broj 229, veljača 2009.

Igor KAUCKI
Zadnja promjena: 25.7.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
MISIJA EUFOR TCHAD
MORH - TISUĆU PRIJAVA ZA RADNA MJESTA
PRIJAM U DJELATNU VOJNU SLUŽBU

GMTBR - SAMOSTALNE SATNIJE
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Na potkontinentu ništa novo
Sigurnosne ugroze i bionadzor (2. dio)
Pješaštvo u I. svjetskom ratu
Palubni borbeni avioni - Rusija
Nosači zrakoplova opet su u modi - Azija
MiG-19 - prvi sovjetski nadzvučni lovac

Podlistak - vojni udari, kratka povijest od 1945. do 2009.
Web info








Palubni borbeni avioni - Rusija
Spletom okolnosti trenutačno najmoćniji višenamjenski palubni borbeni avion dolazi iz Rusije


"Dobra stara vremena" kad je na palubama američkih nosača bilo više od jednog tipa borbenih aviona
Tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, pa i osamdesetih godina XX. stoljeća, tipova palubnih borbenih aviona bilo je gotovo jednako kao i onih namijenjenih "običnom" zrakoplovstvu. Tako su na letnim palubama američkih nosača zrakoplova bili lovački avioni F-4 Phantom II, F-14 Tomcat, a od 1983. godine i višenamjenski borbeni avion F/A-18 A/B Hornet. Tu su bili i jurišnici A-4 Skyhawk, A-6 Intruder, A-7 Corsair II, te na kraju AV-8 Harrier. Uz njih je na letnoj palubi i brodskim hangarima bio i protupodmornički avion S-3 Viking. Sve u svemu, kad se pribroje leteći radari i helikopteri, samo je jedan američki nosač zrakoplova početkom osamdesetih godina XX. stoljeća na sebi imao više vrsta zrakoplova nego 2/3 ratnih zrakoplovstava u svijetu. A onda je početkom devedesetih godina počelo naglo smanjivanje broja tipova aviona na američkim nosačima. Prvo su 1991. iz operativne uporabe povučeni Corsairi II. Potom su 1997. godine "umirovljeni" i Intruderi, a 2003. godine s nosača je otišao i Skyhawk. U međuvremenu su Horneti 2006. istisnuli i Phantome. Od "stare garde" najduže se zadržao Tomcat, sve do 2006. godine. Tako danas na palubama američkih nosača zrakoplova "samuju" Horneti i Super Horneti, i tako će ostati sve dok se ne pojave prvi F-35C Lightningi II.

Tako spletom okolnosti trenutačno najmoćniji višenamjenski palubni borbeni avion dolazi iz Rusije. Zbog toga ćemo ovaj pregled i započeti s tom državom.

Rusija


Svenamjenski F/A-18F Super Hornet
Iako ruska ratna mornarica u operativnoj uporabi ima samo jedan nosač zrakoplova (Admiral Kuznjecov), na njemu ima raspoređene najmoćnije palubne borbene avione - Su-33. Razvoj tog aviona započeo je još 1984. godine, a kao osnova uzet je lovac Su-27. U početku je prvi pravi sovjetski palubni borbeni avion označavan kao Su-27K (korabelnji - brodski). Do tada je sovjetska ratna mornarica na svojim nosačima (bolje reći, velikim protupodmorničkim krstaricama) rabila avione s okomitim polijetanjem i slijetanjem Jak-36, a potom Jak-38. Iako koncepcijski bitno različiti, Jakovi su imali slične borbene mogućnosti kao i britanski Harrieri. Istodobno s početkom razvoja Su-27K tvrtka Jakovljev je započela i sa zamjenom za Jak-38. Novi Jak-141 trebao je zadržati mogućnosti okomitog polijetanja i slijetanja, ali imati znatno bolje letne odlike, između ostalog i nadzvučnu brzinu leta. Iako je 9. ožujka 1987. poletio prvi prototip razvoja Jak-a 141, on je otkazan 1991. godine. Zanimljivo je da je američki F-35B po mnogim konstrukcijskim rješenjima i letnim odlikama vrlo sličan Jak-u 141.

U početku razvoja Su-27K, Sovjetski Savez činio se moćnim, a sovjetska je ratna mornarica planirala gradnju čak dvije klase velikih nosača zrakoplova. Tako je nosač Kuznjecov trebao biti tek prvi u nizu. A novi su nosači trebali i moćne borbene avione, koji će parirati američkima. U najuži odabir ušli su Su-27K i MiG-29K. U samom početku oba su takmaca vjerovala da su im narudžbe


Jak-38 (lijevo) i Jak-141
sovjetske ratne mornarice zajamčene, jer su Suhoj i MiG zapravo potpuno različita klasa aviona. Ali, sve teža gospodarska situacija u Sovjetskom Savezu krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, a potom i raspad, na kraju su doveli da je u operativnu uporabu uveden samo Su-27K, koji je naknadno preimenovan u Su-33.

Sovjetsko zanimanje za djelovanje borbenih aviona s klasičnih nosača zrakoplova prvi je put zamijećeno 1982., kad je jedan Su-27 poletio s poletne staze koja je bila tako obojana da je simulirala palubu nosača zrakoplova. Dvije godine poslije na istoj je stazi zabilježeno slijetanje uz pomoć uređaja za zaustavljanje, koji se rabe na nosačima. Istodobno primijećena i "ski-jump" platforma s koje su polijetali avioni Su-27. Prvi prototip Su-27K, označen kao T10K-1, prvi je put poletio 17. kolovoza 1987. Prvo sovjetsko slijetanje na palubu nosača zrakoplova aviona s klasičnim polijetanjem i slijetanjem obavio je prototip T10K-2 (pilotirao je V. G. Pugačov) 1. studenog 1989. Slijetanje je obavljeno na nosač Kuznjecov, koji se tada još zvao Tbilisi. Iako većina zapadnih izvora navodi da je Su-27K/Su-33 u operativnu uporabu uveden 1994. godine, na službenim stranicama Suhoja navodi se da je Su-27K u operativnu uporabu službeno uveden tek 31. kolovoza 1998., te da mu je istog dana oznaka promijenjena u Su-33.


Su-33 je u operativnu uporabu uveden službeno 31. kolovoza 1998.
Kako bi se originalni Su-27 prilagodili uporabi na nosačima, projektanti su mu dodali kanarde iznad usisnika za zrak. Njihova primarna zadaća nije povećanje pokretljivosti u zračnoj borbi (iako se rabe i za tu namjenu), već povećanje stabilnosti leta pri vrlo malim brzinama i velikim napadnim kutovima. Ojačali su također stajni trap, dodali kuku za zaustavljanje na stražnji dio aviona, te elektroničke sustave za automatizirano slijetanje na palubu nosača. Modificirana su i krila kako bi se povećao uzgon tijekom uzlijetanja i slijetanja, te su dobila mogućnost preklapanja na otprilike polovice dužine radi što manjeg zauzimanja prostora u brodskom hangaru. Zbog smanjenja visine mogu se preklapati i repni okomiti stabilizatori. Ojačana je i konstrukcija cijelog trupa kako bi izdržala naprezanja tijekom naglog kočenja uz pomoć kuke na stražnjem dijelu aviona. Zbog istih je razloga ojačan i stajni trap. Ugrađen je i novi FBW sustav za kontrolu leta.

Kako sovjetski stručnjaci nisu uspjeli riješiti probleme s razvojem parnih ili elektromehaničkih katapultova, Su-27K (sada Su-33), sjedinjuje visoki odnos potisak/masa i izvrsne letne mogućnosti pri vrlo malim brzinama. Te su mu odlike nužne jer nosač Kuznjecov nema katapultove za polijetanje s paluba već samo "ski-jump" platformu na pramcu. Radi sigurnog polijetanja ugrađen je sustav pregrada koji onemogućava pokretanje kotača glavnih nogu stajnog trapa sve dok motori ne postignu maksimalnu snagu pri naknadnom izgaranju, nakon čega ubrzavaju prema "ski-jump" platformi, koja je pod kutom od 12 stupnjeva. Slijetanje se obavlja na klasičan način uz pomoć sustava za brzo zaustavljanje. Nedostatak katapultova djelomično je neutraliziran ugradnjom jačih motora. Tako Su-33 pokreću dva turbofan motora Saturn/Ljulka AL-31F Serija Tri potiska 75,2 kN, s dodatnim izgaranjem 125,5 kN. Zahvaljujući tako snažnim motorima Su-33 ima maksimalnu brzinu od 2300 km/h (2,165 Macha).


Primarna zadaća kanarda kod Su-33 jest povećati stabilnost leta pri vrlo malim brzinama i velikim napadnim kutovima
Maksimalna masa na polijetanju mu je 33 tone, a maksimalna nosivost 6,5 tona, iako je važno napomenuti da tu masu i nosivost može ostvariti samo ako djeluje iz kopnenih baza s dugim poletno-sletnim stazama. Zbog toga je vjerojatno da će svi Su-33 tijekom djelovanja s nosača zrakoplova pri polijetanju nositi potrebno oružje za obavljanje misije i smanjenju količinu goriva. Potrebno gorivo dobit će od drugog Su-33, koji služi kao leteća cisterna. To nije idealan način djelovanja jer je pretakanje goriva u letu još uvijek složena operacija, a uz to usporava obavljanje zadaća.

Osnovna namjena Su-33 opisana je kao obrana pomorskih snaga od udara iz zraka. Zbog toga može djelovati protiv zrakoplova s posadom ili bez nje (bespilotne letjelice) i krstarećih projektila (protubrodski vođeni projektili). Stoga nije dobio sustave potrebne za uporabu projektila zrak-zemlja te ciljeve na zemlji može napadati samo nevođenim bombama. Može obavljati i izvidničke misije uporabom izvidničkog podvjesnika, koji se postavlja na središnji nosač ispod trupa. U osnovnoj inačici Su-33 može nositi samo projektile zrak-zrak malog i srednjeg dometa R-27 i R-73E, te nevođene bombe i projektile zrak-zemlja. Međutim, promidžbena literatura navodi da se avion može, ako to kupac traži, osposobiti za uporabu laserski navođenih bombi Kab-50L i/ili televizijski samonavođenih bombi Kab-500Kr mase 500 kg (do šest komada), ili tri bombe Kab-1500 mase 1500 kg, ili šest protubrodskih vođenih projektila Kh-31A. Su-33 se također može prilagoditi za uporabu projektila zrak-zemlja Vymplet Kh-29L ili Kh-29T, ili Raduga Kh-59M (može nositi do dva projektila). Su-33 se često na izložbama prikazuje naoružan i s jednim projektilom Raduga Moskit mase 4500 kg. Ovaj veliki nadzvučni protubrodski vođeni projektil ima maksimalni domet od čak 250 km.


Su-33 može preklopiti krila na otprilike polovici dužine kako bi zauzeo što manje prostora u brodskom hangaru
Nije potpuno jasno koliko operativnih Su-33 posjeduje ruska ratna mornarica. Većina izvora navodi podatak od 33 aviona, od čega je najmanje 12 u svakom trenutku raspoređeno na nosač Kuznjecov. Iako to prvobitno nije bilo planirano, Su-33 je postigao i izvozni uspjeh. Iako još uvijek nije službeno potvrđeno, svi stručni časopisi su objavili da je Kina kupila dva Su-33 namijenjena testiranju, te da intenzivno pregovara o kupnji još 14 komada. Navodno kineska ratna mornarica treba čak 50 Su-33, za koje je spremna platiti do 2,5 milijarde dolara.

MiG-29K

Iako je trebao biti tek potpora Su-27K/Su-33, MiG-29K je na kraju potpuno ispao iz utrke za sovjetski palubni borbeni avion. Nakon toga činilo se da je taj projekt trajno ugašen. Tako bi i bilo da 20. siječnja 2004. indijska ratna mornarica nije naručila 12 jednosjeda MiG-29K i dva dvosjeda MiG-29KUB, za cijenu od "samo" 740 milijuna dolara. Sastavni je dio ugovora i opcija o kupnji dodatnih 30 MiG-ova, ali uz obvezu zaključivanja narudžbe do kraja 2015. godine. Dodatni bi se MiG-ovi rasporedili na nove lake nosače zrakoplova, koji će se izgraditi u indijskim brodogradilištima.

Indijska ratna mornarica će MiG-ove 29K/KUB razmjestiti na nosač INS Vikramaditya, zapravo bivši sovjetski nosač Admiral Gorškov. U početku je razmatrala mogućnost kupnje Su-33, ali je zbog ograničenih kapaciteta smještaja na nosaču Gorškov morala odabrati MiG-29K. Tako su se potvrdile prijašnje ruske izjave (u koje nitko nije vjerovao) da MiG-29K ima veliki izvozni potencijal, ponajviše zbog porasta interesa za gradnju i uporabu relativno malih nosača zrakoplova istisnine između 25 000 i 35 000 tona.


Izvorni MiG-29K
Zbog prilagodbe za djelovanje s nosača zrakoplova originalni MiG-29K ima krila većeg raspona i veće površine (povećanje s 38 na 42 metra2). Dobio je i zaustavnu kuku na stražnjem dijelu trupa, te unutarnje spremnike goriva veće zapremine. Naravno, zbog teških uvjeta uporabe ojačan je i stajni trap kako bi izdržao sva naprezanja tijekom slijetanja na kratku sletnu palubu nosača. Da bi zauzeo što manje prostora u brodskom hangaru, MiG-29K je dobio sklopiva krila i repne vodoravne stabilizatore. Za pogon mu služe dva turbomlazna motora Klimov RD-33 Serija 3M, koji kratkotrajno mogu dati snagu od 81,4 kN, potrebnu za polijetanje uz pomoć "ski-jump" rampe. Ti motori imaju povećani servisni interval između dva remonta na 1000 sati rada, a ukupno vrijeme uporabe im je 4000 radnih sati, što je daleko najbolje unutar obitelji RD-33 motora. Kako bi se pilotima olakšao posao, MiG-29K je dobio "fly-by-wire" sustav kontrole letenja i "glass" kokpit.

Za pogon će rabiti dva turboventilacijska motora Klimov/Sarkisov RD-33MK. Standardni potisak im je 49,3 kN. Standardni potisak s uključenim sustavom za naknadno izgaranje jest 88,2 kN, a kratkotrajni pojačani 88,5 kN. Svi RD-33MK za indijske MiG-ove 29K/KUB dobit će dodatnu antikorozivnu zaštitu tako da će im radni vijek biti produžen na 4000 sati.

Maksimalna brzina MiG-a 29K je 2,07 Macha. Službeni podatak govori o maksimalnoj uzletnoj masi od 18 550 kg, iako se ona vjerojatno odnosi samo na to kad avion djeluje iz kopnenih baza. Isto tako na devet nosača može ponijeti do 5500 kg ubojnog tereta. S maksimalnom količinom goriva i s dva protubrodska vođena projektila Kh-31A, te dopunskim spremnikom za gorivo na središnjem nosaču, ima borbeni radijus djelovanja od 1150 km, pri čemu se vjerojatno misli na režim djelovanja "visoko-nisko-visoko". Lovačka konfiguracija obuhvaća projektile zrak-zrak kratkog dometa R-60 i R-73, te


Prvi indijski MiG-29UKB
projektile zrak-zrak srednjeg dometa R-27 i R-77. Za uništavanje ciljeva na zemlji mogu se rabiti TV (KAB-500Kr) i laserski vođene bombe, te projektili Kh-29T, Kh-29L, Kh-25ML. Radare može uništavati projektilima Kh-31P i Kh-25MP, a za protubrodsku borbu uporabiti projektile Kh-31A i Kh-35U.

Za razliku od originalnog MiG-a 29K, indijski su nešto modificirani. Prije svega su lakši i s manjom količinom skupih materijala. Dodani su i novi spremnici za gorivo u trup (50 posto veće zapremine od originalnog MiG-a 29) kako bi se povećao borbeni polumjer djelovanja. Indijski će MiG-ovi 29K imati nešto veća krila te povećane flapsove dvostrukog procjepa. Uz to dobit će i veće elevone radi bolje kontrole leta pri malim brzinama. Ojačani su središnji i stražnji dio trupa. Nosna noga stajnog trapa moći će se zaokretati za +/- 90 stupnjeva. Borbena nosivost povećana je na 5500 kg, a dobit će i 13 podvjesnih točaka za oružje i elektroničke sustave. Razvijen je i novi digitalni četverokanalni fly-by-wire sustav kontrole leta. Navodno je i radarski odraz, zahvaljujući uporabi specijalnih premaza, smanjen u odnosu na standardni MiG-29 za čak četiri do pet puta. Piloti na indijskim MiG-ovima 29K imat će na raspolaganju jedan HUD i tri LCD prikaznika u boji, dok će oni na dvosjedima MiG-29KUB imati čak sedam LCD-a. Dodatna oprema obuhvaća Thalesov TopSight-E pokazivač na kacigi pilota i SAgemov Sigma 95 inercijalni sustav navigacije s mogućnošću dodatne navigacije pomoću satelita.

Osnovni senzor bit će radar Phazotron-NIIR Zhuk-ME. Ciljeve RCS-a (Radar Cross Section) od pet kvadratnih metara otkriva na udaljenostima od 150 km, a konstantno ih može pratiti na najvećoj udaljenosti od 130 km. Navođenje projektila zrak-zrak istodobno obavlja na četiri različita cilja. Osim toga radar će moći otkrivati ciljeve na površini mora i na kopnu.

MiG-29K će moći nositi široku paletu naoružanja, usporedivu s paletom američkog F/A-18E/F Super Horneta. Za zračnu borbu namijenjeno je osam projektila, a za uništavanje ciljeva na površini mora i kopnu čak 25. Rabit će uz to i jednocijevni top Griazev/Šipunov GSh-301 (TKB-687/9A4071K) kalibra 30 mm. Uz top ide i borbeni komplet sa 150 granata.


MiG-29KUB u čak 90 posto dijelova identičan je s MiG-om 29K
Osnovni projektil za blisku zračnu borbu bit će R-73E/RDM2. Indijski izvori navode da taj projektil zrak-zrak s infracrvenim sustavom samonavođenja ima maksimalnu brzinu od četiri Macha i maksimalni domet od 40 km. Infracrveni senzor navodno može otkriti cilj i pod kutom od 90 stupnjeva na uzdužnicu projektila. Za borbu na srednjim udaljenostima indijski će MiG-ovi 29K rabiti projektile R-77 RVV-AE. Indijski izvori navode da njihovi R-77 RVV-AE imaju maksimalni domet od 100 km. Tražilo aktivnog radarskog sustava za samonavođenje dovoljno je snažno da otkrije cilj na udaljenosti do 20 kilometara. Maksimalna brzina mu je četiri Macha. Kao zanimljivost spomenimo da je na nekim izložbama prikazana maketa projektila RVV-AE-PD, u početku s četiri, a poslije sa samo dva usisnika za zrak. Najavljeni domet je čak 160 kilometara, a novi radar mogao bi otkriti i zahvatiti cilj na udaljenosti do nekih 25 kilometara. Najavljen je i razvoj projektila s infracrvenim sustavom samonavođenja kao i proturadarskog projektila s pasivnim sustavom samonavođenja. Osim najava i poneke makete ne postoje pouzdani podaci da je i jedan od tih projektila blizu serijske proizvodnje.

Uz R-77 indijski bi MiG-ovi 29K uskoro mogli biti naoružani i domaćim projektilom Astra. Naime, indijska novinska agencija The Hindu izvijestila je 14. rujna prošle godine kako je dan prije indijska obrambena agencija za istraživanje i razvoj prvi put uspješno lansirala BVRAAM (beyond visual range air to air missile) projektil srednjeg dometa Astra. Iako je Astra projektil zrak-zrak, prvo rujansko lansiranje obavljeno je sa zemlje sa specijalno napravljenog lansera. Lansirana Astra "napala" je dvije mete u zraku koje su se kretale supersoničnom brzinom od 1,2 i 1,4 M, te jednim ispaljenim projektilom pogodila obje. Naime, 20 sekundi nakon lasiranja Astra je "pogodila" prvu metu, a potom izvela manevar prema drugoj meti, koju je pogodila nakon 40 sekundi. Let je trajao nešto više od 80 sekundi, pri čemu je projektil prešao udaljenost veću od 23 kilometra. Do kraja ove godine Indija kani obaviti još nekoliko zemaljskih lansiranja Astre, a tijekom ove godine započela bi lansiranje projektila s borbenih aviona Su-30MKI, Mirage 2000H i Tejas.

Svojim izgledom Astra djelomice podsjeća na francuski projektil Matra Super 530D, dok je svojim tehničko-taktičkim odlikama vrlo slična ruskom projektilu R-77 (AA-12 Adder). Projektil ima kombinaciju inercijskog i aktivnog radarskog samonavođenja, s maksimalnim dometom od 80 km. Imat će snažan obrambeni sustav, koji će omogućavati veliku otpornost na protivničke elektroničke protumjere. Dužina projektila iznosi 3570 mm, dijametar projektila 178 mm,


Vođenim projektilima zrak-zemlja Kh-29T
raspon krilaca 254 mm, a težina projektila 154 kg, od čega na HE bojnu glavu s blizinskim upaljačem otpada 15 kg. Brzina projektila iznosi 4 M, dok je operativni raspon visina od razine mora do visine od 20 km.

Za protubrodsku borbu indijski MiG-ovi 29K dobit će vođene projektile AS-20 i Kh-31A2. AS-30 (Kh-35) je projektil s turbomlaznim pogonom, koji je u mnogočemu sličan američkom Boeing AGM-84 Harpoonu. Kh-35 je visokopodzvučni vođeni projektil pokretan turbomlaznim motorom. Masa mu je u trenutku lansiranja 520 kg. Ima bojnu glavu mase 145 kg i maksimalni domet od 130 km. Dosad je prodan Alžiru, Indiji i Vijetnamu.

Još opasniji je Kh-31A2. Zahvaljujući uporabi protočno-mlaznog motora, maksimalna brzina toga 610 kg teškog projektila jest nešto veća od tri Macha, ali mu je zato domet tek 70 km. I bojna glava ima samo 94 kg. S druge strane, velika brzina i male dimenzije čine ga otpornim na tvrde sustave proturaketne obrane.

Iako mornarički borbeni avioni, indijski MiG-ovi 29K moći će djelovati i protiv radarskih postaja. Za to će rabiti projektile Kh-31P2. Indijski izvori tvrde da je maksimalna brzina toga vođenog projektila veća od tri Macha, te da mu je domet čak 200 kilometara.

Ciljeve na kopnu, ali i recimo oštećene brodove, moći će uništavati vođenim projektilima zrak-zemlja Kh-29T. Zapravo postoje dvije gotovo identične inačice tog projektila. Jedina je razlika što inačica Kh-29T ima televizijsko, a Kh-29L lasersko vođenje. Dužina projektila je 3,875 m, a raspon krila 1,1 m. Niti masa nije mala - 680 kg. Na bojnu glavu otpada 317 kg, od čega je 116 kg eksploziva. Za pogon rabi raketni motor na čvrsto gorivo. Ovisno o visini lansiranja, domet je od osam do deset kilometara. Minimalni domet je samo tri kilometra. Preciznost (CEP) je od pet do osam metara. Kh-29T se može lansirati u rasponu visina od samo 200 do čak 10 000 metara, te pri brzinama od 600 do čak 1250 km/h. Optimalna visina lansiranja je između 1500 i 4000 m. Maksimalna brzina, koja uvelike ovisi o brzini lansiranja, iznosi čak 2500 km/h. Naknadno je razvijena i inačica Kh-29D, koja se od Kh-29T razlikuje jedino po uporabi termovizije.

Iako prije svega namijenjen obuci pilota, i MiG-29KUB će moći nositi sve ovo naoružanje. Zapravo MiG-29KUB je u čak 90 posto dijelova identičan s MiG-om 29K. Kako je drugo sjedalo smješteno u prostor jednog spremnika za gorivo, MiG-29KUB će imati u odnosu na Mig-29K 8% manje goriva i do 10% manji borbeni polumjer djelovanja. Svi indijski MiG-ovi 28K/KUB imat će sustav za dopunu gorivom u letu.

Su-33 MiG-29K
Dužina 21,19 m 17,3 m
Raspon krila 14,7 m 11,99 m
Visina 5,9 m 4,4 m
Masa prazan 18 400 kg ?
Maksimalna masa 33 000 kg 22 500 kg
Najveća nosivost 6500 kg 5500 kg
Maksimalna brzina 2300 km/h 2100 km/h
Brzina slijetanja 240 km/h ?
Brzina penjanja 325 m/s 17 760 m/min
Operativni vrhunac leta 17 000 m 17 500 m
Borbeni polumjer djelovanja 3000 km 3500 km



Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene