Emocionalni odnosi s drugim ljudima vrlo su nam važni, a prihvaćanje od drugih utječe na naše samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. Ljudi su društvena bića i to je duboko ukorijenjeno u naše ponašanje. Neprihvaćanje i socijalna izolacija nepovoljno utječu na naše raspoloženje i kognitivno funkcioniranje, a dugotrajna izoliranost može prouzročiti različite mentalne distorzije i teške psihičke poremećaje. Proučavanje ponašanja životinja potvrdilo je takve spoznaje. Socijalno izolirani mladi majmuni, iako su redovito dobivali hranu, pokazivali su ozbiljne psihičke poremećaje u rasponu od pretjerane plašljivosti do destruktivne agresivnosti (ovisno o duljini odvojenosti). Osjetljivi smo i na izraze lica, odnosno grimase drugih ljudi, osobito ako odražavaju prihvaćanje ili odbijanje naših postupaka. "Negativna lica", koja izražavaju tugu, ljutnju i bijes, izazivaju u nama negativne fiziološke reakcije i loše raspoloženje. Zato smo skloni govoriti (a i ponašati se) u skladu s očekivanjima ljudi kojima smo okruženi kako bismo zadobili njihovo odobravanje i prihvaćanje.

Rezultati niza eksperimenata u području vidne percepcije, gdje se traži usporedba linija zamjetno različitih duljina, pokazali su da 70% ispitanika podliježe pritisku većine bar jednom, iako je ta većina instruirana da daje netočan odgovor. Slični rezultati dobiveni su u različitim kulturama: američkoj, brazilskoj, libanonskoj, hongkonškoj, fidžijskoj. Posteksperimentalni intervju pokazao je da su ispitanici koji su davali krive prosudbe mislili da nisu shvatili upute. Neki su čak posumnjali u svoj vid. Iako su svi ispitanici bili zabrinuti zbog neslaganja s ostalima, nitko od njih nije posumnjao da većina krivo procjenjuje. Čak i oni koji nisu podlegli grupnom pritisku, sumnjali su u sebe i vjerovali kako je većina ipak u pravu. Priklanjanje stavovima i reakcijama većine te prilagodba grupnim normama zbog podlijeganja grupnom pritisku, očekivanjima i zahtjevima drugih osoba, pojava je poznata kao konformizam. Ljudi se najviše konformiraju kada su uvjereni da svi drugi misle drukčije. Takav pritisak jednoglasne većine izuzetno je teško podnijeti, a kad se jednom prihvati većinsko mišljenje i javno se izrekne, s tim se usklađuje i ponašanje.

Posljedica naše društvene ovisnosti jest i pokornost autoritetu, odnosno podređivanje mišljenju jedne osobe i ponašanje u skladu s njezinim zahtjevima. Osoba čije ćemo zahtjeve bespogovorno slušati mora nad nama imati određenu (stvarnu ili zamišljenu) moć. Za pokoravanje autoritetu važna je percepcija legitimnog zahtjeva za činjenjem traženih djela. U većini slučajeva podređivanje je benigno i konstruktivno. Složena društva, da bi trajala, zahtijevaju određenu razinu pokoravanja i činjenja kompromisa radi jednoglasja u djelovanju. Ipak, slijepo pokoravanje najčešće je destruktivno, o čemu svjedoči dugačak popis ljudskih zločina.

Poznati su slučajevi kada grupa ili autoritet odbaci, izolira ili ignorira pojedince sa suprotnim mišljenjem. No često je i suprotno. Posebno se cijene oni pojedinci koji su spremni zadržati svoje mišljenje i pod pritiskom većine. Suprotstaviti se većini i autoritetu (kad nije u pravu) može samo osoba koja vjeruje u ono što govori, jasno iznosi argumente i spremna je snositi posljedice svojih (drukčijih) odluka.