|
|
| Vrijeme je u Ghoru kategorija koja nikoga ne opterećuje |
Potekla je rijeka Hari Rud i mi smo pomalo živnuli. Množe se odlasci u Chagcharan jer uvijek je potrebno obaviti poneki sastanak s lokalnim vlastima. A one u pripadnike PRT-a često gledaju kao u čudotvorce. Ponekad mi se učini kako bez iznimke očekuju da sve njihove probleme riješi svemogućna ruka ISAF-a. Navikli smo da u posjete ne idemo praznih ruku, jer našim bi domaćinima to, poslije svih ovih mjeseci, vjerojatno bilo čudno. A i mali darovi čine odnos, osobito prema nama Hrvatima, poprilično toplim. Čovjek se vrlo brzo navikne na poljupce poznanika usred Chagcharana, ali i na spremnost da snize cijena u lokalnim trgovinama. A kod Kemala se može naći svega: i namještaja, i agregata, i televizora. Marka? Nije problem. Plastika trpi sve i ubrzo televizor postane Sony, a kineski motocikl Honda. Sve ovisi o ukusima. Na obalama Hari Ruda, gledamo gorštake koji s magarcima dolaze po vodu, a i one bogatije koji svoje toyote - u ovim krajevima gotovo da i ne postoje druge marke automobila - peru pomalo iznad onih prvih. Naravno, voda je u ovim krajevima, što je apsurd ako se zna na kakvim zalihama vode počiva zemlja, vrlo rijetka i dragocjena.
Učeći dari
Lokalne su vlasti, ali i obični ljudi vrlo dobro primili naše donacije lokalnim džamijama: uručili smo im razglase. I predstavnici Odjela za vjerska pitanja znaju kako su u našoj zemlji odnosi s Islamskom zajednicom riješeni tako da mogu poslužiti mnogim drugim zemljama za uzor. Za to se zna čak i u ovoj zabačenoj provinciji, negdje po sredini Afganistana, gdje i odlazak u najbliže okolno selo predstavlja pothvat. "Bog je jedan", kažu i iskazuju poštovanje i našem kapelanu Litavcu, koji nam se pridruži u ovim akcijama. "Mulavi ?", upitaju, a mi im odgovorimo potvrdno. I onda se smješkamo, ispijajući vrlo ukusni čaj. Naši dečki koji nas dovoze do ureda, za to vrijeme, koje ponekad postane beskrajno, pokušavaju odgovoriti na beskonačna dječja pitanja, koja se na kraju ipak svedu na otvaranje prtljažnika i podjelu nekih od ISAF-ovih čizmica, kabanica ili radija. Svi se trude da nas nauče pokoju frazu na dariju. Drago im je kad i mi izgovorimo pokoju riječ, a zatim zastanemo. Tada se začuje smijeh. Kao, kako mi toliki, a ne govorimo dari! Nikada mi neće biti jasno kako pobjeđuju fiziku trpajući u svoje male kombije tako velik broj ljudi i još više zavežljaja. Prolaze oni i ledom i blatom Ghora, postižući rekorde u brzini i pretičući naša vozila kada im damo znak da smiju.
U policiji nas vrlo rado dočekuju, a naši dečki iz Guarda doživjeli su i plesnu točku u kojoj virtuozni policajac izvodi pokrete kojih se ne bi posramio ni baletan. Naravno, pljesak, smijeh. Možda je upravo zabačenost Ghora, odsječenost od zamalo svega, pridonijela da se ljudi nakon početne suzdržanosti i ispitivanja vrlo prijateljski odnose prema nama. Možda je to stvar i koristi. Tko će znati? Za nas prolaznike, koliko god se trudili, Ghor će ostati nepročitana knjiga. Ipak, lijepo se čovjek osjeća kada vidi kako prijateljska naklonjenost stanovnika pokazuje da su i Hrvati ovdje među brdima ostavili traga i da je poneki suvenir s hrvatskim grbom ili zastavom pitanje prestiža. A naša mala zajednica, u praskozorje proljeća, sprema svoja putovanja, ususret novim selima, ususret "našim" distriktima, gdje znamo da će nas dočekati kao prijatelje kojih nije bilo odavno. Ali vrijeme je u Ghoru kategorija koja nikoga ne opterećuje. Dolazi, ostane na trenutak i ode. Nekome nepoznatome, nekamo daleko...
|
