|
|
| Demonstracija vještine s nunčakama!!! |
Noćna ophodnja u Chagcharanu. Hore precizno zaobilazi rupe koje se naziru na snijegom i ledom okovanim ulicama, pokušavajući ostaviti na miru pse lutalice, kojih je ovdje poveći broj. Veličina im, obasjanim svjetlima reflektora, poprima epske razmjere. Miro se preko razglasa javlja bunovnim čuvarima mira što su istrčali, objašnjavajući kako smo mi po istom poslu ovdje među njima. Onako bunovni, napola odjeveni na kraju samo mašu. Iznenadila me slika Chagcharana koji tone u prvi san. Popriličan je tu broj svjetala i pomislio bi čovjek koji dolazi iz okolnih sela kako zaista ulazi u velegrad. No, slika pomalo vara. Osim malene elektrane, sva ostala električna energija kućne je proizvodnje. Svoj agregat, svoja struja.
A na mračnim, neravnim ulicama tek poneki zalutali prolaznik, koji u ruci obvezno nosi poveliki štap. Valjda zbog pasa, nisam ih pitao. Obilazimo policijske punktove u gradu, nailazimo na poznata lica. Već su i oni naučili pozdraviti na hrvatskom, neprestance pogledavajući prema prtljažnicima naših vozila. Kao da se pitaju kad će više ti darovi, bez kojih nikada ne prolazimo. Zagledaju u Branka, Marija, Slavka, Limenog. Priča nam jedan od najmlađih policajaca o svoje troje djece. Nagađamo zajedno koliko bi godina trebali imati. Nevažno, zapravo, i njemu i nama. Bitna su ona tri paketa dječje odjeće. Ako je pomalo i veliko, narast će djeca. Pogledavao sam policajca i nije mi bilo jasno kako zapravo u papučama izdržava ovu čagčaransku noć. Njegove kolege iz smjene veselo pričaju s nama kao da poznajemo ne dari već i lokalni dijalekt. Temeljne fraze odavno smo naučili, a sad pomalo uranjamo u gramatiku. Nastavljamo vožnju prema okolnim visovima, pitajući našega Vladu je li postao tata. Ovih dana je u velikom iščekivanju. Mi, kao pravi prijatelji, solidariziramo se s njim.
Oživjela legenda
|
|
| Noćna ophodnja |
Oko nas zasljepljujuća bjelina brežuljaka, obasjana našim reflektorima. Zagledamo se prema putovima, što tako lijeno ulaze u metropolu. Nigdje nikoga. Tišina. Čak ni oni veliki psi ne laju bez ozbiljnog razloga. Odlazimo prema kružnome toku u blizini jedinoga gradskoga mosta preko rijeke Hari Rud. Odjednom pred nas, iz policijskih kontejnera, valjda probuđeni brujanjem automobilskih motora, izlaze četvorica muškaraca, koji na sebi imaju tek poneki ostatak sive policijske odore. Naoružani puškama, palicama i na tren nismo mogli vjerovati očima. Znao sam kako je u Mostaru podignut spomenik legendi kung-fu filmova Bruceu Leeu, no pred nama se, doduše s turbanom, pojavila - legenda sama! Naoružan ni manje ni više nego nunčakama, koje sam posljednji put gledao još u djetinjstvu, u jednom od hongkonških filmova. Zamolismo ga da demonstrira djeličak svojih borilačkih sposobnosti i, treba li reći, zamalo popadasmo na zemlju od smijeha. Zaista je u ovom gradu, u našem Ghoru, moguće u svakom trenutku gledati neku od predstava teatra apsurda. No, i smijeh je ono što treba vratiti na lica ovih izmučenih ljudi, smijeh koji ulijeva nadu kako je neka ljepša večer ipak moguća, večer u kojima će se prisjećati i ovakvih dogodovština. A mi, obavljena posla, zapućujemo se prema našem kampu, ne bismo li u svoje zapise dodali i jedan ovakav, rijedak, koji u herbariju sjećanja pomno čuvamo, kako bi nas jednom vratio u dane kada je zamalo sve bilo moguće vidjeti i doživjeti. Prohladna siječanjska noć vuče se prema zori. Tamo na obzoru stidljivo izviruje novi dan.
|
