| Kada su pristigla talijanska pojačanja, dok je broj žrtava na austro-ugarskoj strani stalno rastao, položaj hrabrih branitelja postao je beznadan. Brigadni zapovjednik dopustio je Iskriću da se povuče, ali on mu je, prije nego što se po tko zna koji put prekinula telefonska linija, odgovorio: "Nikada!" |
|
|
| U 11. bitki na Soči, Iskrić je zapovijedao u borbi protiv znatno nadmoćnijeg protivnika s takvom vještinom da je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije |
Po završetku Pješačke škole u Liebenauu kraj Graza, Ivan Iskrić (rođen 1884. u Karlsdorfu u Ugarskoj) dodijeljen je 1902. kao zastavnik 86. ugarskoj linijskoj pješačkoj pukovniji von Steininger. Kao natporučnik i zapovjednik satnije, s tom postrojbom je otišao u I. svjetski rat i borio se na bojištu u Srbiji. Nakon ranjavanja u pluća i tromjesečnog oporavka u bolnici, ponovno se vratio na tu bojišnicu, a u siječnju 1915. postao je satnik. Kada je 1915. Italija ušla u rat, premješten je na bojišnicu na Soči. U 11. bitki na tom talijanskom bojištu, zapovijedao je u borbi protiv znatno nadmoćnijeg protivnika s takvom vještinom da je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije.
Na početku bitke, južno krilo XV. korpusa austro-ugarske vojske držalo je položaje na ruševinama mjesta Log (Loga), tri kilometra sjeverno od mjesta Kanal (Canale). Samo jedan mali dio bojišnice, dužine kilometra, protezao se duž Soče između Loga i Avce (Auzza), a onda je bojišnica naglo skretala unatrag pod pravim kutom prema Lomskim uzvisinama. Iza prve obrambene linije na obali Soče, linije "U", koju su zaposjele tri satnije, bila je druga linija, "R", što se protezala od vrha Fratta (555 m) prema sjevernom dijelu mjesta Avce. Tu se spajala s obalnom linijom. Izloženi niski obalni dio linije uza Soču bio je važan dio cjelokupne obrane, pa je bio jedan od glavnih ciljeva Talijana kada su 17. kolovoza 1917. počeli ofenzivu.
|
|
| Talijanski vojnici prelaze rijeku pod neprijateljskom paljbom |
Zapovjednik obalne linije (a od drugoga dana i druge linije) satnik Ivan Iskrić tek je dva tjedna prije dobio tu dužnost. Borbene mogućnosti i naoružanje vojnika starijih godišta-pričuvnika ovih postrojbi nisu bili ni blizu onima talijanskih postrojbi. No, zapovjedništvo i vodstvo mladog satnika pokazivali su veliku snagu volje, premda Iskrićeva nježna figura nije odražavala njegovu unutarnju snagu. Uglavnom, njegove su se postrojbe uspjele tri dana odupirati neprijatelju u teškim bitkama sve dok nisu pristigla pojačanja na uzvisine Loma (Banjsice), gdje je ustrojena zajednička obrana. No, tijekom četvrtoga dana bitke, 20. kolovoza, Talijani su prešli Soču nedaleko od Loga i s boka zahvatili prvu obrambenu liniju uz rijeku. Iskrić se sa svojim postrojbama morao povući na pričuvni položaj na drugoj liniji. Ondje ga ni izravni topnički napadi ni beskonačni talijanski juriši nisu mogli prisiliti na uzmak, pa čak ni onda kada su oba obrambena krila bila opkoljena. Kada su pristigla talijanska pojačanja, dok je broj žrtava na austro-ugarskoj
|
|
| Austrougarski vojnici na Sočanskom bojištu 1917. |
strani stalno rastao, položaj hrabrih branitelja postao je beznadan. Brigadni zapovjednik dopustio je Iskriću da se povuče, ali on mu je, prije nego što se po tko zna koji put prekinula telefonska linija, odgovorio: "Nikada!" Tijekom dana Talijani su uspjeli osvojiti i obližnje sjeverne položaje. Stoga je austrougarski protunapad u donjem dijelu mjesta Avce, gdje je preostala samo trećina branitelja, postao uistinu nemoguć. Brigadni zapovjednik je zapovjedio povlačenje tijekom sljedeće noći, ali je nagradio satnika Iskrića zbog hrabrosti i postojanosti svih postrojbi pod njegovim zapovjedništvom u teškoj bitki. Ipak, Iskrić je svoje odličje primio tek na 187. promociji 10. lipnja 1921. godine. Sve do kraja rata borio se na Soči, a još nekoliko puta je završio u bolnici. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije Ivan Iskrić je ušao u vojsku Kraljevine SHS/Jugoslavije. Umirovljen je 1941. kao pukovnik Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, a umro je 1961. godine.
|
