Odnos Ujedinjenih naroda i Sjevernoatlantskog saveza zapravo je ugrađen u same temelje NATO-a - Sjevernoatlantsku povelju. Ujedinjeni narodi u središtu su institucionalnog okvira djelovanja Saveza. Za sve velike mirovne operacije Saveza upravo su rezolucije Vijeća sigurnosti na određen način bile inicijalni, instititucionalni okvir za angažman, kako na području jugoistočne Europe, tako i u Afganistanu. Rezolucija Vijeća sigurnosti daje okvir NATO-ovoj misiji za obuku u Iraku. Zapravo, načelno govoreći, golema većina članica NATO-a i nije spremna za bilo koju mirovnu operaciju ukoliko ona nije dobila mandat Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
U posljednje vrijeme produbljuju se odnosi između Ujedinjenih naroda i Sjevernoatlantskog saveza, postajući vrlo konstruktivnima kako u provedbi operacija potpore miru, tako konceptualno, politički, ali i institucionalno. Suradnja se ne iscrpljuje samo na pitanjima upravljanja krizama, već i na mnogim drugim područjima, poput civilno-vojnih odnosa, borbe protiv trgovine ljudima, borbe protiv mina.
Povelja UN - pravni okvir NATO-a
Priznanje izravnog odnosa Sjevernoatlantskog sporazuma i Povelje Ujedinjenih naroda temeljno je načelo NATO-a. Povelja UN-a pružila je pravni temelj za stvaranje Sjevernoatlantskog saveza. U tom odnosu dviju organizacija priznaje se nepodijeljena odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a za međunarodni mir i sigurnost. Načela djelovanja UN-a iskazana u Povelji itekako su potvrđena u Washingtonskom sporazumu, gdje se nepodijeljeno iskazuje vjera u temeljne zasade, poput obveze za mirnim rješavanjem sporova ili suzdržavanja od uporabe sile. Jasna veza između dvaju dokumenata je i članak 5. Washingtonske povelje koja se izravno poziva na članak 51. Povelje UN-a u kojem je definirano pravo saveznika da individualno ili kolektivno poduzmu onakvu akciju kakvu smatraju nužnom za obranu. Spomenuti članak uključuje uporabu oružanih snaga. I tim člankom Sjevernoatlantskog sporazuma obvezalo se da u trenutku kad Vijeće sigurnosti UN-a poduzme mjere za uspostavu mira, mora doći do prekida sukoba.
Činjenica je kako su na razini dokumenata UN i NATO bili izvanredno dobro povezani, no isto tako je istina kako su u vremenima posebno hladnog rata stvarni radni odnosi među dvjema vrlo važnim institucijama za svjetsku sigurnost i mir bili zapravo ograničeni. Situacija se drastično izmijenila od 1992. godine u kontekstu sukoba u jugoistočnoj Europi. Tada i u praksi dolazi do jačanja međusobnih odnosa. Prvi čin ojačane suradnje bio je kad su NATO-ovi brodovi u sastavu Savezničkih stalnih snaga za Sredozemlje potpomognuti NATO-ovim zračnim snagama pomogle u učinkovitom provođenju UN-ovog embarga na oružje za sve zemlje bivše Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije NATO i WEU započeli su provedbu operacija sprečavanja eskalacije sukoba, u uskoj suradnji s Ujedinjenim narodima. U prosincu iste godine ministri vanjskih poslova NATO-a službeno su potvrdili spremnost Saveza na pružanje potpore mirovnim operacijama pod vodstvom Vijeća sigurnosti UN-a.
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma Ujedinjeni su narodi dodijelili mandat NATO-u za provedbu vojnih aspekata mirovnog ugovora. Posebno su tijekom sukoba na Kosovu i tijekom krize 1998. bili uski odnosi među dvjema organizacijama, kao i tijekom sprečavanja rasplamsavanja sukoba u Makedoniji 2000. i 2001. godine. Suradnja se nastavila i u Afganistanu 2003.
Najkraće govoreći, suradnja dviju organizacija jamstvo je svjetske stabilnosti i mira, jer te dvije organizacije, dokazale su to, su komplementarne i upravo ta komplementarnost daje vjerodostojnost u rješavanju svjetskih kriza.
|
