Održavanje kontakta sa svim članovima obitelji tijekom misije od iznimne je važnosti. No, treba održati pravu mjeru, kako u količini kontakata tako i u vrsti informacija koje se razmjenjuju. Jednako kao što nedostatak komuniciranja otežava boravak u misiji, tako i prevelik broj i prečeste komunikacije mogu biti dodatni izvor stresa. Zakašnjele i nesustavne vijesti o problemima kod kuće ne dopuštaju pripadniku misije da se posve usredotoči na zadaću, teškoće izgledaju nerješive, a udaljenost ne dopušta izravno uključivanje. Takav splet donosi smanjenu učinkovitost u obavljanju zadaća, a rastresenost pridonosi većoj opasnosti od stradavanja tijekom misije. S druge pak strane, kod obitelji u domovini, izostanak redovitog javljanja izaziva nesigurnost, strahove i zamišljanje najgoreg. Posljedično se pak javlja ljutnja, predbacivanje, pa čak i namjerno prekidanje komuniciranja. Stoga je potrebno, prije odlaska u misiju, dogovoriti način kontaktiranja, razmotriti prednosti i nedostatke pojedinih sustava veze (pošte, interneta, satelitskih telefona) i otvoreno porazgovarati o mogućim negativnim psihičkim reakcijama. Onome koji ostaje moraju biti jasne moguće objektivne (planirane i neplanirane) teškoće u uspostavljanju kontakta (nedostatak električne energije na području misije, planirana i neplanirana nedostupnost računala ili telefonskih aparata, održavanje mreže, servisiranje računala i sl.).

Bitno je također da svi članovi obitelji, a ne samo supružnik, održavaju kontakte s članom koji je u misiji. Osobito je važno da roditelj u misiji izravno komunicira s djecom, čak i ako su posve mala. Starija djeca moraju zadržati kontinuitet autoriteta oca (ili majke) i od njih dobivati izravne podržavajuće i usmjeravajuće emocionalne poruke. Manja djeca (osobito ona u dobi do tri godine) još nemaju razvijenu sposobnost dugoročnog pamćenja, teško prihvaćaju sve što izlazi iz svakodnevne predvidljivosti te njima novo i strano narušava sigurnost i znači svojevrsnu opasnost. Tako i veća i manja djeca, kao reakcija na odlazak (ili povratak) roditelja, mogu "otići u regresiju" (ponašanja karakteristična za mlađu životnu dob). Stoga supružnik koji ostaje uz djecu mora osigurati pozitivnu prisutnost onoga drugog u životu djece. U tome pomaže pregledavanje zajedničkih fotografija, zajedničko prepričavanje pisama upućenih svakom članu posebno, redovito "ritualno" gledanje videozapisa na kojima je odsutni roditelj i sl. Kod djece školske dobi potrebno je razvijati odgovornost za vlastite postupke i poticati pozitivno ponašanje, a nikako zastrašivati ih snagom roditelja kojega nema, uz prijetnje kaznom kad se on vrati. Prije odlaska u mirovnu operaciju potrebno je dogovoriti obiteljske obveze, a odgovornost i poslove podijeliti na sve članove koji ostaju kod kuće. Valja razmisliti i o eventualnim sustavima dodatne potpore i uključivanja rodbine i prijatelja u slučaju kad se dogode neke nepredviđene teškoće.

Rituali vezani uz ispraćanje, zajedničko planiranje odmora tijekom misije, priprema za povratak te osobito doček i njegovanje zajedništva u razdoblju po povratku iz misije, uvelike određuju kvalitetu budućih obiteljskih odnosa i sam tijek prilagodbe na ponovni zajednički život.