broj 230, ozujak 2009.

Domagoj VLAHOVIĆ, fotoarhiva Miroslava VAGNERA

Zadnja promjena: 14.11.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
RAZGOVOR - PUKOVNIK OLIVIER ROUANET
RAKETNE TOPOVNJAČE VUKOVAR I DUBROVNIK
PRVI AMERIČKO-HRVATSKI CS OMLT

HRVATSKI VOJNI PROMATRAČI
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Biotehnološka revolucija i globalna sigurnost
Kvalitetnije termovizijske mogućnosti
Načini multinacionalne logističke potpore
Palubni borbeni avioni - Sjedinjene Američke Države
Brodovima protiv balističkih projektila
Suhoj Su-7

Podlistak - vojni udari, kratka povijest od 1945. do 2009.
Web info







HRVATSKI VOJNI PROMATRAČI
Hrvatski UN-REKORDER
Miroslav Vagner je kroz četiri misije postao punim sudionikom i svojevrsnim svjedokom rasta hrvatskog doprinosa mirovnim misijama UN-a. U deset godina prošao je put od nenaoružanog promatrača, koji se u Sijera Leoneu morao oslanjati i na improvizaciju, do zapovjednika hrvatskoga naoružanog kontingenta u Siriji, vrhunski opremljenoga hrvatskim proizvodima i osposobljenoga u hrvatskom središtu


Početkom devedesetih, hrvatski vojnik i branitelj Miroslav Vagner nije bio siguran što bi mislio o stranim vojnicima s plavim beretkama i kacigama i pitao se: "Što sad oni rade u našoj zemlji?" S druge strane, ipak je bio svjestan da su oni u mirovnoj misiji i da su došli pomoći. Dolaskom UN-a u Hrvatsku, masovna ratna događanja ipak su djelomice zaustavljena.
Godine su prolazile, rat je završio, Hrvatska je oslobođena i "plavci" su napustili Hrvatsku. Nije prošlo dugo vremena i hrvatski su vojnici i sami počeli navlačiti plava pokrivala na glavu. Satnik Miroslav Vagner navlači ga češće nego ijedan drugi pripadnik OSRH. "Danas mogu reći da sam, na neki način, postao profesionalni mirovnjak", kaže djelatnik Obučnog središta za međunarodne vojne operacije. Dakako, on je prije svega hrvatski vojnik, ali čovjek koji je dosad radio u četiri UN-ove mirovne misije i na tome ne misli stati. Definitivno se može nazvati profesionalcem za operacije krovne međunarodne organizacije. Hrvatski rekorder!


Mali kontingent u Sijera Leoneu "odradio je savršen posao" te utro jasan put daljnjem doprinosu hrvatskih vojnika mirovnim misijama.
U dodir sa svijetom mirovnih misija prvi je put došao 1997., kad je zbog znanja engleskog bio poslan na tečaj za koji je onda mislio da je "usputni". To je bilo nedugo nakon Oluje, i Vagner je, kao i mnogi drugi, mislio da hrvatski vojnici, s Domovinskim ratom u srcima i glavama, nisu spremni za mirovne misije i da će se teško prebaciti u ulogu nenaoružanog vojnika-mirotvorca. No, ubrzo nakon toga 1999., kad je bio poslan u Sijera Leone u prvoj skupini od deset hrvatskih vojnih promatrača, počeo je razmišljati drukčije. Uvidio je da je nekadašnje ratno iskustvo zapravo i prednost hrvatskih vojnika, jer svoju misiju mogu sagledati iz više kutova, pa i bolje razumjeti razmišljanja domaćeg stanovništva. Možda je i to tajna već mnogo puta spominjane omiljenosti hrvatskih UN-ovaca u svim dijelovima svijeta.


Izbor za zapovjednika prvog hrvatskog kontingenta u misiji UNDOF je pao na Vagnera, koji je time doživio i najveću počast u svojoj vojničkoj karijeri
Od Sijera Leonea i prve naše ekipe prošlo je već deset godina i Vagner je se prisjeća s jasnom, razumnom distancom. Tada je sve bilo organizirano na brzinu, i časnici nisu dobivali mnogo podataka o samoj misiji. Uostalom, cijela je misija bila još u povojima, a vrlo složena i opasna. Suočavanje s napetim ozračjem, kulturalnim šokom, klimom i nizom drugih okolnosti bilo je teško čak i za prekaljene hrvatske ratnike. No, dan za danom, problemi su se počeli rješavati i sve je krenulo u dobrom smjeru. Kako? Pa, kao i u Hrvatskoj vojsci s početka rata, s mnogo snalažljivosti i entuzijazma. U takvoj situaciji, to je bilo pozitivno i izazvalo je dobre reakcije nadređenih UN-ovaca. Ukratko, bilo je mnogo dječjih bolesti u pripremi, ali Vagner, i iz današnjeg kuta, smatra da je taj mali kontingent u Sijera Leoneu "odradio savršen posao" te utro jasan put daljnjem doprinosu hrvatskih vojnika mirovnim misijama. Vagner se vratio iz Afrike s jasnim uvjerenjem da su pripadnici OSRH itekako sposobni kvalitetno pridonijeti mirovnim misijama, da cijeli naš sustav ima volje, znanja i potencijala za provedbu i većih zadaća.
"Odmah po završetku mandata u UNAMSIL-u, 2000., bio sam siguran da mi to neće biti i posljednja misija. Posao mi se svidio, kao i osjećaj da sam napravio nešto korisno, upoznao tolike ljude iz različitih zemalja", kaže Vagner, koji se već 2002. vratio na dužnost vojnog promatrača, ali ovaj put u Aziju.
Šok vezan za dolazak u UNMOGIP bio je znatno manji nego u Sijera Leoneu. Osim već stečenog iskustva, pomogla je i mnogo ozbiljnija priprema. "Tada je u Rakitju već bilo osnovano Središte za međunarodne vojne operacije i postojala je priprema, iako kratka, ali učinkovita", prisjeća se satnik. Ipak, dolazak u Kašmir, na granicu Indije i Pakistana, opet je bilo nešto novo. Misija je postojala već tridesetak godina, a za razliku od Sijera Leonea, na različitim su stranama dvije regularne vojske s tradicijom. Opseg posla i način rada bili su drukčiji, s mnogo vožnji i ophodnji po planinskim vrletima i mnoštvom istraga o kršenju primirja. I pojavio se još jedan dodatni posao - posao novinskog izvjestitelja, Vagner je tada iz UNMOGIP-a redovito slao članke u Hrvatski vojnik te privukao zanimanje mnogih čitatelja za iskustva hrvatskog vojnika koji radi na drugom kraju svijeta.


Miroslav Vagner kao vojni promatrač na planinama Kašmira
Iz UNMOGIP-a Vagner se vratio kao vojni promatrač, a u Liberiju se 2005. uputio kao stožerni časnik. Stoga mu se UNMIL čini najlakšom misijom. Nije više bio stalno na terenu i u vozilu, nego je obnašao sličnu zadaću kao i danas u OSMVO-u: radio je kao zamjenik Odjela voditelja obuke u samom središtu misije. Sve osoblje koje je dolazilo u misiju prolazilo je uvodne tečajeve, a Hrvat je bio zadužen za njihovu organizaciju i provedbu. Ondje je proveo čak 15 mjeseci, i vratio se početkom 2007. Bio je potreban Zapovjedništvu, a i sam je htio potpuno završiti svoj posao.
Prošle godine, Hrvatska je u misiju UN-a prvi put poslala naoružanu postrojbu, kontingent u punom smislu riječi, i to na Golansku visoravan, u UNDOF. Naravno da je zapovjedništvo u tako delikatnoj i važnoj zadaći trebalo biti povjereno nekom iskusnom hrvatskom "mirovnjaku". Izbor je pao na Vagnera, koji je time doživio i najveću počast u svojoj vojničkoj karijeri. "Mislim da je mojih šest mjeseci ondje prošlo vrlo, vrlo dobro", tvrdi. Strani kolege bili su vrlo iznenađeni profesionalizmom i kvalitetom naših vojnika, a osobito njihovom opremom, koja je uglavnom nosila hrvatske deklaracije.
Miroslav Vagner je, dakle, kroz četiri misije postao i punim sudionikom i svojevrsnim svjedokom rasta hrvatskog doprinosa u mirovnim misijama UN-a. U deset godina prošao je put od nenaoružanog promatrača, koji se u Sijera Leoneu morao oslanjati i na improvizaciju, do zapovjednika naoružanog kontingenta u Siriji, vrhunski opremljenoga hrvatskim proizvodima i osposobljenoga u hrvatskom središtu, možda i najuglednijemu u ovom dijelu Europe. No, nemojte misliti da je to kraj njegove priče. UN virus duboko je u njemu i tjera ga dalje. Primijetili ste da nije bio u ISAF-u. To mu je želja, a sigurno bi je mogao ostvariti. Ta NATO-ova misija ima sličnosti s UN-ovima, Vagnerovo "mirovnjačko", ali i ratno iskustvo sigurno može biti od pomoći već "starosjedilačkoj" hrvatskoj komponenti u ISAF-u. Vjerovali ili ne, takve su ambicije normalne. Njegove četiri misije u hrvatskim su okvirima rekordne, ali u svjetskim... Evo, u UNDOF-u je upoznao neke austrijske dočasnike koji su u UNDOF-u bili i po dvadesetak puta, praktički žive u Siriji. Još prije je naišao i na Kanađane koji su bili u desetak različitih misija.
"Osjećam se sposoban, spreman i mogu pomoći", kaže Vagner, ne misleći isključivo na ISAF nego i na druge misije, a osobito je zainteresiran za one nove, jer "voli biti među prvima i probijati led". Što ga još tjera? Jesu li to materijalni razlozi? Često je mišljenje da oni koji odu van - i mnogo zarade. Vagner tvrdi da se tim novcem možda mogu popuniti neke rupe iz prošlosti, no "nitko se u Hrvatskoj nije obogatio odlaskom u mirovnu misiju". A obitelj? "Navikla je, još od 1991., kad sam otišao u rat, više sam vani nego kod kuće. Obitelj je svjesna naravi mog posla, jasno im je da jedino tako i može biti". Vagneru je drago također što može prenositi svoja iskustva mlađim hrvatskim vojnicima, koji razmišljaju o odlasku u misiju. Svakome preporučuje: "Ako imate mogućnost, idite van! To je budućnost naše i svih vojski modernoga svijeta i iskustvo koje se ne može nadomjestiti nikakvom školom, pripremom, obukom ili tečajem. Koliko to sve vrijedi možete spoznati samo po povratku iz misije".


Vagner u prvom planu promidžbenog plakata UNMIL-a
Crtice iz misija
Najdraža misija: U svakom slučaju, ona prva, UNAMSIL u Sijera Leoneu.
Najnapornija misija: UNMOGIP, Indija i Pakistan. Jednostavno zbog velikih udaljenosti, dugotrajnih vožnji i ophodnji na velikim visinama.
Prirodne ljepote: Inače sam iz Slavonskog Broda, dakle dijete nizine. No, zadivile su me planine Kašmira. Krajolici su prekrasni. Svaki kadar u fotoaparatu izgleda kao na razglednici.
Gastronomska sjećanja: Pakistan je karakterističan po prezačinjenim jelima. U Sijera Leoneu živjeli smo sedam mjeseci na voću, na bananama. Novca je bilo, ali se njime nije imalo što kupiti. Osim voća, bila je riža, riža i samo riža!
Mjesto koje se pamti: Mali gradić Kenema, treći po veličini u Sijera Leoneu, na istoku zemlje. Ondje sam proveo šest mjeseci i imao dobre kontakte i s lokalnim stanovništvom i s kolegama. Na višem je položaju, pa nije bilo vruće, a nije bilo ni malarije, ni komaraca.
Klima: Najbolja sigurno u Siriji. Ondje smo se osjećali kao kod nas na obali, samo bez mora.
Stanovništvo: Najdraži su mi bili ljudi iz Afrike, Sijera Leonea i Liberije. Ljudi su ondje vrlo jednostavni i otvoreni. Sa šakom riže osjećaju se presretni jer znaju da će preživjeti taj dan.
Zanimljivi običaji: Ako u Africi prilazite nekom društvu, morate se prvo obratiti najstarijem članu, inače ste uvrijedili i njega i sve ostale. U Pakistanu, kad odete nekome u posjet, nikada nećete vidjeti ženske članove obitelji, iako su upravo žene pripremile sve što jedete i pijete. U Siriji nije tako.
Kolege UN-ovci: Po profesionalnosti prednjače Britanci i Kanađani, a osobni, ljudski odnosi najbolji su s Južnoamerikancima, primjerice Urugvajcima i Čileancima. Dosta su slični nama, odlično obavljaju posao, a vole se i zabaviti.
Opasnosti: U Sijera Leoneu bilo je mnogo militantnih skupina i često se događalo da kao nenaoružani promatrači naletimo na njihove ilegalne nadzorne točke. Znali su da smo promatrači i bili ponekad i agresivni, više verbalno. No, sve je dobro prošlo.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene