|
|
|
"Nakon što sam ovo vidio, više ne vjerujem da su Amerikanci sletjeli na Mjesec", rečenica je jednog od pripadnika IV. gardijske brigade kojom nam je dočarao ophodnju hrvatskih vojnika po pustinjskom krajoliku u afganistanskim brdima sjeverno od kampa Marmal u Mazar-e-Sharifu. Premda su pripadnici IV. gardijske sa sobom vodili skupinu hrvatskih novinara, pojasnili su nam da je ovo zapravo dio njihovog uobičajenog posla?
Probijamo se jeepovima kroz oblake pustinjske prašine koju sami podižemo, osjećajući se poput sudionika relija Pariz-Dakar. Rubac oko vrata za zaštitu od prašine obvezan je. Cilj nam je doći do nekada strateški iznimno važne točke s koje su vojnici Sjevernog saveza devedesetih godina branili ovo područje od talibanskih napada. Danas je ona izgubila to značenje, ali je našim vojnicima bitna jer se s nje pruža iznimno dobar pogled na područje unutarnjeg prstena multinacionalnog kampa Marmal (u promjeru oko 5-6 kilometara) koje svakodnevno osiguravaju. Njihova je zadaća uočiti svako sumnjivo kretanje prema kampu, u kojemu uz njih i ostale pripadnike hrvatskog kontingenta žive i rade i brojni vojnici ISAF-a, te prema vojnoj i civilnoj zračnoj luci čija je sigurnost posebno važna jer povezuje ovaj dio Afganistana s Uzbekistanom, još nekim susjednim državama, ali i glavnim gradom Kabulom. Osim na kamp i zračnu luku, s obronka planine pruža se doista veličanstven pogled na pustinjsko žutilo dolina u podnožju, na obronke planinskog lanca Hindukush, kao i na grad Mazar-e-Sharif koji ima oko 200.000 stanovnika. Na naše čuđenje jedan od vojnika nam objašnjava da će s početkom zime sav taj krajolik postati zelen što će trajati sve do proljeća i ovo područje od beznadne pustinje pretvoriti u plodna polja.
U takvom, za njih neuobičajenom okružju, prema kojemu i dalmatinski krš i vrućine na koje su navikli izgledaju blago i pitomo, od ljeta ove godine žive i rade pripadnici IV. gardijske brigade kao INF TF (namjenski organizirane snage pješaštva) u Regionalnom zapovjedništvu Sjever, u sklopu već desetog kontingenta OSRH u misiji ISAF u Afganistanu.
U kampu Marmal
Šest mjeseci zahtjevnog i odgovornog rada u apsolutnoj tuđini, daleko od obitelji, u nepoznatom i nepristupačnom podneblju s hladnim noćima i nesnosnim dnevnim vrućinama, nije uvijek lako izdržati ni ovim čvrstim momcima, od kojih mnogi imaju iskustva iz Domovinskog rata. No, duhovna potpora ne manjka. Od sredine 2006. godine, s povećanjem broja naših vojnika u misiji ISAF, Vojni ordinarijat je počeo s upućivanjem vojnih kapelana u misiju. Trenutačno je s njima (prije toga bio je u Kabulu) fra Božo Ančić, vojni kapelan koji mnogo znači vojnicima u našem kampu jer se uz obavljanje svojih redovitih crkvenih dužnosti ističe i nekonvencionalnim pristupom ljudima, specifičnim humorom, ali i spremnošću da se u svakom trenutku založi za bolje uvjete rada i života svojih vojnika ili inicijativom za raznovrsne oblike pomoći njima i njihovim obiteljima. Tako smo u kampu Marmal imali prilike biti na, za većinu od nas najneobičnijoj misi u životu koju je držao, a tko drugi nego - fra Božo. Tako daleko od kuće, u kapelici koju su ranije uredili Nijemci, usred sjevernoafganske pustinje. Nakon mise fra Božo je dao izjave novinarima dviju televizija. Na pitanje o Afgancima i razlikama u mentalitetu, religiji i kulturi između njih i nas odgovorio je da ih unatoč očitim razlikama uvijek nastoji razumjeti i prihvatiti to u sebi. Istaknuo je da mu je ovdje posebno žao djece, zbog uvjeta u kojima žive a s tim se slažu i ostali naši vojnici s kojima smo razgovarali.
|
|
|
I ovdje naše vojnike odlikuje već poslovična umješnost u ophođenju s domaćim stanovništvom i iznimno korektan odnos koji proizlazi iz toga. Tako su nam rekli da mnogobrojni Afganci koji rade u kampu Marmal posebno vole zapovjednika jedne od desetina desetnika Ivicu Višića, vjerojatno zato što im se dobro uklapa u krajolik jer je i sam planina od čovjeka, a uz to dobroćudan. I visoki njemački i norveški časnici s kojima smo razgovarali puni su hvale za naše vojnike. Inače, Nijemci su vodeća nacija u kampu Marmal, kao i u Regionalnom zapovjedništvu Sjever, pa su tako i naše namjenski organizirane snage pješaštva pod njihovim zapovjedništvom. Uz njihovu pomoć i uz pomoć zapovjednika pješačkog voda satnika Miroslava Katuše imali smo priliku razgledati kamp koji imponira organiziranošću, uvjetima smještaja u blindiranim, klimatiziranim kontejnerima, najmodernijim sustavima sigurnosti oko kampa, ali i tipično njemačkom čistoćom i urednošću. Tako primjerice kazna za obavljanje male nužde izvan brojnih, strateški raspoređenih WC-a iznosi drastičnih 500 eura. Pa tko voli, nek' izvoli. U kampu se nalazi i supermoderna bolnica, kažu u ovom trenutku jedna od najboljih u cijelom Afganistanu, u koju dolaze i teže ozlijeđeni ili bolesni civili iz okolnih područja. Bili smo i na kratkoj prezentaciji poznatog njemačkog višenamjenskog oklopnog vozila Dingo, tj. novije inačice Dingo 2. Dok je njihov avion Tornado letio iznad nas, njemački domaćini su nas upoznali i s istinski simpatičnim robotom Theodorom, koji izgleda kao da je upravo pristigao sa snimanja nekog od novih nastavaka "Rata zvijezda". Riječ je zapravo o daljinskom protuminskom sustavu koji služi za uklanjanje mina i eksplozivnih sredstava.
Hrvatski policajci među najboljima
Najveći dio našeg sedmodnevnog boravka u Afganistanu protekao je ipak u Kabulu, u kampu Warehouse i u našem kampu Cobra unutar Warehousa. Uz zapovjednika kontingenta brigadira Dražena Bartolca, koji je s nama bio i u Mazar-e-Sharifu, ispunjavajući dužnost obilaska svih lokacija gdje se nalaze naši vojnici u Afganistanu - u kampu borave pripadnici vojne policije, ali i logističari i ostali. Uz vojnike tu su i dva službena psa, prekrasni njemački ovčari od kojih je jedan zadužen za eksplozive, a drugi za narkotike. Ozbiljni i odgovorni profesionalci, a u slobodnom vremenu kućni, bolje rečeno, kampovski ljubimci.
U prošlom broju spomenuli smo zavidno umijeće naših vojnih policajaca u vožnji kroz kabulski prometni kaos, a novinari koji su ovaj put bili štićene osobe, jer su policajci skrbili o njihovoj sigurnosti, mogli su se osobno uvjeriti koliko je to zahtjevan i složen posao. Vojni policajci su u Kabulu još od veljače 2003., stekli su golemo povjerenje Zapovjedništva ISAF-a i etablirali se među najbolje u svom poslu. Stoga im se često povjeravaju najvažnije i najodgovornije zadaće. Osim što imaju zadaće pratnje za različite potrebe, primjerice za našeg boravka osiguravali su mađarskog ministra zdravstva u službenom posjetu Vladi Afganistana, vojni policajci obavljaju i niz drugih dužnosti. Izlaze na mjesto različitih događaja i izvan kampa Warehouse, provode ophodnje, kontrolu na glavnom ulazu u kamp, osiguranja i preglede s vojno-policijskim psima itd. Za sve vrijeme rada kao integralni dio multinacionalne postrojbe vojne policije stalno su u vezi s ostalim međunarodnim snagama osiguranja, Turcima kao vodećima, te Bugarima, Talijanima i Portugalcima. Osim provedbe tih zadaća, namjenske snage Vojne policije provode i obuku lokalne civilne i vojne policije. Bili smo stoga i na ceremoniji završetka jednog od takvih tečaja, kad je zapovjednik NOS-a Vojne policije bojnik Tihomir Zebec, koji je već drugi put u misiji, dodijelio certifikate polaznicima.
S vojnim policajcima posjetili smo i streljanu Pol-e Charki u dolini blizu Kabula, tako da su se uz naše, bugarske i talijanske vojne policajce, uz autoritativno vodstvo narednice Maje Čavlović, novinari, snimatelji i fotografi kao okorjeli civili okušali u gađanju iz vatrenog oružja. Prije dolaska u Pol-e Charki obišli smo dolinu u kojoj se nalazi poznato groblje ruskih tenkova. Sve što je bilo uporabljivo na "pokojnim" tenkovima odnijeli su ili Rusi na odlasku ili Afganci kasnije.
"Dubrovnik" u kampu Cobra
Dio tima na koji također svi mogu biti ponosni, a imali smo ih prilike posjetiti naš je četveročlani medicinski tim. Posjetili smo ih baš u trenutku kad su (nažalost) imali pune ruke posla. Naime, dan ranije u bolnicu je dopremljen velik broj ranjenika, pripadnika afganistanske policije koji su napadnuti u Bagramu, gradu na istoku zemlje. Naši medicinari, zajedno s kolegama iz Albanije i Makedonije rade u sklopu češke bolnice. Kao i uvijek, dali su sve od sebe, ali nekima od ranjenih nije bilo pomoći. Voditelj tima doktorica Dorotea Čandrlić, iako vidno iscrpljena nakon teškog dana i noći iza sebe, bez problema je dala izjavu hrvatskim televizijama, pokazujući time da smatra važnim upoznati domaću javnost s njihovom misijom i zadaćama u Afganistanu. Da je naša medicinska "reprezentacija", iako malobrojna, na visokoj cijeni, potvrđuje i to što je u Zapovjedništvu ISAF-a jednu od dužnosti preuzeo i naš liječnik, pukovnik Mario Dadić.
Za uspješnost misije u Afganistanu osim ovladavanja klasičnim vojnim vještinama i dobrog odnosa s domaćim stanovništvom, važno je znati i dobro funkcionirati u multinacionalnom okruženju. Multinacionalni kamp Warehouse s punim pravom nosi taj pridjev. Može se reći - Europa u malom, ako baš ne svijet u malom. To je naravno zajednička karakteristika svih kampova ISAF-a u Afganistanu. A kako i ne bi, kad u misiji ISAF trenutačno sudjeluje 26 članica i 11 nečlanica NATO-a. Vodeća nacija u kampu sada su Francuzi koji su zamijenili Nijemce, od kojih se pak većina preselila prema sjeveru zemlje, baš prema Mazar-e-Sharifu. Svatko nastoji djelić nečega karakterističnog za svoju zemlju prenijeti ovamo kako bi se osjećao ugodnije i malo ublažio nostalgiju. Tako su Francuzi u dvorištu ispred francuskog caffe-bara postavili repliku Eiffelovog tornja visoku nekoliko metara (može se koristiti i kao božićno drvce). Portugalci su polovicu svog kafića ispunili vrlo vjernom kopijom znanog lisabonskog tramvaja, turističke atrakcije koja vozi i po najstrmijim i najužim ulicama portugalskoga glavnog grada. Imali smo priliku uživati u južnjački veselom ugođaju njihovog kafića u neposrednoj blizini našeg kampa Cobra. Tom južnjačkom ugođaju prilagodilo se i žensko osoblje iz Nepala i Rusije koje je plesalo s Portugalcima. Malo duže se čekalo za šankom, ali naravno nitko normalan se zbog tog ne uzbuđuje. A kad je šank napokon opet proradio, susreli smo visokog mulata iz Mozambika, pripadnika specijalnih postrojbi portugalske vojske, koji je kad je saznao da smo iz Hrvatske platio piće kompletnoj ekipi. Ipak treba reći da je u svim ugostiteljskim objektima i u Warehousu i u kampu Marmal (koje smo također posjećivali) "fajront" već u 22 sata.
Naravno i naši se trude ostaviti pečat u kampu Cobra, pa tako na krovu sad već kultne ljetne terase piše "Dubrovnik". Na svakom je koraku očit je trud naših vojnika da se na što bolji način osmisli život za šestomjesečnog boravka u kampu bez mogućnosti bar kratkog dopusta i susreta s najmilijima. Između kontejnera za život i rad nalazi se prostrana prostorija za popodnevni i večernji odmor s bilijarskim stolom i televizorom. Tu je i mala kuhinja u kojoj vojnici mogu skuhati ili ispeći nešto za svoju dušu kad im dosadi hrana u menzi ili u nekoj od pizzerija ili drugih restorana u kampu. Nemjerljivo značenje za kontakt (bar na daljinu) s članovima obitelji i prijateljima predstavlja mala internet soba s tri računala, a kažu da je za to zaslužan ovdašnji glavni ekspert za informatiku natporučnik Robert Poljak.
Veseliji trenuci nastupili su kad su naši u kampu, u skladu s povremenom tradicijom, organizirali roštilj i slavonski čobanac za novinare, sve naše vojnike koji nisu bili na dužnostima, ali i goste iz drugih vojski ISAF-a. Opet internacionalan ugođaj, došli su Francuzi, Turci, Bugari, Talijani, Portugalci, Nijemci, Afganci, ali ovaj put u našoj režiji. tj. kad je čobanac u pitanju u režiji majstora Zeke, razvodnika Krunoslava Zečića. Na kraju moramo spomenuti i bojnika Sinišu Marolta i časničkog namjesnika Romana Karla, koji su tijekom čitavog boravka nesebično bili na usluzi novinarskoj ekipi. Naravno da smo upoznali još niz sjajnih osoba, i u Kabulu i u Mazar-e-Sharifu, i nakon dugo vremena susreli neke prijatelje i poznate kolege, ali nažalost zbog ograničenosti prostora nismo u mogućnosti sve ih spomenuti. Isto tako, zbog kratkoće vremena - a sedam dana u prostranom Afganistanu je doista premalo - nismo stigli obići pripadnike našeg kontingenta u Mobilnom promatračkom timu za vezu (MLOT) u Chagcharanu, Operativnom mentorskom timu za vezu (OMLT) u kampu Mike Sppan u Mazar-e-Sharifu, kao i naše vojnike koji su smješteni u POL-e Khomriju u sklopu tamošnjeg Provincijsko-rekonstrukcijskog tima. Ne treba posebno isticati da i oni zbog vrste zadaća i načina kako ih obavljaju također zaslužuju medijsku i svaku drugu pozornost. Zato ih spominjemo u ovom članku, a posjet njima morat ćemo prepustiti nekoj drugoj "ekspediciji".
|
