|
Zadnja promjena: 17.5.2013.
|
Welcome to Adobe GoLive 6
|
| PODLISTAK - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije (XVI) |
| Josip Filipović (1818.-1889.) |
| Zanimljivo je da je Filipović odmah odlikovan višim stupnjem, odnosno Komanderskim križem Marije Terezije prije nego Viteškim, ali to nije neobično jer je odlikovan za zasluge koje je stekao zapovijedajući armijom, a Viteški križ se dodjeljivao za osobni pothvat.... |
|
|
| Uz uspješnu vojnu karijeru Filipovićev je život, nažalost, bio protkan osobnim tragedijama. Svih njegovih petero potomaka (dva sina i tri kćeri) umrli su kao djeca ili još relativno mlade osobe |
Filipovići su stara bosanska kršćanska obitelj. Stekli su plemstvo pothvatima Josipova djeda poručnika Ilije Filipovića 1781. godine, tijekom njegove službe u Ličkoj krajiškoj pješačkoj pukovniji. Josip je rođen 30. (po nekim izvorima 28.) travnja 1818. u Gospiću, kao sin satnika Leopolda Filipovića von Philippsberga. Poput svojih predaka, Josip se odlučio za vojnu službu i sa 16 godina stupio, 1. rujna 1834., kao kadet u Ličku krajišku pješačku pukovniju. Pukovnijskim kadetom imenovan je 1. veljače 1836., a 1. travnja premješten je u Pionirski korpus, gdje je tijekom dvije godine (1837.-1839.) prošao vojnu obuku i školovanje u Školi pionirskog korpusa u Tullnu, u Donjoj Austriji. Unovačen je kao potporučnik II. klase 1. travnja 1839., a u potporučnika I. klase promaknut je 16. prosinca 1842. Kada je 29. rujna 1843. premješten u Glavni stožer, istodobno je unaprijeđen u čin natporučnika. Od tada službuje u glavnim stožerima ze- maljskih zapovjedništava u Češkoj (1843.-1844.) i Italiji (1844.-1847.). Satnik je postao 20. rujna 1847. i u tom činu sudjelovao u pohodima na Mađarsku 1848/49. Prve borbene akcije doživio je kao zamjenik načelnika stožera I. korpusa podmar- šala Josipa Jelačića tijekom ustanka u Beču. Posebice intenzivno bilo je u borbi kod Sofijina mosta i u bitki kod Schwechata. Prilikom osvajanja Beča, 31. listopada, bio je lakše ranjen, ali to ga nije spriječilo da sudjeluje u daljnjim okršajima pa je 13. studenog 1848. bio unaprijeđen u čin bojnika u Varaždinsko-križevačkoj krajiškoj pješačkoj pukovniji. Nadalje se borio kod Parndorfa, 16. prosinca. Za zasluge u ratu 1848. odlikovan je sljedeće godine Vojnim križem za zasluge. Tijekom kampanje 1849. bojnik Filipović se borio u okršaju kod Téténya 3. siječnja, u bitki kod Kápolne 26. i 27. veljače, kod Isazega 6. travnja, u tri nasilna izviđanja kod Pešte 11., 16. i 21. travnja, u jurišu na Neusatz 12. lipnja, u okršaju kod Ó-Becsea 25. lipnja i u bitki kod Hegyesa 14. srpnja. Za svoje junačko ponašanje kod Hegyesa odlikovan je viteškim kri- žem Leopoldova reda.
|
|
| Berlinski kongres 1878. Na temelju tamošnjeg dogovora između velesila Austro- -Ugarska je dobila mandat za zaposjedanje Bosne i Hercegovine |
Nadalje se borio kod Ungarische-Altenburga (Mosonmagyvaróvára), Moóra, te u svim bitkama u Bačkoj.
Istodobno kada je 12. rujna 1851. promaknut u čin potpukovnika imenovan je i glavnim pobočnikom hrvatskog bana Josipa Jelačića, u čijoj je službi ostao dvije godine, do 1. siječnja 1853., kada je postao pukovnik i zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije. Oženio se Leontinom von Joelson 1856. i s njom imao petero djece, dva sina i tri kćeri. Nažalost, oba sina su mu umrla još u djetinjstvu, a i kćeri također relativno mlade.
Nakon promaknuća u čin general bojnika 19. travnja 1859., u ratu koji je uslijedio protiv Francuske i Pijemonta, zapovijedao je brigadom u Benedekovu VIII. korpusu. Tijekom bitke kod Solferina, 24. lipnja, njegova brigada borila se punih 12 sati protiv nadmoćnijeg neprijatelja i od 4545 pripadnika izgubila 23 časnika i 847 dočasnika i vojnika. Kao priznanje za hrabrost i vješto zapovijedanje u bitki kod Solferina, general bojnik Filipović je 17. prosinca 1859. odlikovan ordenom Željezne krune II. klase, a 20. ožujka 1860. uzdignut na čast austrijskog baruna. Tijekom 1861., 1864. i 1865. bio je imenovan za carskog poslanika na kongresu Srpske pravoslavne crkve, a na drugom kongresu odlikovan je Viteškim križem Reda sv. Stjepana. Tijekom 1865. godine zamjenjivao je bolesnog hrvatskog bana Josipa Šokčevića.
|
|
| Prikaz bitke kod Solferina. Nakon nje Filipović je dobio barunat i priznanje za hrabrost i vješto zapovijedanje |
U ratu protiv Prusije i Italije 1866., Filipović je postavljen za zamjenika zapovjednika 2. korpusa Sjeverne armije grofa Thuna. Pomogao je u bombardiranju Kukusa 30. lipnja i sudjelovao u bitki kod Königgratza 3. srpnja tijekom bojeva II. korpusa kod Swiepwalda. Tijekom povlačenja od Olmütza do Pressburga promaknut je 16. srpnja u čin podmar- šala. Nakon prestanka neprijateljstava, podmaršal Filipović je 3. listopada 1866. dobio carsku pohvalu. U međuvremenu je imenovan zapovjednikom 1. pješačke divizije u Beču, a 5. prosinca 1867. počašćen je imenovanjem za titularnog pukovnika-vlasnika 35. linijske pješačke pukovnije. Tajni carski savjetnik postao je 1871. Godinu dana prije, 18. siječnja 1870., imenovan je zapovjednikom 8. pješačke divizije u Innsbrucku, s dvostrukom odgovornošću, jer se također morao brinuti i o obrani Tirola i Vorarlberga. Nadalje je promaknut 28. siječnja 1874. u čin generala topništva i istodobno imenovan zapovjednikom vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu, ali je ubrzo potom premješten, 14. lipnja 1874., za zapovjednika Češke sa središtem u Pragu.
Kada je odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska dobila mandat za zaposjedanje Bosne i Hercegovine, Filipović je bio odabran za jednog od zapovijedajućih generala i 3. srpnja premješten iz Praga u Hrvatsku, gdje je postavljen za zapovjednika XIII. korpusa, ustrojenog posebno za ovu operaciju. Za sjedište svog stožera Filipović je izabrao Brod, te je ondje 29. srpnja prešao rijeku Savu. Slamajući otpor, preko Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka napredovao je prema Sarajevu. U Sarajevo je ušao 19. kolovoza i preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije te s njom do 19. listopada dovršio okupaciju Hercegovine. S uspješnim okončanjem operacija odlikovan je Komanderskim križem Reda Marije Terezije na 170. promociji, 2. svibnja 1879. godine. Zanimljivo je da je Filipović odmah odlikovan višim stupnjem, odnosno Komanderskim križem prije Viteškog, ali to je uobičajeno jer je odlikovan za zasluge koje je stekao zapovijedajući armijom, a Viteški križ se dodjeljivao za osobni pothvat. S raspuštanjem 2. armije, 18. studenog 1878., Filipović je ponovno imenovan zapovjednikom Praga. Potom je 1881. imenovan zapovjednikom Beča, ali se na vlastitu molbu ponovno godinu dana poslije vratio u Zemaljsko zapovjedništvo u Prag. Na mjestu zapovjednika Praga ostao je sve do smrti, 6. kolovoza 1889. godine.
|
|
| Filipović je 19. kolovoza 1878. na čelu XIII. korpusa ušao u Sarajevo i potom preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije |
Njegov mlađi brat, Franjo Filipović (1820.-1903.), bio je također časnik i postigao je, poput brata, čin generala topništva. Također je neko vrijeme, od 1874. do 1877., bio zapovjednik Brna, a potom je premješten u Zagreb, gdje je 1891. umirovljen.
|
|
|
|
