|
|
| S časnikom iz Indije |
Prvi, nazovimo ga problemčić s kojim sam se susreo bio je već na zagrebačkom aerodromu Pleso. Naime, službeni samokres koji sam trebao transportirati u zapečaćenom drvenom sandučiću mađarska aviotvrtka Malev s kojom sam preko Budimpešte letio za Beirut nije prihvatila. Djelatnik Maleva odgovoran za utovar tereta rekao mi je da prebacim samokres u nekakav njihov mali metalni sandučić, ili ostaje u Hrvatskoj. Što sam mogao, posudio sam leatherman od kolege policajca u zračnoj luci (jer je moj već prošao check in) i razvalio drveni sandučić. Dobro da nisam trebao nositi pušku jer je djelatnik Maleva jedva strpao samokres u tu malenu metalnu kutijicu. Kad smo samokres stavili u metalnu kutijicu, shvatio sam da ću sletjeti u Beirut bez ikakve kutije, pa sam uzeo drvenu kutiju od samokresa i stavio je u ručnu prtljagu, moleći Boga da me nitko usput ne zapita zašto nosim praznu kutiju. Let do Budimpešte je protekao bez problema. Letio sam u prikrivnoj pustinjskoj odori sa svim propisanim oznakama pripadnika UN mirovne misije.
U avionu za Beirut sjedio je pokraj mene gospodin koji je odmah obuven digao noge na zid ispred sebe i nitko mu ništa nije rekao. Normalno, sjedili smo u business klasi. Poslije se osilio pa je izuo cipele, a zatim obje noge dignuo na zid ispred nas. Odmah sam pomislio, eto kako to ide u ovom dijelu svijeta, a ne možeš mu ništa reći jer si u odori, i bit ćeš gost u njegovoj zemlji godinu dana.
Kada smo sletjeli, nadao sam se samo da će sve biti u redu s mojom prtljagom. No, prva prepreka je bila pregled putovnice. Djelatnik koji mi je pregledao putovnicu zvao je svog iskusnijeg ili nadređenog kolegu i rekao da nešto nije u redu s njom. Vjerojatno vam je svima poznat osjećaj kad znate da je sve u redu, a administracija nešto izmišlja i vi pomislite pa je li moguće da nešto ne štima. Ovaj iskusniji uzme moju putovnicu i kaže mi: ?Gospodine, nemate vizu, ali sada ćemo vam mi to naplatiti i možete ići." E onda se ja u tri sata ujutro onako svjež sjetim da imam vizu na šest mjeseci, jer sam sto puta prekontrolirao službenu putovnicu. Za taj manevar se kod nas u Slavoniji kaže APP (ako prođe, prođe). Kad se malo bolje prilagodim u misiji, moram naći dio zapovjedništva koji je odgovoran za produženje vize.
Srećom sva oprema pa i samokres sretno su doputovali i preuzeo sam ih onakve kakve sam predao u Zagrebu. Kad sam prelazio posljednju prepreku na aerodromu u Beirutu carinik me je pitao imam li nešto prijaviti, odgovorio sam mu da imam samokres. Sad je opet on morao zvati nekoga starijeg ili pametnijeg, ali ne nužno tim redosljedom. Tu je sada nastupio mlađi službenik koji je rekao da je sve u redu i da mogu ići. Vjerojatno opet zbog UN oznaka. Oznaku UN-a sam posudio od kolege koji je bio u UN misiji i čini se da je to bio pravi potez, jer se inače oznake dobiju tek u misiji.
|
|
| Na tečaju arapskog |
Kad sam prošao sve libanonske administrativne prepreke, sa zebnjom sam išao prema izlazu iz aerodroma, jer me je tamo trebao čekati netko iz UN-a i prebaciti me do Naqoure gdje je smješteno zapovjedništvo mirovne misije UNIFIL. Normalno, tri sata ujutro, a mene nitko živ ne čeka. Alternativa je bila odlazak taksijem u jedan od hotela koje preporučuje UN i pozivanje telefonom zapovjedništva UNIFIL-a da mi pošalju prijevoz do Naqoure. Umjesto toga odlučio sam se za drugu opciju. Vidio sam desetak poljskih vojnika u zelenim prikrivnim odorama s oznakama UN-a. Odmah sam im pristupio i pitao idu li možda za Naqouru (na UN-ovim web stranicama sam ranije vidio da tamo imaju logističku bojnu). Odgovor je bio pozitivan i srećom imali su taman mjesto za mene.
Vozili smo se u početku od Beiruta po autoputu s tri trake. Na moje iznenađenje više nego u Hrvatskoj. Stekao sam dojam iz vijesti da je ovdje sva infrastruktura razorena. Nakon 20 kilometara počinju nekakva presijecanja tog autoputa i morali smo obilaziti pojedine dionice. Uz sve češće obilaske počeli smo nailaziti na učestale kontrolne točke LAF-a (Lebanese Armed Forces). One se prolaze tako da vozač upali svjetlo u unutrašnjosti vozila da libanonski vojnici vide kako smo svi u vozilu pripadnici UN-a. Kada smo ušli u područje operacija UNIFIL-a ili tzv. Blue line poljski vojnici stavili su od vjetra iskidanu UN zastavu.
Napokon u zapovjedništvu misije
Nakon dva sata i 30 minuta stigli smo u Naqouru. Poljaci su me odvezli do HQ, ali tamo nitko ne radi do 8 sati, a i da radi s dvojicom francuskih vojnika se nemoguće sporazumjeti na engleskom. Što će Poljaci dalje sa mnom ne znaju ni sami, pa me vode u Operativu svoje logističke bojne. U Operativi su mi skuhali kavu i nazvali JOC (Joint Operations Center) UNIFIL-a da vide zna li itko tamo zna kakva je procedura s novopristiglima. Zbog boljeg prijenosa informacija predaju mi slušalicu i ja pokušavam objasniti službujućem tko sam i što želim. Nakon kraćeg objašnjavanja on mi kaže da mi samo može osigurati telefonski broj CMPO (Chief Military Personnel Officer) koji radi od osam pa da odem k njima, a oni će me uputiti u proces prijama. Budući da sam u kamp Naqoura stigao u 5.30 sati do 9 sati sam bio prisiljen ostati u Operativi poljske logističke bojne. Tamo sam u nekoliko navrata gotovo zaspao na stolici jer cijelu noć nisam spavao. Nudili su mi i doručak, ali sam im zahvalio na ljubaznosti. U osam sati sam nazvao ured CMPO i objasnio im tko sam, ali s druge strane su mi rekli da prvi put čuju za mene i moje radno mjesto i da dođem u devet kad se pojavi šef ureda. U 9 su mi Poljaci organizirali prijevoz autobusom do CMPO jer sam imao više od 80 kilograma opreme (kaciga, pancirka, torba za prvu pomoć ...).
Kad sam napokon stigao do ureda CMPO nekakav Chief Clerk iz Nepala mi je kazao kako ne zna gdje ja to trebam raditi, ali neka odem do zapovjednika kampa koji će odrediti gdje ću biti smješten. Gledam ja njega, gleda on mene. Nitko ne miče, kao u westernu. Onda mu kažem kako bih vrlo rado otišao tamo, samo da znam gdje se taj čovjek nalazi i da ne moram vući po temperaturi od 36 stupnjeva i vlažnosti zraka od 60 % 80 kilograma opreme. On se malo pribrao i predložio da opremu ostavim kod njega u uredu i dao mi jednog vojnika koji mi je pokazao gdje je zapovjednik kampa.
Zapovjednik kampa, pukovnik iz Gane srdačno me dočekao i pozdravio. Ne izgleda mi zbunjeno kao Nepalac. Kazao mi je da ću privremeno biti smješten s bojnikom iz Portugala. Inače bi bojnici, prema njegovim riječima, trebali biti sami smješteni u jednoj sobi ili kontejneru, ali sada je trenutačno takva situacija. Zatim pukovnik poziva i bojnika iz Portugala da nas upozna. Bojnik uskoro stiže i zapovjednik kampa mu je objasnio situaciju kako ću mu ja kraće vrijeme biti "cimer" dok ne dođe drugi Portugalac. To nije dobro za mene jer se neću pošteno ni smjestiti, a već ću morati seliti. No što je, tu je. Kad sam se vratio po opremu u ured CMPO čekao me je bojnik iz Indije kojega ću zamijeniti na dužnosti u COE Unit. Napokon su se kockice počele slagati i UN sustav je shvatio gdje trebam raditi. Kad sam ubacio stvari u svoj novi dom u dijelu kampa koji zovu Tara, vratio sam se u ured CMPO i službeno započeo s procesom Check In (valjda bi to u slobodnom prijevodu na hrvatski značilo proces prijama). Paralelno s tim bojnik Tavrun Vohra iz Indije upoznavao me s djelatnicima unutar COE Unit-a i mojim dužnostima.
|
|
| Ispraćaj kolege |
Chek In je neka vrsta procesa prikupljanja potpisa različitih ureda administracije koji na taj način bilježe da je novi član došao u misiju, a ujedno i da on zna kamo treba otići ako nešto treba. Kad se to obavi, obrazac sa svim potpisima se predaje u J-1. Najbolji pokazatelj kakva je klima u Libanonu je taj što se Crnci iz Gane žale na vrućinu i visoku vlagu. Prilikom prikupljanja potpisa u dva dana ne znam koliko puta sam ulazio s vanjskih 40 stupnjeva na 20 stupnjeva u uredima. Stvarno moraš biti zdrav kao dren da to izdržiš.
Drugi dan boravka u misiji, kad nas je obojicu iscrpio proces Check In, bojnik iz Indije me poveo na čaj u indijski časnički klub. Tamo se zna hijerarhija. Možda i više nego je to prihvatljivo u Hrvatskoj. Na primjer, dok časnici iznad čina satnika pijuckaju čaj, grickaju male sendviče i male uštipke punjene povrćem u 10 sati svakoga dana u klimatiziranom klubu, ostatak vojske (nisam baš siguran je li baš svi) mogu to isto raditi na otvorenom u nekakvoj sjeni (temperatura samo 35 stupnjeva u hladu!). I svi su zadovoljni i cijelo se vrijeme smješkaju.
Točno u podne drugoga dana primopredaje bojnik Tavrun mi je rekao kako odlazi na novu dužnost i kako sam sada prepušten samome sebi. Možete misliti kakva je to bila primopredaja.
Kasnije istog dana na ručku sam čuo da je upravo započeo tečaj arapskog jezika i da se mogu priključiti. Budući da je arapski službeni jezik u Libanonu, istog dana sam se priključio grupi. Dobro će mi doći kad budemo izlazili iz kampa u komunikaciji s lokalnim stanovništvom. Moram priznati da kod izgovora nekih slova umalo nisam slomio jezik.
Ako vam se učinilo da su pojedine situacije smiješne, vjerojatno to tako i mora biti kad se u misiji nalazi više od 13 000 vojnika iz 30 različitih zemalja i 1000 civila skupljenih iz cijelog svijeta?
|
