Prije nego što je došao u Vojni ordinarijat, vojni kapelan Žarko Relota stekao je veliku popularnost među vjernicima kao dugogodišnji župnik na zagrebačkom Svetom Duhu. Taj karizmatični 42-godišnji franjevac, rodom iz Busovače u Bosni, bio je na službi u Splitu i Zagrebu, u Rimu je stekao titulu magistra znanosti, dio Europe prošao je s hrvatskom nogometnom reprezentacijom katoličkih svećenika, a nedavno gostovanje u SAD-u na poziv tamošnje hrvatske katoličke zajednice najbolje svjedoči o njegovoj popularnosti i izvan granica Lijepe Naše.
Ovog ljeta proslavili ste petnaestu godišnjicu misništva. Kako ste se odlučili zarediti i što biste istaknuli u svom dosadašnjem svećeničkom pozivu?
Prorok Jeremija kaže da ga je Gospodin zaveo i da se on dao zavesti. Tu leži odgovor na vaše pitanje. Bogu je teško reći ne. Barem kad poziva. Njegov je poziv neodoljiv. Apostolima je samo rekao da pođu za njim i svi su krenuli a da o Njemu nisu mnogo znali. Privlačan je. Ili, kako to kaže Jean de la Fontaine, "čovjek je stvoren tako da nemoguće stvari nestaju čim mu nešto zapali dušu". Što se tiče moga dosadašnjeg života u ovom pozivu, mogu reći jedino to da sam, unatoč mnogim problemima, sretan i zadovoljan. Moja sreća i zadovoljstvo izviru iz činjenice što silno volim svoga Boga i svoj poziv, što osjećam da i On mene voli, a kad je tako onda svemu što činim pristupam sa srcem te najbolje što znam i mogu.
|
|
"Zahvaljujući ulozi Vojnoga ordinarijata u RH danas se na hrvatskoga hodočasnika u Lurdu sasvim drugačije gleda", istaknuo je fra Relota, priznavši da mu pripreme za Lurd i samo hodočašće "najviše stoje na srcu" (snimljen u bazilici svete Krunice tijekom ovogodišnjeg hodočašća)
|
U kojoj mjeri vas je obilježila pripadnost franjevačkom redu i kako uopće gledate na tu podjelu na različite crkvene redove?
Svaka formacija ostavlja svoje tragove na odgajanicima. Tako sam i ja vjerojatno obilježen franjevačkom karizmom. Ako se to na meni primijeti, onda mi je to još draže jer bih i ja volio biti poput Franje, koji pjeva "ja lutam presretan ovom divnom zemljom il' kiša pada il' sunce sja, ja uvijek dobre sam volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan...". Taj svetac je čak i sva stvorenja, a kamoli čovjeka, nazivao svojom braćom i sestrama. Kad s tog stajališta razmišljam o vašem pitanju s obzirom na podjele, onda ih ja ne gledam na način na koji ih možda vi vidite ili su u javnosti percipirane. Kad bi to bile podjele, onda bi meni osobno bile apsolutno nejasne i neprihvatljive. Ovo su samo različiti pristupi istim datostima, različiti načini djelovanja, ali kako nam je cilj svima isti, a to je spasenje duša, onda mi je teško povjerovati da bi se radilo o nekom drastičnijem sukobu. To više što ste spomenuli redovnike i franjevački red, a Franjo je bio do kraja čovjek Crkve i zalagao se za njezino jedinstvo te svoje sinove i kćeri pozivao na bezrezervnu poslušnost pastirima Crkve.
U dva navrata boravili ste u Rimu, gdje ste na papinskom sveučilištu magistrirali iz pastorala obitelji. Koliko vam formalno obrazovanje pomaže u vašem duhovnom pozivu?
Pripadam onima koji smatraju da svećenik, uz ono što mu je po pozivu imanentno, treba biti i čovjek učen i obrazovan. Meni je jasno da vrijedi ona Heraklitova "znati mnoge stvari ne znači biti mudar", ali ja sam ipak u tom pogledu tradicionalna osoba koja na svijet svećeništva gleda kroz prizmu tradicije, a službenici Crkve gotovo redovito su bili predvodnici kulturnog, prosvjetnog, znanstvenog života. Pomaže li mi naobrazba u mom duhovnom životu ne znam jer "razum za čovjeka može biti istodobno i blagoslov i prokletstvo", ali mi je draže što sam imao priliku obrazovati se na velikim učilištima i osobno to smatram velikom prednošću za svoj poziv jer svako obrazovanje daje širinu i obogaćuje.
U dva mandata, koliko ste bili župnik u župi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu, napravili ste mnogo u oživotvorenju župne zajednice kroz različite segmente. Što su vam prioriteti u zajednici u kojoj boravite kao svećenik i uspijevate li ih uvijek realizirati?
Kao predvoditelju župne zajednice, prioritet mi je približiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu. "Biblijska neishranjenost" katolika u hrvatskom narodu opće je poznata stvar. Živimo u vremenima distanciranoga kršćanstva i slaboga poznavanja vlastite vjere. Zbog toga smatram da je potrebno stvarati programe za sve uzraste u župnoj zajednici, osobito za odrasle, te organizirati sustavne susrete s njima u kojima će bolje i više upoznati svoga Stvoritelja te samim time više mu se približiti. Wayne Dyer je rekao da "napredak i razvoj nisu mogući ako sve uvijek radiš onako kako si radio". I u Crkvi je došlo vrijeme da se o tome promišlja. Nova vremena, nove okolnosti, pa i novi čovjek, zahtijevaju da im se pristupi na nov način. Oživotvorenja župne zajednice bez toga nema.
|
|
Iako ukorijenjena u tradiciji, mnogo je dokaza da se i crkvena kao i društvena zajednica mijenja. Vi ste očito jedan od onih koji uspješno balansiraju u tim promjenama, prihvaćajući određene prednosti modernog doba i istodobno ostajući vjerni tradiciji vašeg poziva. Kako to uspijevate?
Imam sreću da sam specijalizirao pastoralnu teologiju, koja se bavi upravo tom problematikom. Isus Krist i evanđelje ostaju uvijek isti. Ali, način na koji ću ja u današnje vrijeme naviještati Krista ili tumačiti evanđelje ne mora i ne smije biti identičan onome u srednjem vijeku. Pokušavam na svijet i čovjeka gledati onako kako danas izgledaju. Poštujući crkvenu tradiciju, ne bježim od izazova suvremenosti i ne mislim da je tradicija zapreka za naviještanje u današnje vrijeme. S druge strane, ne smatram da su današnja vremena bolja ili lošija od prijašnjih. Takva su, takav je današnji čovjek, i ja, ako hoću tom čovjeku donijeti Krista, mogu to učiniti jedino ako mu se, poštujući crkvenu regulativu, približim u njegovu današnjem svijetu. Ne sporim i ne niječem da se u prošlosti dobro radilo, ali činjenica jest da je danas u narodu manje vjere, a jedan je od razloga upravo to što smo previše navezani na "uvijek se tako činilo" i što se ponekad bojimo modernih izazova, odnosno bojimo se, kako bi Papa rekao, "izvesti na pučinu". Tradiciju valja poštovati, a sa suvremenim se treba suočiti i za njega što bolje pripremiti kako bi i naše današnje djelovanje u budućim vremenima bila lijepa tradicija. Onako kako to netko zapisa: "Životi velikana podsjećaju nas da i mi možemo uzvisiti svoj život i na odlasku ostaviti za sobom tragove u pijesku vremena."
|
Nakon osam godina provedenih na Svetom Duhu, zadnje dvije ste na službi u Vojnom ordinarijatu. Možete li usporediti ta dva iskustva?
I jedno i drugo je neobično lijepo i zahvalan sam Bogu na ovim službama i ovim iskustvima. Služba župnika zasigurno donosi više radosti jer se tu, zbog dinamike života unutar župne zajednice, osjećate korisnije. Međutim, u današnje vrijeme služba vojnoga kapelana, koja se, usput govoreći, u Hrvatskoj još nije jasno definirala i isprofilirala, postaje sve važnija te će vojni kapelan biti nezaobilazni čimbenik unutar vojno-redarstvenih snaga. Sa stupnjem približavanja Hrvatske NATO-u raste i važnost službe vojnoga kapelana, jer će odgoj za mirovne i druge misije, kao i socijalizacija osoba unutar sustava, te kohezija osoblja unutar Oružanih snaga ovisiti i o stupnju pripremljenosti osoba za takvo što. Tu vidim vojnoga kapelana, odnosno njegovu osobu i riječ, vrlo bitnim za bolje funkcioniranje čovjeka, a samim time i sustava. Naravno, uz preduvjet da se uključi u izobrazbu i da mu se pruži prilika naviještati i predavati ne samo u prostorijama vojnih kapelanija.
Kao vojni kapelan, osim dušobrižništva unutar Hrvatskog vojnog učilišta, imate i mnoge druge obveze, a posebno valja istaknuti vaš angažman u pripremi za hodočašće u Lurd.
Uz dužno poštovanje prema svim drugim obvezama, pripreme za Lurd i samo hodočašće najviše mi stoje na srcu. Kad sam uvršten u taj međunarodni tim za pripremu hodočašća, nisam ni znao što se od mene očekuje. No, vrlo brzo sam shvatio da treba, preko određenih aktivnosti i sadržaja, predstavljati svoju zemlju i svoj narod. A kad je tako, onda čovjek daje najbolji dio sebe. Zahvaljujući ulozi Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj, danas se na hrvatskoga hodočasnika u Lurdu sasvim drugačije gleda. Tu nismo građani drugoga reda. Naprotiv, hrvatskoj se delegaciji daju najzahtjevnije zadaće, ali ne u smislu koje EU ili netko od "velikih" ima prema nama. Kad se želi da nešto uspije kako treba, da bude pobožno i dobro organizirano, onda se pogledom traži gdje su Hrvati. Zbog toga sam sretan što sam dio toga tima: tu smo kao zemlja uvršteni među "velike".
Uz službu u Vojnom ordinarijatu, predavač ste i na studiju teologije u Rijeci i Zagrebu. Kakva su vam iskustva na tom području? Slušaju li studenti vaša predavanja s jednakim zanimanjem kao vjernici vaše propovjedi?
Sa studentima imam ljudski, kvalitetan i profesionalan odnos. Imam sreću što predajem kolegije koji su vrlo praktični, studentima zanimljivi i nadasve korisni za ono za što se u životu pripremaju pa onda nije teško potaknuti njihov dolazak i sudjelovanje na predavanjima. A što se tiče propovijedi, vrlo me veseli ako je tako kako vi kažete. Propovijed je u današnje vrijeme vrlo važan dio svete mise. Mnogi dolaze u crkvu samo radi propovijedi. Ne tvrdim da je to dobro, teološki zasigurno nije ispravno, ali kad je već tako, onda se valja potruditi reći nešto što će čovjeka obogatiti u vjerskom i ljudskom pogledu i što će ga još više privući našem Gospodinu.
Poznat je i vaš angažman u svijetu nogometa. Vi ste, naime, kapetan hrvatske nogometne reprezentacije katoličkih svećenika, a sa svojom ste ekipom dvaput bili europski prvaci među svećenicima. Odakle ta strast spram nogometa te pomaže li vam to u dodatnom okupljanju i zbližavanju vjerske zajednice?
Za našu se reprezentaciju kaže da je najuspješnija u HNS-u. Rezultati to potvrđuju. Nogomet, sport općenito, jest moja velika strast i moja velika ljubav. Unatoč tomu, još nikada nisam zbog sporta zanemario ono što mi je primarno kao svećeniku ili zakasnio na neku svoju važniju obvezu. Meni je nogomet još uvijek igra i zato u tome uživam. Jedan od glavnih ciljeva ove reprezentacije jest organiziranje karitativnih akcija ili sudjelovanje u humanitarnim projektima. Samo Bog zna koliko smo dobra preko nogometa uspjeli učiniti drugima. To osjećam i našom svećeničkom dužnošću. Davno je Ciceron rekao: "Čovjek se ni u čemu toliko ne primiče Bogu kao kad drugima čini dobro." S druge, pak, strane, mi smo preko nogometa uspjeli doći do osoba do kojih nam je put bio zatvoren, pokazali smo katoličkog svećenika u jednom drugom svjetlu, razbili smo neke tabue, donijeli Krista na terene na kojima dotad nije u tom obliku boravio...
U Hrvatskoj, mnogi danas više nego prije ističu određene vjerske simbole, napose u obliku nakita (lančići s križevima, narukvice s likovima svetaca i sl.). Smatrate li da je to trenutačni modni trend ili istinsko slavljenje vjere, koje je nekoć u toj mjeri ipak bilo nepoželjno?
I jedno i drugo. Nemam ništa protiv toga da križ bude modni detalj ili dekorativni predmet ako je u isto vrijeme i znak Krista Spasitelja za one koji ga uza se u nekom obliku imaju. Ali, ako se taj znak pretvori samo u modni detalj, a život osoba koje ga nose potpuno odudara od duha Isusa Krista, onda bih volio da se njima ne koriste u spomenute svrhe. Unatoč katoličkoj tradiciji, naš je narod u dobroj mjeri praznovjeran pa mu uvijek trebaju neke amajlije. Kad na nekome danas primijetim ove narukvice s likovima svetaca, odmah pomislim: Bože, znaju li ove osobe išta iz života svetaca čijim su se likovim oboružali? Možda pitanje nije na mjestu, ali bojim se da je i to ponekad plod suvremene sekularizacije i profanacije svetoga.
Za kraj, te uoči skorašnje proslave blagdana sv. Mihovila Arkanđela, kada se obilježava i dan istoimene vojne kapelanije, što biste poručili našim čitateljima?
Svim župljanima naše vojne kapelanije čestitam dan našega zaštitnika. Onima koji tog dana slave imendan, želim život u duhu sveca čije ime nose, a svim čitateljima želim ono što na prvi dan u godini uvijek kažem u crkvi: "Neka vam život bude poput matematike: zbrajajte sreću, oduzimajte nesreću, množite osmijehe i dijelite ljubav."
|
