samosvojne sustave, dok se npr. na projektile Standard gleda kao na dio brodskog naoružanja ili na projektile Patriot PAC-3 tek kao na jedan dio cijelog sustava Patriot. A upravo je povećanje učinkovitosti zrakoplovnih senzora dovelo do toga da kupci sve više traže AAM-ove velikog dometa.
|
|
| Lansiranje projektila AIM-9X s F-22 |
Uz to važan aspetk učinkovitosti AAM-ova je i sučelje pilot-letjelica. Borba s više ciljeva (letjelica) odjednom, bez obzira na sav napredak tehnologije, još uvijek je iznimno teška zadaća za pilota. Naime, bez obzira na sve ishod takve zračne borbe još uvijek ponajprije ovisi o sposobnosti pilota da u kratkom vremenu obradi sve podatke koji mu se nude s prikaznika (ekrana na kojima se prikazuju različiti simboli koji označavaju ciljeve i prijateljske letjelice). Pritom činjenica da novi radari imaju još veći domet i mogu istodobno pratiti sve više ciljeva nikako ne olakšava pilotovu zadaću. Po tko zna koji put uporaba novih oružja sa sobom donosi i potrebu uporabe novih prikaznika u već i tako prenatrpanoj pilotskoj kabini.
Pravila borbe
Još jedan odlučujući utjecaj su trenutno važeća pravila zračne borbe (Rules of Engagement - RoE) koji se primjenjuju u pojedinom ratu. Pritom najvažnije pravilo koje temeljno utječe na ishod borbe je na koji se način identificira cilj. U Vijetnamu Amerikanci su rabili AAM-ove koji su imali znatno bolje odlike od ruskih K-13 (AA-2 Atoll), ali su pilotima istovremenom nametnuli pravilo da prije lansiranja projektila cilj moraju vizualno identificirati (Visual IDentification - VID). Suvremeni RoE-vi obično traže identifikaciju cilja od dva ili više neovisna sustava. U te sustave ulaze leteći radari (AWACS-i), radari smješteni na letjelicama (najčešće lovcima), uporaba elektroničkih sustava za identifikaciju (IFF), elektrooptičkih sustava i sustava za elektroničko djelovanje. U praksi piloti žele otkriti cilj na maksimalnoj udaljenosti zone motrenja radara i dometa AAM-ova kako bi izbjegli protudjelovanje neprijatelja.
|
|
| Testiranje kompatibilnosti unutartrupnog spremišta lovca F-22 i projektila AIM-9X |
Zbog toga nije nikakvo iznenađenje da je razvoj AAM-ova tako čvrsto vezan s razvojem platformi s kojih će djelovati i sustava koji će se na njih ugrađivati. Tako je razvoj i uvođenje Raytheonovog projektila AIM-9X bilo blisko povezano s uspješnim razvojem sustava Joint Helmet-Mounted Cueing System (JHMCS) i računalnih programa koji omogućavaju njihovu zajedničku uporabu. Drugi je primjer uvođenje AMRAAM-a AIM-120D u naoružanje američke ratne mornarice istodobno s uvođenjem NCRT (Non-Co-operativen Target Recognition) tehnologije u radarima F/A-18 E/F Super Horneta. Uz Typhoonov Captor radar (optimiziran za otkrivanje ciljeva na velikim udaljenostima) paralelno je razvijan i AAM velikog dometa MBDA Meteor.
Serijska proizvodnja AIM-9X i JHMCS-a započela je 2005. Sustavi su trenutno operativni na mornaričkim Super Hornetima i F-15C američkog ratnog zrakoplovstva. JHMCS je odabrala Australija, Kanada, Finska i Švicarska za modernizaciju svojih Horneta. Svi su ti kupci dobili svoje sustave tijekom 2006. Zasad je samo Australija naručila novi AAM koji ide uz JHMCS, i to projektil ASRAAM europskog MBDA-ja. I Kanada je blizu odluke ali ona zasad još nije službeno objavljena.
|
|
| Tražilo AIM-9X projektila |
JHMCS i AIM-9X odobreni su i za uporabu s posljednje inačice F-16 Block50/52, pa će se američke "šesnaestice" modernizirati po Common Configuration Implementation Programu (CCIP). CCIP-u će se pridružiti i Belgija, Danska, Nizozemska i Norveška kako bi modernizirale svoje F-16 koji su još uvijek u operativnoj uporabi. Za ugradnju na F-16 za AIM-9X i JHMCS sustav razvijen je najnoviji M4 računalni program. Zasad su AIM-9X naručile Danska i Poljska. Norveška je za svoje F-16 odabrala europski projektil BGT IRIS-T. U američkom ratnom zrakoplovstvu s AIM-9X prvo su naoružali sve F-15. Tijekom ove godine i F-16 će u naoružanje dobiti AIM-9X, nakon što ih nadograde računalnim programom M4.2 - CCIP inačica namijenjena za modernizaciju aviona iz Block 40 i Block 50 serije.
Stupnjevi uspjeha
Tvrtka Vision Systems International (VSI) tvrdi da je kombinacija JHMCS-a i AIM-9X borbeno učinkovitija od kombinacije R-73 i ruskog ciljnika na kacigi. Tražilo AIM-9X projektila ima mogućnost zahvata cilja pod 90 stupnjeva, dok najnovija inačica ruskog K-74M cilj može zahvatiti samo pod kutom od 75 stupnjeva. Iako je R-73 veći i ima bolje letne mogućnosti tražilo AIM-9X projektila ima veći domet. Uglavnom, VSI tvrdi da JHMCS nudi veće mogućnosti u borbi, među ostalim i mogućnost zahvata cilja izvan vidokruga head-up prikaznika, što znatno povećava mogućnost obaranja neprijatelja prije nego što on dođe u mogućnost uzvrata.
|
|
| Američka ratna mornarica je predvodnik razvoj projektila AIM-120D |
Američka ratna mornarica predvodi razvoj programa za prvu veću modernizaciju AMI-9X. Od osme serije, koja će se isporučivati tijekom 2009., kreće isporuka inačice AIM-9X Block II koja će dobiti novi AOTD (Active Optical Target Detector) sustav i datalink. To će dati potpuno nove borbene mogućnosti za AIM-9X. Iako se svi detalji još neznaju, američka ratna mornarica objavila je da će datalink udvostručiti maksimalni domet i znatno povećati ubojitost povećanjem zone djelovanja (zahvata cilja).
Sadašnja inačica AIM-9X nema datalink, pa je nakon lansiranja potpuno autonoman. Zbog toga rabi LOBL (Lock-On-Before-Launch) tehniku zbog koje je i povezan s JHMCS sustavom. Prvi su ruski ciljnici na kacigama omogućavali pilotima da pokretom glave usmjere tražilo projektila R-73 na cilj. Potom bi zvučni signal objavio pilotu da se tražilo vezalo za cilj. Međutim, nije bilo izravne povratne informacije da se tražilo vezalo za objekt koji je pilot odredio kao cilj. JHMCS je povezan s tražilom na projektilu (preko ciljničkog računala) pilotu pokazuje koji je cilj projektil zahvatio.
LOBL međutim limitira mogućnosti projektila jer je njegova pokretljivost u letu manje od mogućnosti zahvata tražila. Ako je cilj nesvjestan napada i ne pokušava ga izbjeći, ako je brzina prilaza dovoljno velika pa se udaljenost prema cilju brzo smanjuje, ili ako atmosferske pojave smanjuju zonu motrenja tražila, AIM-9X može preletjeti znatno veću udaljenost nego što je tražilo može pokriti. Jedno je rješenje projektiranje još suvremenijih tražila koja će omogućiti uporabu pri većim brzinama i povezati ih s novim tehnologijama kontrole leta. Iako AIM-9X rabi isti raketni motor kao i prijašnje inačice Sidewindera ipak postiže veće brzine jer stvara manji otpor.
|
|
| Za AIM-120D naknadno se zainteresiralo i američko ratno zrakoplovstvo |
Zbog toga je Raytheon već 2003. razmatrao mogućnost uvođenja LOAL (Lock-On After Lunch) tehnologije. Ona se trebala bazirati na već ugrađenom navigacijskom sustavu i omogućavati da se AIM-9X lansira prema unaprijed određenom budućem položaju cilja, dok bi taktika i RoE sprečavali da se obaraju prijateljske letjelice. Baš zbog te mogućnosti LOAL ostvaren na taj način nije prihvaćen.
Tko traži taj nađe
Dodavanje jednosmjernog datalinka s aviona na projektil (po tvrdnjama američke ratne mornarice) AIM-9X će dobiti LOAL sposobnosti slične AAM-u MBDA MICA s infracrvenim sustavom samonavođenja. Najveća prednost bit će mogućnost da avion svojim sustavima prati let cilja i u realnom vremenu projektilu prenosi podatke o njegovom položaju, kako bi projektil mogao korigirati svoj let. Prijenos podataka odvijao bi se sve do trenutka kad bi infracrveno tražilo AAM-a otkrilo cilj. Ta je mogućnost posebno atraktivna za lovce opremljene AESA radarima zbog toga što ta vrsta radara ima veću fleksibilnost u radu koja im omogućava da prate ciljeve i tijekom pretraživanja prostora. Time se, među ostalim, smanjuje i mogućnost otkrivanja AESA radara i njihovo ometanje.
Dokumenti američke ratne mornarice namijenjeni javnosti tvrde da će ugradnja datalinka poboljšati mogućnosti LOAL djelovanja i kad se projektil lansira izvan zahvata ciljnika zrakoplova (HUD-a). Čak se spominje i mogućnost lansiranja projektila na ciljeve koji dolaze iz stražnje polusfere. U tom slučaju pilot će pratiti let projektila rabeći JHMCS sve dok projektil ne odleti dovoljno daleko da se sam veže za cilj. Važnost LOAL-a još će se povećavati kako će sve veći broj kupaca odabrati AIM-9X kao osnovno oružje za zračnu borbu svojih F-35. Specifičan položaj za nošenje i lansiranje AAM-ova na F-35 (umjesto na krilima postavljeni su u trup) znatno smanjuje zonu motrenja tražila na projektilima s infracrvenim tražilima.
Još jedno poboljšanje koje će donijeti AIM-9X Block II je mogućnost lansiranja projektila na ciljeve na većim udaljenostima rabeći balističku putanju. Takav način leta je učinkovitiji, iako nešto sporiji nego direktan let. Djelomično zbog toga jer u direktnom letu projektil ne može u potpunosti iskoristiti uzgon koji se generira na njegovom tijelu. Uz to let na većim visinama dovodi projektil u rjeđi zrak što istodobno smanjuje otpor i povećava potisak motora. Osim toga balistička putanja dovodi projektil u povoljniji položaj za napad jer dolazi prema cilju s njegove gornje strane. Na taj način projektil dobiva više energije za manevriranje (rabeći ubrzanje zbog poniranja), a cilju smanjuje mogućnost izbjegavanja projektila. Negativna posljedica takvog napada za projektile s infracrvenim sustavom vođenja je da projektil vidi hladnu stranu cilja, pa će se uspješno moći vezati na njega tek u završnoj fazi prilaza. Zbog toga je važno da se preko datalinka projektil u realnom vremenu opskrbi podacima o položaju cilja.
Američka ratna mornarica predvodi i razvoj novog AAM-a AIM-120D, napredne inačice AMRAAM-a. AIM-120D originalno je razvijen kao Phase IV program razvoja AMRAAM-a. Razvoj konačne verzije AIM-120D započeo je u prosincu 2003., a novac za početak njegove serijske proizvodnje odobren je u proračunskoj godini 2006. Nakon što se tijekom ove godine obave sva letna ispitivanja, AIM-120D bi trebao ući u operativnu uporabu tijekom 2010.
|
|
| Neuobičajena konfiguracija Raptora s dva AMRAAM-a na podkrilnim nosačima |
Isporuka prvih serijskih AIM-120D planirana je za 2008. unutar Lot 20. Zapravo će se Lot 20 i 21 podijeliti na isporuku inačica AIM-120D i AIM-120C7, a tek će od Lot 22 (novac iz proračunske godine 2008., isporuka tijekom proračunske godine 2010.) svi proizvedeni AMRAAM-i biti u inačici AIM-120D.
Kao i kod AIM-9X, čija je operativna uporaba usko vezana uz JHMCS sustav, tako je i AIM-120D povezan s APG-79 AESA radarom koji se ugrađuje u Super Hornete. Opremljeni starim radarima APG-73 Horneti u brojnim slučajevima nisu mogli u potpunosti iskoristiti sve mogućnosti AMRAAM-a. Tek s PG-79, koji u odnosu na svoje prethodnike ima za 50 do 100 posto veći domet motrenja, Super Horneti će moći gađati ciljeve na krajnjim dometima AMRAAM-a. Još od početka razvoja AESA radara američka ratna mornarica tražila je da se povećaju borbene mogućnosti AAM-a kako bi se uskladile s novim mogućnostima radara. U međuvremenu je i američko ratno zrakoplovstvo odlučilo u svoj arsenal uključiti AIM-120D projektile te su već počela testiranja mogućnosti uporabe s F-22A.
AIM-120D ući će u operativnu uporabu nakon AIM-120C7 (koji će donijeti novi radar i sustav vođenja) i u odnosu na njega unijeti dvije ključne promjene. Prva je uporaba integriranog GPS/inercijalnog sustava navigacije (ISN). U današnje vrijeme sveprisutnosti GPS-a često se previđa da je AMRAAM razvijen prije nego što je taj satelitski navigacijski sustav ušao u uporabu, a sve do danas korisnici nisu tražili da ga se njime opremi. Međutim, praksa je pokazala da GPS sustav (kao što je to slučaj u projektilu zrak-zemlja JDAM) znatno smanjuje mogućnost navigacijske pogreške te povećava preciznost napada na velikim udaljenostima. Uz to AAM-ovima omogućava izvođenje znatno složenijih i učinkovitijih letnih putanja. Kao i kod AIM-9X GPS sustav će AIM-120D omogućiti uporabu balističke putanje i letenje na visinama većim od operativnog vrhunca leta platforme s koje je lansiran.
|
