|
|
|
Naša mala hrvatska kolonija u Chagcharanu koraknula je u ghorsko proljeće. Vjetar posljednjih dana nosi prašinu. Sve je manje mjesta na kojima nas iznenadi blato. Čak se stidljivo pojavljuje i pokoja travka, unoseći pomutnju u dosljedno smeđi krajobraz. Ovcama i kravama u dolinama oko Chagcharana i u Chahar Sadehu upravo ta ograničenost izbora razvija natjecateljski duh. Pretovarenim magarcima i volovima nije do takve male gastronomske olimpijade. Treba iznijeti tovare koje vlasnici, ambiciozni u procjenama nosivosti životinja, neumjereno stavljaju na njihova pleća. Hodaju oni magarećim i volovskim putovima, klecajućim nogama, padaju i dižu se. Vrlo često te magareće putove posuđuju i naši dečki, uz negodovanje živine zbog nelojalne konkurencije, donoseći u sela, u kojima je i stanovnik susjednog naselja vrlo često daleki gost, pomoć zajednici. Ponešto hrane, školskih potrepština, zapravo darova od srca. Seljaci se, osobito djeca, iskreno vesele našim posjetima. No, sela je mnogo, a mi nismo, unatoč najboljoj volji, svladali vještinu teleportiranja, tako da se i ne stigne često ponovno među novostečene prijatelje.
Šetnja kroz XIV. stoljeće
Zahvaljujući perzijskom kalendaru našli smo se ponovno u prednovogodišnjem vremenu. Još nekoliko dana i ući ćemo u potpuno novu, 1387. godinu, Naw Roz, kako bi rekli naši domaćini, kojima je obilježavanje ovakvih dana bilo uskraćeno u doba talibanskog režima. Obilazim provincijalne urede noseći čestitke. Vesele se kao djeca trodnevnoj svečanosti koja će trajati od 21. ožujka do našeg Uskrsa. Bit će tu i hrane i pjesme, a i dobrog čaja. A i nama je zanimljivo šetati po XIV. stoljeću, gledajući kuće i krajobraze koji su takvi bili i u onom našem istoimenom stoljeću, samo sad podebljanom s nešto mobitela, toyota i satelitskih telefona. I onih smiješnih kombija u koje se natrpa tako nevjerojatan broj putnika i njihove prtljage. A iskrcaj ponekad potraje duže nego putovanje. Vrlo ih često sretnemo na stazama koje se u Ghoru diče imenima cesta. Kao, nešto popravljaju. I nisam primijetio da se ljute. Valjda će proraditi. Kad-tad. E, da im je našega majstora Željka, nijedna im planina ne bi bila zapreka!
|
|
| Stiglo je proljeće |
U gradu poprilična živost. Učenici se spremaju za početak nove školske godine s prvim danom proljeća. Nažalost, mnogima su jedine učionice livade, na kojima led umjesto zvona označi kraj jesenskog dijela školske godine. Rijetki učitelji opet će, u granicama svojih mogućnosti, pokušati prenositi znanja. Biti pismen velik je dobitak u ovoj napaćenoj zemlji. A imati ponešto srednje škole, ma kakva ona bila, vrlo često znači otvoreni put k neslućenim provincijskim visinama. Četrnaesto stoljeće, učini se ponekad, nije samo igra i nesporazum, različitost tradicije računanja vremena. Nekad je to i filozofski stav i nepromjenjivost u poimanju svijeta. Ipak, mi smo tek posjetitelji, koji nastoje olakšati svakodnevni život ljudi u ovoj provinciji. Stoljeća ne možemo mijenjati, niti ubrzavati godine. Promatramo povijest uživo, pažljivo šećući pokraj živih slika kako ne bismo poremetili tisućljetni red.
Proljeće je tu. I za Uskrs smo se spremili. Duhovno, dakako. Naš Mario i Branko trude se, uz našu pomoć, da najveći kršćanski blagdan primjereno obilježimo. U granicama mogućnosti, u granicama zemljopisa i povijesti. U granicama Ghora, na koji smo se navikli, koji smo upoznali i na neki svoj način zavoljeli.
|
