broj 165, prosinac 2007.

Vladimir BRNARDIĆ

Zadnja promjena: 21.8.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
RAZGOVOR - Vlado BAGARIĆ brigadni general, zapovjednik HRZ-a i PZO-a
Održana Završna planska konferencija projekata izobrazbe u Splitu
Priča o cipelicama
Stigli Jurišnici
Interni natječaj
Interni natječaj
Interni natječaj
Obilježena 16. godišnjica pogibije pilota i padobranaca u Otoku
Obuka u Bojni za specijalna djelovanja
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Odlike modernih specijalnih postrojbi
Kroz blato i prašinu (II. dio)
A400M širi krila (I. dio)
Razvoj mlaznih aviona 1937.-1950.
FELJTON - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije (IV)


Tragom vaših pitanja








Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije (IV)
Josip Kazimir Drašković (1716.-1765.)
Niz bitaka u kojima je sudjelovao Drašković impresivan je, a njegovo herojstvo dodatno dobiva na "težini" kad se uzme u obzir to da je vrlo često osobno predvodio juriše svojih postrojbi...


Većinu svojih brojnih bitaka Josip Drašković vodio je tijekom Sedmogodišnjeg rata između Austrije i Prusije
Pripadnik poznate hrvatske plemićke obitelji, Ivan V. Drašković bio je hrvatski ban i general. Njegov sin Josip Kazimir nastavio je tradiciju i također se odlučio za vojničko zvanje. Stupio je u službu 1734. s 18 godina. Od 1736. do 1739. sudjelovao je u ratu protiv Turaka, boreći se u Srbiji i Vlaškoj. Nakon toga, 1745. postao je potpukovnikom u 32. linijskoj pješačkoj pukovniji Forgách, s kojom je tijekom Rata za austrijsko naslijeđe (1740.-1748.) uspješno ratovao u Italiji. Zbog toga je 1749. promaknut u pukovnika, a samo godinu dana kasnije postao je general bojnik.
U Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.) prvo se istaknuo u bici kod Lobositza 1. listopada 1756. kamo je, kako bi spriječio austrijski pokušaj deblokade opkoljene saske vojske kod Pirne, pruski kralj Fridrik II. poslao dio pruskih snaga ususret Austrijancima. Austrijski maršal Browne zauzeo je povoljan položaj s glavninom vojske. Na desnom krilu uzduž rijeke Elbe bila je postavljena jaka prethodnica koja je podupirala četiri bojne karlovačkih i banskih krajišnika pod zapovjedništvom generala Draškovića izbočene ispred desnog krila. Krajišnici su bili smješteni na padinama brijega Lobosch, a zadaća im je bila omesti dolazak i razvoj Prusa. Fridrik je isprva mislio boriti se s austrijskom zalaznicom, pa je poslao konjicu u dva juriša koja su vrlo lako odbijena. U međuvremenu je austrijsko topništvo počelo tući prusko pješaštvo koje se još nije potpuno razvilo ispod Loboscha, odakle su ga gađali i hrvatski krajišnici. Fridrik je poslao tri pukovnije očistiti brijeg, ali one su napredovale vrlo sporo. Iako je već napustio bojno polje, misleći da je bitka izgubljena, odlučujući trenutak je nastupio kad su pruski generali počeli slati sve više postrojbi koje su na kraju uspjele protjerati krajišnike s brijega i potisnuti ih prema prethodnici. Prethodnica je vrlo brzo napustila položaje i povukla se prema glavnini kod Lobositza. Tada je Browne, prije napada ostalih pruskih snaga, odlučio povući sve snage preko Elbe, iako glavnina uopće nije ušla u borbu. Iako je bitka završila neodlučeno s većim pruskim gubicima, austrijske snage nisu uspjele u naumu deblokiranja saske vojske. Nešto kasnije je ipak uspio prodor odabranih austrijskih postrojbi gotovo do utvrđenoga saskog logora, ali su se u međuvremenu demoralizirani i loše vođeni Sasi predali. Drašković se istaknuo uspješno zapovijedajući krajišnicima koji su dugo ometali i zadržavali Pruse, nanijevši im teške gubitke.


Sudjelovao je u bici kod Praga 6. svibnja 1757. Na visoravni uz istočne bedeme Praga zapovijedao je odjelom krajišnika istaknutim pred glavnim austrijskim položajima, u opkopima između sela Hlaupetin i Keyske bare. Nakon poraza, austrijska se vojska sklonila u Prag, među njima i Drašković sa svojim krajišnicima. Prusi su opsjeli grad, ali zbog njegove veličine, smještaja na obje obale rijeke Vltave, i snažne neprijateljske vojske u njemu, crta opsade bila je vrlo duga. To je omogućilo lako pokretnim Hrvatima stalne ispade i napadaje na pruske opkope i bitničke položaje, što je Drašković sa svojim krajišnicima činio već od prvih dana opsade, zaposjevši predteren uz istočne bedeme. Nakon poraza kod Kolina, Prusi su morali prekinuti opsadu i odstupiti. Nešto kasnije Hrvat je sudjelovao u pobjedi nad Prusima kod sela Moys pokraj Görlitza 7. rujna 1757., što je jedna od manje poznatih epizoda iz Sedmogodišnjeg rata. Drašković je s dvije bojne banskih krajišnika uz potporu Arenberg grenadira dobio zadaću napasti opkope na brijegu Jäkelsbergu koje su branile tri pruske bojne. Austrijanci su krenuli u napad u tri kolone, a Drašković je predvodio juriš s lijeve strane. Predvodeći osobno vojnike, upao je među prvima u opkope i bio lakše ranjen. Prusi su bili prisiljeni na povlačenje, a zarobljena su tri pruska topa i jedna zastava. Prusi su poduzeli protunapade, ali su odbijeni, a Austrijanci su zarobili grofa Anhalt-Dessaua, generala Kannachera i još nekoliko časnika. Iste je godine Drašković zauzeo utvrđeni grad Schrekenstein i prešao Elbu te zajedno s generalom Laudonom ometao povlačenje pruskom generalu Keithu. Potkraj godine, 5. prosinca 1757., general Drašković je sudjelovao u bici kod Leuthena. Zapovijedao je krajiškim postrojbama smještenim u šumi ispred desnog krila, koje nisu aktivno sudjelovale u bici. No, potom je uslijedio sukob kod Olmutza (1758.), nakon kojeg je Draškovićeva hrabrost nagrađena caričinim najvišim odlikovanjem.
Drašković se ponovno istaknuo nakon dvije godine, 25. srpnja 1760., prilikom zauzimanja tvrđave Glatz. Austrijske snage generala Laudona početkom lipnja odbacile su Pruse pod generalom Fouqueom prema Breslau, zauzele Landshut i opkolile utvrdu. Opsada je postavljena tijekom 25. lipnja, tako da su već sljedećeg dana u zoru sve baterije otvorile paljbu. Laudon se zajedno s Draškovićem i jednim topničkim pukovnikom nalazio u rovu, pa su primijetili na jednom dijelu utvrde grupu pruskih vojnika koje su bez većeg otpora potisnuli natrag u skriveni put satnija grenadira. Ubrzo su Prusi pokušali još jedan ispad, ali su ponovno odbačeni i za njima su u sakriveni put ušli grenadiri i dragovoljci koji su ih prisilili na daljnje povlačenje dublje u tvrđavu. Za njima je Laudon odmah uputio jednu bojnu i uskoro je čitava utvrda bila zauzeta.
Još iste godine, 3. studenoga, borio se Drašković u bici kod Torgaua, a 1761. vodio vlastiti zbor u gornjoj Šleskoj sa zadaćom zaštite Moravske. Nakon upada pruskih snaga povukao se s položaja kod Jägerndorfa i prepustio ga Prusima. Spretnim manevriranjem i odbivši pruske napade kod Zückmantela, prisilio je generala Ziethena na povlačenje iz Šleske i ponovno zauzeo grad. Iste godine 15. kolovoza sudjelovao je i u bici kod Lignitza, gdje su Austrijanci poraženi.
Godine 1761. istaknuo se Drašković u zauzimanju Schweidnitza. Nakon pokreta Fridrika II., general Laudon je saznao da tu vitalnu utvrdu brani samo pet pruskih bojni. Prišuljao se mjestu i u ranu zoru 1. listopada izveo juriš s osam četa ruskih grenadira i dvadeset bojni Austrijanaca. Rusi su napadali kod Bogendorfa, a Austrijanci su jurišali na Galgenfort. Austrijski su juriši dva puta bili odbijeni, ali uz posebno zalaganje časnika izveden je uspješan proboj. Do jutra bila su zauzeta sva vanjska utvrđenja. U bici kod istog mjesta sljedeće godine podmaršal Drašković je bio zarobljen. Već je sljedeće godine oslobo- đen i 26. veljače 1763. promaknut u čin generala topništva, a za zasluge tijekom čitavog rata odlikovan je Komanderskim križem Reda Marije Terezije. Ovo posljednje odlikovanje dodijeljeno mu je na 10. promociji 15. listopada 1765. Drašković je osim toga bio postavljen i za zapovjednika Transilvanije (Erdelja). General topništva Josip Kazimir Drašković umro je u dvorcu Klenovnik pokraj Ivanca 9. studenoga 1765. godine.


Prikaz opsade Olmütza na freski u dvorcu Brezovica
General u jurišu

Vojna 1758. započela je pruskim osvajanjem Schweidnitza u Šleskoj, nakon čega je Fridrik II. upao u Moravsku i 20. svibnja opsjeo Olmütz (danas Olomouc u Češkoj). Drašković se nalazio u opsjednutom gradu i zapovijedao odjelom postrojbi u kojoj su većina bili Hrvati: Varaždinsko-križevački krajišnici i 53. linijska pješačka pukovni- ja Simbschen, jedina redovita austrijska pješačka pukovnija novačena u hrvatskim krajevima, ustrojena od nekadašnje postrojbe Trenkovih pandura. Oni su bili najaktivniji dio posade: Križevčani su stalno napadali manje neprijateljske odjele, držeći predteren i sela na strani na kojoj Prusi nisu izvodili opsadne radove već samo blokirali tvrđavu, a pukovnija Simbschen je poduzimala česte ispade iz tvrđavskih bastiona, uništavajući opsadne opkope i bitnice, ponekad predvođena osobno Draškovićem. Odlučna obrana grada a uskoro i potpuni prekid dostave potrepština za opsadnu vojsku, primorala je Pruse 1. srpnja na podizanje opsade i odstupanje. General Marschall, zapovjednik Olmütza, bio je pun hvale za držanje generala Draškovića pa je on promaknut u čin podmaršala, a odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije. Odlikovanje mu je dodijeljeno na 3. promociji 4. prosinca 1758.


Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene