broj 145-146, srpanj 2007.
Iz Zapadne Sahare Darko JURIĆ
|
Zadnja promjena: 3.2.2012.
|
|
|
 |
|
|
 |
|
| DNEVNIK VOJNOG PROMATRAČA - MINURSO | ||||
| Deva | ||||
| Nema šanse da ćete je uzjahati ako vam to ona, izdresirana, ne dopusti spuštanjem na vlastita koljena. Na njezina dva metara visine morate se dobro opustiti jer se klatite kao na tankoj grani i nadate se da neće zapuhati vjetar. Gore, odakle pogled puca nadaleko i imate osjećaj da su vam i oči narasle, u sedlu koje se sljubilo s nezgrapnom grbom, počinje neopisiv osjećaj lebdenja nad pijeskom? | ||||
|
Pisao sam kako je deva zamijenila konja u pustinji zbog svojih širokih i mekih kopita koja sigurno koračaju po pustinjskom pijesku. Od tog doba postala je simbolom izdržljivosti ali nikad, bar nama Europljanima, ni približno elegantna i veličanstvena poput konja. On je bio i ostao simbolom snage, brzine i teške ukrotivosti, sve dok nije ugazio u vreli pijesak. Njegova oštra i uska kopita izgubila su bitku s premekanom podlogom. Konj je tu pokleknuo, ponižen, svoje mjesto prepustio je smiješnoj spodobi, krutoj u trčanju i kad doseže velike brzine, smotanoj kod svakog brzog manevra, uvijek jednako tupavog pogleda pojačanog golemim gubicama koje neprestano preživaju posljednji zalogaj. Da, površnim gledanjem sa strane to doista stoji i nitko se neće upustiti u polemiku oko toga dok se teškom mukom ne popne na visoka leđa "njezina veličanstva" deve. Nema šanse da ćete je uzjahati ako vam to ona, izdresirana, ne dopusti spuštanjem na vlastita koljena. Kad god i ako želi, može vas lako zbaciti s neudobnih leđa za koja je teško napraviti sedlo kakvo će vama odgovarati. Na njezina dva metara visine morate se dobro opustiti jer se klatite kao na tankoj grani i nadate se da neće zapuhati vjetar. Gore, odakle pogled puca nadaleko i imate osjećaj da su vam i oči narasle, u sedlu koje se sljubilo s nezgrapnom grbom, počinje neopisiv osjećaj lebdenja nad pijeskom, poput otiskivanja čamcem na blago valovito more. Srećom, imao sam priliku sresti bivšeg goniča deva čiji je engleski bio dovoljno dobar za opuštenu konverzaciju. Kazao mi je kako je do 1971. radio kao gonič deva i da je nebrojeno puta prešao s njima cijelu Saharu, od zapada na istok i obratno. Nisam pitao je li rat bio razlogom što je napustio taj posao (a vjerojatno je) ili dinamična motorizacija pustinje u kojoj sada deve putuju na džipovima i velikim tegljačima. Otkrio mi je neke pojedinosti o devinom mesu koje ovdje možete naći u svim većim naseljima. Najbolje meso je od deve koja nije prepješačila Saharu više od četiri puta, inače postaje žilavo i teško probavljivo. Deva dobrog zdravlja, težine od 150 do 200 kg žive mase, može dnevno prepješačiti od 40 do 70 km, naravno to ovisi i o podlozi po kojoj se kreće, ali i od sastava karavane. Karavane u kojima ima mnogo djece i žena ne mogu forsirati isti tempo kao one u kojima je samo muški sastav. Kazao mi je kako devama nije problem nedostatak hrane i tekućine nego niska temperatura. Više deva ugine od niskih noćnih temperatura nego zbog zmija, nestašice hrane ili vode. Zbog toga tijekom noćnog logorovanja goniči deve okupljaju na jednom mjestu, kružno i tijesno postavljene što održava i njihovu temperaturu, a grije i goniče koji su unutar kruga. Kad smo se pozdravljali na kraju kratkog čavrljanja, pitao me nešto na što je odmah dao vlastiti odgovor: "... znam da ti se na poseban način sviđa u Sahari, jer svima vama Europljanima treba pustinja za unutarnje preispitivanje i pročišćavanje, naučite se i strpljivosti?" Nisam mu na to rekao ništa, a i što tu treba dodati. |
Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene